reinkarnacija? (ulomci iz Gotthold Ephraim Lessing, Odgoj ljudskog roda i Toshimasa Yasukata, Philosophy of Religion and the German Enlightenment)

§81: Ili ljudski rod nikad ne će stići do tih najviših stuba prosvjetljenja i čistoće? – Nikad?

§82: Nikad? – Ne daj da pomislim tu hulu, Svedobri! – Odgoj ima svoj cilj, roda ne manje nego pojedinca. Što se odgaja, odgaja se za nešto.

§83: Laskavi izgledi koji se mladima otvaraju, čast i dobrobit kojima ih se nuka – što su oni do sredstvo da ih se odgoji za ljude, koji će i onda kad otpadnu ti izgledi časti i dobrobiti uzmoći činiti svoju dužnost?

§84: Za tu je svrhu ljudski odgoj: a božanski dotud da ne doseže? Zar priroda ne bi trebala uspjeti sa cjelinom ono što umijeće uspije s pojedincem? Huljenje! Huljenje!

§85:  Ne; doći će, zacijelo će doći to vrijeme ispunjenja kada čovjek, pa da mu razum i bude uvjeren u sve bolju budućnost, ne će imati potrebu motive posuđivati od te budućnosti; kada će činiti dobro jer je ono dobro, a ne jer su uz njega uspostavljene proizvoljne nagrade, koje su mu ranije trebale tek usredotočiti i učvrstiti nepostojani pogled, da bi prepoznao unutarnje, bolje nagrade dobra.

§86: Doći će zacijelo, to vrijeme novog vječnog evanđelja, obećano nam čak i u osnovnim knjigama Novoga zavjeta! …

Gotthold-Ephraim-Lessing.jpg

Gotthold Ephraim Lessing (1729.-1781.)

§90: … Zanesenjak često vrlo ispravno gleda u budućnost: ali ne može samo čekati tu budućnost. Želi tu budućnost ubrzati; i želi da se ona ubrza pomoću njega. Ono što u prirodi zre tisućljećima, treba sazreti u trenutku njegovog postojanja. Jer što on ima od toga ako ono što prepoznaje kao ono bolje ne bude ono bolje za njegovog života? Hoće li on doći opet? Vjeruje li da će se vratiti? – Čudno je da ta zanesenost ne biva pomodnija među zanesenjacima!

§91: Koračaj na svoj nezamjetni način, vječna providnosti! Samo mi ne daj da radi te nezamjetnosti dvojim. – Ne daj mi da o tebi dvojim, čak ni kad mi izgleda da tvoji koraci idu unatrag! – Nije istina da je najkraća crta uvijek ravna.

§92: Toliko mnogo toga imaš za ponijeti na svom vječnom putu! Toliko mnogo za učiniti usput! –  A kako? Što kad bi to bilo baš tako da se onaj veliki, spori kotač koji približava rod njegovu savršenstvu pokreće samo manjim, bržim kotačima, od kojih svaki daje svoj pojedinačni udio?

§93: Nikako drugačije! Upravo onim putem kojim rod postiže svoje savršenstvo mora svaki pojedini čovjek (prije ili kasnije) proći. – “Proći u jednom te istom životu? Može li se u istome životu biti osjetilni Židov i duhovni kršćanin? Može li se oboje ih nadići u istome životu?”

§94: Tako ne će biti! – Ali zašto svaki pojedini čovjek nije mogao biti prisutan na ovome svijetu više od jednom?

§95: Je li ta hipoteza tako smiješna zato što je najstarija? Zato što je ljudski razum, prije nego ga je rastresla i oslabila školska sofisterija, odmah na nju nadošao?

§96: Zašto nisam i ja mogao već jednom ovdje činiti sve one korake ka svome savršenstvu na koje ljude mogu navesti samo vremenske kazne i nagrade?

§97: A zašto ne bih još i neki drugi put načinio sve one za koje nam tako snažno pomažu izgledi vječnih nagrada?

§98: Zašto se ne bih vraćao onoliko često koliko me pošalje stjecanje novih znanja, novih vještina? Zar ponesem toliko toga odjednom da se trud povratka ne isplati?

§99: Nije tako? – Ili zato što zaboravljam da sam već bio tu? Neka sam zaboravio. Sjećanje mojih prethodnih stanja omogućilo bi mi tek da loše iskoristim sadašnje. I ono što moram zaboraviti sada, jesam li to zauvijek zaboravio?

§100: Ili zato što bih povratkom izgubio previše vremena? – Izgubio? – A što imam propustiti? Nije li cijela vječnost moja?

ulomak iz Gotthold Ephraim Lessing, Die Erziehung des Menschengeschlechts, 1780., link, preveo: ja


Stvar o kojoj se ovdje radi, da upotrijebimo termin iz znanosti o religiji, jest pitanje “metempsihoze” (Seelenwanderung) ili “reinkarnacije” (Reinkarnation). Zašto, dakle, jedan takav moderan intelekt poput Lessinga iznosi tu hipotezu koja modernom umu izgleda apsurdna? To se pitanje nameće tim više budući da Lessing tu „najstariju“ hipotezu postavlja neposredno nakon što je proglasio nastupanje trećega doba, onoga doba u kojem će ljudski rod dostići svoj najviši stupanj prosvjetljenja i čistoće, te time postići savršenstvo. Kao što je Paul Tillich prikladno naglasio, odgovor je taj da Lessing vrlo ozbiljno shvaća ideal ljudskog savršenstva. Drugim riječima, ideal ljudskog savršenstva zahtijevao je od njega ideju o reinkarnaciji.

