Kantov rasizam? (ulomak iz Pauline Kleingeld, Kant’s Second Thoughts on Race)

Godine 1788., u kojoj je objavio Kritiku praktičnog uma, Kant je također objavio ogled u kojemu tvrdi da ljudima iz Afrike i Indije nedostaje „poriv za djelovanjem“, pa nemaju umne sposobnosti da sami sebe motiviraju i stoga ne uspijevaju u sjevernim podnebljima, ne postajući tu nikad išta više od lutalica. Piše da Priroda, čiju mudrost hvali, obeshrabruje migraciju rasa širom svijeta, čineći ih neprikladnima za promjenu klimatskih zona,  “posebno za zamjenu tople klime hladnom”. Tome dodaje napomenu u kojoj odobrava jedan tekst koji podržava ropstvo, s odobravanjem navodeći kritiku prijedloga za oslobađanje crnih robova, uz argument da oni nikad ne će biti dobri radnici ukoliko ih se ne natjera na djelovanje. Oni mogu raditi, ali ne mogu natjerati sebe da rade. Američki Indijanci su, nastavlja on, rasa (ili bolje rečeno, polu-rasa) ometena u razvoju jer su im preci prešli u drugačiju klimu. Uslijed toga su slabi, inertni, “nesposobni za bilo kakvu kulturu”; zauzimaju najnižu razinu rasne hijerarhije kako ju je Kant odredio:

Da njihov temeperament nije postao potpuno prikladan bilo kojoj klimi može se također zaključiti iz činjenice da je teško naći bilo koji drugi razlog zašto ta rasa, koja je preslaba za težak rad i previše ravnodušna za sustavan rad, te nesposobna za bilo kakvu kulturu iako u blizini imaju dovoljno primjera i podstrijeka [naime, primjere koje pružaju europski kolonijalni doseljenici], stoji daleko ispod čak i Crnca, koji zauzima najnižu razinu od svih ostalih koje smo spomenuli kao rasne razlike.

Kantova neizrečena pretpostavka, koja je drugdje izričita, jest da “bijelci” zauzimaju najvišu razinu te hijerarhije.

Te su izjave, iz ogleda O upotrebi teleoloških principa u filosofiji, odvratne na mnogo razina. Rasna hijerarhija, koju brani pristranim čitanjem putopisa i jednom teleološkom rasnom teorijom, ide protiv pretpostavke o ljudskoj jednakosti koju bi se očekivalo od nekoga s univerzalističkom moralnom teorijom. Naposljetku, temeljno moralno načelo koje Kant formulira tijekom 1780-ih, kategorički imperativ u njegovih više inačica, barem se izrijekom odnosi na sve ljude (pa čak i šire od toga, na sva konačna razumna bića). Mada je sama Kantova definicija rase formulirana preko nasljednih razlika u pukom fizičkom izgledu, ipak svoje razumijevanje rase povezuje s hijerarhijskim opisom po kojemu rase također uvelike variraju u svojim sposobnostima za djelovanje i intelektualnoj moć. I to unatoč činjenici da je bilo dobro poznatih i uvaženih autora koji su pružali mnoge dokaze za suprotno u djelima koje je sam Kant recenzirao ili komentirao. Štoviše, Kantova rasna teorija i njene posljedice za globalnu migraciju prikazuju njegov kosmopolitizam u uznemirujućem svjetlu – barem njegov kosmopolitizam iz 1780-ih. …

Kant je korjenito promijenio svoja gledišta o rasi tijekom 1790-ih. Ne daje naznake kada ili zašto je promijenio svoja gledišta. Ali u objavljenim spisima iz 1790-ih nigdje ne spominje rasnu hijerarhiju, a ono što kaže o s tim povezanim pitanjima suprotno je njegovim ranijim gledištima o rasnoj hijererhiji i planu Prirode stvorenom da ograniči ljudsku migraciju (nakon početnog raspršenja po zemaljskoj kugli). …

