JEAN – LUC NANCY (INTERVJU): „NEMA VIŠE ZAPADA“

VODILA: Elena Cué

Elena Cué: Što smatrate najvećim izazovima s kojima se danas susreće filozofska misao?

Jean Luc Nancy: U filozofiji ništa nije dano. Nijedno značenje se ne može smatrati očitim. Na primjer, nije uopće moguće govoriti o “čovjeku”, “društvu” ili “znanosti” na način da te riječi određuju neku ili neke čvrsto identificirane realnosti. Izazov je upravo ne osloniti se na neki od već stečenih identiteta. Za filozofa ništa ne smije biti uzeto zdravo za gotovo. Unaprijed zamišljena i uspostavljena značenja moraju se konstantno revalorizirati, a nove mogućnosti otvarati.

Kako filozof može učiti društvo da misli na takav način kada je to samo to društvo anksiozno kao što je naše kada su u pitanju odgovori i istine na koje se ono može osloniti i čvrsto se za njih držati?

Upravo je takva nestrpljivost ono što može biti zamka. U određenom smislu nestrpljivost je u pravu: nema razloga da se čeka i uvjeti za dostojanstven život mogu se zahtijevati bilo kada. S druge strane, postoje opskurna i kompleksna pitanja na koje empatični ili “radikalni” odgovori, kako to volimo reći, mogu biti veoma opasni.  Recentni Brexit je dobar primjer: tek je završen referendum, a njegovi pristaše su već postali nervozni i počeli ga propitivati. Ili pak Podemos, koji je počeo veoma snažno, ali je ubrzo izgubio snagu umjesto da je ojačao. Nadalje, trenutna kompleksnost je rezultat sukobljenih “nestrpljivosti”: ona koju osjete oni koji su isključeni te ona nestrpljivost koju osjete oni koji se boje isključenja (srednja klasa); nestrpljivost ljudi koji traže sklonište (izbjeglice) i onih koji se boje da ne budu “pregaženi” od strane izbjeglica; također i nestrpljivost onih kojima nedostaje prijašnji poredak stvari protiv onih koji žele ubrzati dolazak budućnosti.

Danas je mnogo teže iznaći pravac nego što je to bilo u vrijeme radničkih borbi ili u vremenu kraha diktatura. Kako je Francova diktatura trajala toliko dugo kada je ogroman broj ljudi bio protiv nje? Zato što je to vrijeme bilo vrijeme društvenih transformacija i transformacije europskih ekonomija koje su rezultirale i transformacijom uvjeta koji su mogli pripremiti kraj diktature. Zašto su europski komunizam i socijalizam u krizi? Zato što su njihovi “motori” suviše stari. Moramo pronaći nove načine za novo stanje stvari u kojem su se tehnike, snage i očekivanja polako transformirale. I zapravo, ovo je stvar koja se mora raščistiti: strpljivost koja je aktivna nasuprot onoj pasivnoj. Nestrpljiva strpljivost i strpljiva nestrpljivost.

Često ste pisali o terorizmu, pogotovo nakon napada u Francuskoj. Što mislite o svemu tome?

Terorizam je kombinirani efekt dvije sile: one koja se odnosi na promjenu u dominaciji Zapada i one koja se odnosi na tvrdnju/obranu (eng. assertion) Islama, koji je vidio uništavanje svoje ravnoteže kolonizacijom I isto tako koji je doživio propadanje Otomanskog Carstva. Terorizam otkriva ekstremnu situaciju stvorenu velikim kontradikcijama između Zapadnog modela napretka i blagostanja te realnosti egzistencije u zemljama koje osjete svoju marginaliziranost i gdje su više klase ili kaste uspjele održati enormne razlike u bogatstvu i status, tj. moći.

U isto vrijeme, Zapada je slab u svojoj moći. On više ne vjeruje u vlastitu civilizaciju, preokupiran je vlastitom tehnikom te uočava kako kapitalizam napreduje i raste bez da smanjuje razlike u životnim standardima, dok niti jedna socijalistička ekonomija nije uspjela dugo izdržati (Sovjetska ekonomija bila je državni kapitalizam). Ustvari, nema više Zapada, i umjesto njega tu su tehno – ekonomski polovi moći čije su vidljive “glave” Sjedinjene Američke Države i Ne – Sjedinjene Azijske Države i čije se akcije te vlasništva pronalaze gotovo svugdje, a pogotovo kada postoji prilika da se negdje nešto iskoristi, odnosno da bude iskorišteno / eksploatirano. Europa više nema vlastitu konzistentnost i samim time je osuđena / podvrgnuta (eng. subjected) na ovu podjelu svjetskih sila.