Pitanje koje se neizbježno postavlja, shvati li se ideja savršenstva ozbiljno, jest: kako svaka generacija i svaki pojedinac koji ne pripadaju dobu njegovog ozbiljenja mogu sudjelovati u idealu savršenstva? Nisu li isključeni iz savršenstva jer ne pripadaju trećemu dobu? Ako su sve protekle generacije samo koraci ka cilju savršenstva do kojega može doći samo posljednja generacija, kakvo značenje ima cjelokupni tijek ljudskog razvoja za svaku od tih generacija? Ako im je suđeno da žive, bore se i trpe isključivo u korist posljednje generacije, nije li ta sudbina previše okrutna i previše nepravedna prema svim generacijama osim te posljednje? Pa čak i ako imamo dovoljno sreće da živimo u doba ozbiljenja, nije li život prekratak da bismo sami dostigli savršenstvo? …

Kršćanska teologija tradicionalno je ta teška pitanja nastojala riješiti proglašavajući isključivo spasenje na onom svijetu. To jest, naučavala je da je ljudsko savršenstvo, ili spasenje, bilo dostižno u sljedećem svijetu. Nema mjesta za ideju o reinkarnaciji u kršćanskoj teologiji kada se eshatologija propovijeda na način koji poništava moralni poredak svijeta. Ali što nakon što su se nekad dogmatske pretpostavke o onosvjetovnom spasu urušile?

Reincarnation.jpg

Prema Tillichu, tada će biti samo dvije moguće alternative. Jedan je put koji je naznačio Hegel. Prema ovom putu, problem se rješava tvrdnjom da se “u povijesti ne ozbiljuje [pojedinačna] osobnost, nego objektivni duh”. Ova mogućnost sadrži poteškoću radi obezvređivanja pojedine osobnosti i njezinog usavršavanja. Drugo moguće rješenje je „lessingovsko“. To bi riješilo problem pretpostavkom da je svaka osoba sposobna vratiti se na ovaj svijet dovoljno često da bi mogla sudjelovati u povijesnom kretanju ka savršenstvu u cjelini. Upravo to sugerira Lessing sa svojom problematičnom idejom o reinkarnaciji. Istina je da se niti jedna od tih mogućnosti ne slaže s pravovjernim kršćanskim naukom. Ali Tillich tvrdi da je lessingovsko rješenje bliže protestantizmu nego li hegelijansko. Prema Tillichovom mišljenju, Lessingova ideja o reinkarnaciji ne prekoračuje granice mita i hipoteze. Ipak, u tome sumnjivom obliku

Lessing je izrazio temeljnu kršćansku istinu, bezuvjetnu vrijednost pojedinca, na osnovi humanizma.

Otud Tillich izvodi značajan zaključak:

Stoga i u ovome pitanju [reinkarnacije] Lessing također stoji kao veliki predstavnik kršćanskog humanizma.

Taj se Tillichev zaključak čini opravdanim. U svakom slučaju, u osnovi se slažemo s njegovom interpretacijom Lessingove ideje o reinkarnaciji.

Zaključno, Lessingova je ideja reinkarnacije neodvojiva od njegovog nastojanja oko odgoja ljudskog roda. On uvodi hipotetski prijedlog o reinkarnaciji ljudske duše zato što za ozbiljno uzima pitanje kako svaki pojedinac može sudjelovati u idealu ljudskog usavršavanja. Shvativši ljudsku povijest kao jedan obrazovni proces koji vodi usavršavanju, smatra nužnim da svaka osoba ide istim putem kojim ljudski rod dostiže savršenstvo. Kako je, dakle, moguće da prijašnje generacije sudjeluju u budućem ozbiljenju? Je li moguće da netko, ma koliko bio blagoslovljen i privilegiran,  u jednom životu poduzme sve korake potrebne za savršenstvo? Nije li jedan život prekratak i ograničen za postizanje tako uzvišenog cilja? Ta su pitanja navela Lessinga da pretpostavi da bi netko u svijetu trebao egzistirati više puta.

Jasno je, dakle, da su Lessingova ideja o reinkarnaciji i budistički nauk o transmigraciji, iako naizgled slični, po naravi sasvim različiti. Budistički nauk o transmigraciji negativna je i pesimistična misao kojom vlada karma ili viši zakon uzroka i posljedica, dok je ideja reinkarnacije koju prihvaća Lessing jedna pozitivna i progresivna misao koju zahtijeva ideal usavršavanja ljudske osobnosti. Prema tome, Ernst Benz je sasvim u pravu kada tvrdi:

Suprotno tome, kod Lessinga dolazi do izražaja potpuno novo, pozitivna vrednovanje reinkarnacije; naime, misao o progresivnom usavršavanju ljudske osobe u nizu reinkarnacija.

Alexander Altmann naznačuje da su u Lessingovoj ideji reinkarnacije ugrubo dvije raznovrsne misli. Jedna je ideja “transmigracije duša” (metempsychosis, Seelenwanderung) u doslovnom smislu, prema kojoj “duša putuje kroz različita ljudska tijela”. Druga bi se mogla nazvati Metaschematismus, ili “metamorfoza”, jer naglašava razvojnu “preobrazbu” (Umgestaltung) ljudskih duša. … [Ali] nijedna od njih ne prekoračuje granice hipoteze.  … Može se pretpostaviti da je ideju o reinkarnaciji iznio u upitnom obliku zato da bi taj hipotetični karakter učinio jasnijim.

ulomak Toshimasa Yasukata, Philosophy of Religion and the German Enlightenment, 2002., str. 112.-113., preveo: ja

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s