A globalizacija…

Stoga globalizacija provocira / izaziva (eng. provokes) eksplozije, tragedije, društvene i kulturalne kolapse svih vrsta. Tijekom pet stoljeća vjerovali smo da su utopije ostvarljive i vjerovali smo u njihovu taštinu / zavodljivost (eng. vanity). Sad nam je zadaća da mislimo drugačije, da reflektiramo na naše mjesto u svijetu. To će dugo potrajati… stoljeća, ukoliko budemo energični… No, društva su oduvijek pokazivala da su sposobna prevazići znatne poteškoće.

Na što referirate kada govorite o “iznenađenju slobode”? Vjerujete li da smo slobodni, ili ne?

Sloboda nije nešto što posjedujemo ili pak neko pravo koje imamo na raspolaganju. Sloboda počiva u činjenici da naša egzistencija nije programirana i da sama (za sebe) mora pronaći svoj put. Međutim, ona to mora napraviti na način egzistencije koja je u svijetu koji ima svoje uvjete / okolnosti i limite. Mi nismo slobodni ukoliko to znači “ raditi što god hoćemo” i “ biti neovisan od svega “ zato što mi ovisimo o mnogo čemu, a ponajprije zato što naša je naša “ volja “ veoma često sačinjena od sklonosti, nada i čežnji koje dolaze odnekud drugdje. Razumjeti što to znači je početak oslobađanja. I zbog toga možemo reći da nas sloboda iznenađuje; zbog toga što tada otkrivamo da “ postoji “ još nešto pored onoga za što smo mislili da je očito.

Na primjer: postanem bolestan i više ne mogu obavljati svoj posao, ali mogu vidjeti / doživjeti svoje stanje kao iskustvo; iskustvo koje mi rasvjetljava poziciju da nisam u stanju kontrole nad svim mojim odlukama ili preferencama. Ponekad, oboljenje daje lekciju onima koji su u dobrome zdravlju.

Možete li objasniti na koji je način patnja prilika za proširenje slobode?

To nije ono što govorim… i iznad svega ja ne govorim da je to ikakva prilika. Patnja nije preferabilna okolnost, to je prilika za pobuniti se, pogotovo za pronaći načine kako se buniti – u najboljem slučaju. Drugim riječima, koja je svrha svega toga? Svakako da je cilj ne više patiti, ali čak i to mora biti definirano. Dugo vremena, cilj je bio temeljen u riječi komunizam ili socijalizam. Ali ti koncepti se nikada nisu istinski ostvarili, osim u svojoj Sovjetskoj formi, no ta forma je propala.

Zašto je propala?

Ta analiza još uvijek nije urađena, ili barem ne dovoljno zadovoljavajuće. Umjesto da pogledaju dublje u problem, komunisti su sretni da samo optužuju prljavi kapitalizam koji je uništio svaku ideju o poštenom društvu zamijenivši je onom potrošačke slobode. Oni se bune protiv nepravde, ali ne znaju gdje se Pravda nalazi. Na primjer, danas često čujemo kako se govori o univerzalnom minimalnom dohotku. Isprva se to čini kao poštena i dobra ideja, ali to je ujedno i veoma opasna ideja s obzirom da doprinosi da mnogi ljudi ostanu na minimumu. Istina je da danas, kako bi stvarali, najprije moramo misliti. I moramo vrištati, također. Brexit je bio plač upomoć onih koji su bili tretirani s prijezirom od strane vladajućih klasa u Europi. Mi moramo slušati taj zov upomoć. Ali što od toga mi moramo razumjeti? To je ono što ostaje da bude promišljeno.

U vašoj knjizi “ Dekonstrukcija Kršćanstva “ govorite o religiji u današnjem svijetu. Možete li mi reći malo više o tome?

Ona nije o razbijanju ili uništavanju, već o rastavljanju ili pak o de – strukturiranju građevine da se pokaže od čega je sačinjena. Bitno za naglasiti je to da Kršćanstvo nije sačinjeno od religije. Ono je stvoreno od “fine” (eng. profound) mutacije mediteranske humanosti kada je trebala da nastane / iznikne iz antičkoga svijeta; koji je bio svijet limita, konačan svijet i ono što bismo mogli nazvati de – finiranim. Posvuda su bili bogovi s preciznim funkcijama, pravilima po kojima se moraju ravnati, modelima koje moraju imitirati i fiksnim horizontima. U jednom trenutku sve se to rasulo. Nedvosmisleno, s dolaskom Rimskog Carstva vidjeli smo prvu “globalizaciju” – u kojoj je došlo do raskida s fiksnim teritorijima te fiksnim pozicijama ( kao što su čovjek – rob). Tada je počela žudnja i obećanje za beskonačnim. To postignuće je prouzrokovalo promjeno u civilizaciji; kultura i društvo su dali maha velikim avanturama modernoga svijeta sa svim svojim rizicima.

S tom dekonstrukcijom Kršćanstva, do kakvih ste specifičnih zaključaka došli?

Prvi zaključak je ujedno I najvažniji: ta “fina / sublimna” transformacija kulture koja je osvanula s pojavom Kršćanstva je bila raskid s religijom kao idolatrijom, kao praznovjerjem; prema jednom kozmološkoj viziji s beskonačnim horizontom. Univerzalno, “totalno” Kršćanskog katoličanstva znači, iznad svega, bez – granično: bez idola, a umjesto toga otvorena beskonačnost. Tu je također i energija za “ nešto poduzeti “: mi možemo i moramo transformirati sebe same; a posljedično s tim transformirati i svijet – beskonačno – (u smislu stalnog pokušavanja, tj. procesa.) kršćanstvo je materijaliziralo sebe kao humanizam, kao kapitalizam i kao tehnološki napredak. To sve postaje problematično i opskurno, ali mi uvijek gledamo prema beskonačnom. ( I ) religija kao kolektivna točka referencije je nestala iz Zapada.

Drugi zaključak je upravo suprotan: ako je Kršćanstvo preuzelo poželjnu (eng. imposing) religijsku formu koju je nosilo stoljećima, to je zato što su izvjesnosti i reference na kojima je temeljena uvijek poželjne i usto veoma poželjne. Onda su tu oni koji prisvajaju te reference da pridaju / stvore značenje kao instrument moći, kao ideal ljepote ili kao zadovoljenje ( eng. gratification) misli; i oni koji ( začudno, oni su nekada isti / istovjetni) traže reprezentacije, slike i legende kojima se mogu izručiti. Ateizam je u nemogućnosti da razriješi mnoge dvojbe. I to je sramota zbog toga što je religija kao uvjerenje nedostatak slobode, izuzev mistika i velikih duhovnih ljudi koji su, s druge strane, pomogli mnogim religijama da se razviju i da evoluiraju.

Za kraj, razgovarajmo o umjetnosti. Na koje načine poimate da je značenje suvremene umjetnosti različito od tradicionalne umjetnosti?

Tradicionalna umjetnost je bila povezana s mogućnošću reprezentacije istine – religiozne, političke ili herojske istine; istine percepcije, senzacije ili osjećaja. Moderni svijet vidi istinu kao beskonačan proces potrage. Ne postoje stabilne i pristupljive figure ili forme; čak niti u onome što je umjetnosti bila u stanju proizvesti u pogledu formi koje nazivamo apstraktnima ili bojama bez precizne forme (Rothko, Newman, Pollock). Cjelokupna kultura biva izmišljena tamo gdje značenje umjetnosti biva sve više opskurno, upravo iz razloga što se više ne radi o reprezentiranju danih istina.

Što bi to značilo?

Značenje umjetnosti je, u određenom smislu, nužno enigmatično i nedostižno, zbog toga što ne dozvoljava samome sebi da bude formulirano u tj. pomoću jezika. Pomislite na glazbu: sa dvanaest tonalnom glazbom, serijskom glazbom, elektronikom, jazzom, rockom i miksevima tonalne i atonalne glazbe, naša panorama zvukova se značajno promijenila (kao i naš vizualni pejzaž, ali zvuk ima snažniju senzualnu penetraciju; pomislite na elektrifikaciju, techno, rap, slam, etc.). Mi tražimo nove senzibilitete i to, naravno,  nosi svoje rizike. Tražimo one senzibilitete i enigme čula koje postaju / koje imaju mogućnost da postanu naše.

ODABRAO ZA BLOG I PREVEO: Patrik Weiss

Link na engleski izvornik: https://www.huffpost.com/entry/interview-with-jeanluc-na_b_10964130

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s