U Prema vječnom miru i Zasnivanju metafizike ćudoređa Kant jasno napušta svoj raniji položaj na više načina. Najprije, postaje egalitarniji po pitanju rase. Sada ne-bijelcima dodjeljuje puni pravni status, nepomirljiv s njegovom ranijom obranom ropstva. Na primjer, njegov pojam kosmopolitskog prava, kako ga uvodi u Prema vječnom miru, izričito zabranjuje osvajanje stranih zemalja:

Ako se s njom [naime s idejom kosmopolitskog prava] usporedi negostoljubivo ponašanje civiliziranih država u našemu dijelu svijeta, posebno trgovačkih, nepravda koju pokazuju tijekom posjeta stranim zemljama i narodima (što je njima isto što i osvajanje tih zemalja i naroda) poprima zastrašujuće razmjere. Amerika, crnačke zemlje, otoci začina, itd., u vrijeme svojih otkrića bile su zemlje za koje su smatrali da ne pripadaju nikome, jer su  domaće stanovništvo računali kao ništa.

Bilo kakvo europsko naseljavanje zahtijeva ugovornu suglasnost postojećega stanovništva, kaže Kant, osim ako se naseljavanje zbiva tako daleko od ostalih ljudi da nema nikakvog kršenja bilo čije upotrebe te zemlje. U odjeljku o kosmopolitskom pravu u Zasnivanju metafizike ćudoređa Kant izričito propisuje da takav ugovor ne bi trebao iskoristiti neznanje stanovnika s obzirom na odredbe ugovora, propis koji pretpostavlja jednu brigu koju ne nalazimo u tekstovima iz 1780-ih.

Sama činjenica da Kant Indijance, Afrikance i Azijce smatra (jednako) sposobnima za potpisivanje ugovora, te osobama čiji interesi i zahtjevi predstavljaju normativno ograničenje ponašanju europskih sila, ukazuje na pomak u perspektivi. Napokon, sve dok je Kant ropstvo smatrao prikladnim za Indijance i Afrikance, nije smatrao da je njihov pristanak uopće važan. Isto se može reći i za činjenicu da sada brani lovačke i pastirske narode od zauzimanja Europljana, umjesto da, kao ranije, naglasi njihov neuspjeh u razvoju poljoprivrede. U Zasnivanju metafizike ćudoređa Kant odbacuje konsekvencijalistička opravdanja kolonijalizma (navodni „civilizacijski“ učinci na „divljake“). Također odbacuje argument da je proglašavanje vlasništva europskih kolonista nad stranim zemljama i njihovim stanovnicima opravdano činjenicom da su „uspostavili novu građansku zajednicu sa sobom i doveli ta ljudska bića (divljake) u pravno stanje“. Naprotiv, Kant tvrdi da potonji imaju pravo prvog posjedovanja i da europska proglašavanja vlasništva krše to pravo.

Važno je da je Kant sad postao nedvosmisleno suprotstavljen ropstvu. … U svojim bilješakama za Prema vječnom miru Kant višekratno i izričito snažno kritizira ropstvo ne-Europljana, kao grubo narušavanje kosmopolitskog prava. … Oštro kritizira “civilizirane pomorske zemlje” koje optužuje da ne priznaju nikakva normativna ograničenja u svom ponašanju spram ljudi na drugim kontinentima i da smatraju “imovinu pa čak i osobu stranca kao plijen koga im je dala Priroda”. Kant ne klasificira trgovinu robljem (“trgovinu crncima”) kao pretjereni oblik inače prihvatljive institucije nego kao samo po sebi “kršenje” kosmopolitskog prava crnih ljudi. Isto tako kritizira činjenicu da su stanovnici Amerika bili tretirani kao objekti bez vlasnika pa su “premještani ili porobljeni” ubrzo nakon što su Europljani stigli na kontinent. Nakon što je razmatrao ponašanje Europljana u Africi, Americi i Aziji, zaključuje:

Načela na kojima se temelji pretpostavljena zakonitost prisvajanja novootkrivenih i navodno barbarskih ili ireligioznih zemalja, kao roba koja ne pripada nikome, bez pristanka stanovnika, pa čak i njihovog porobljavanja, apsolutno su u suprotnosti s kosmopolitskim pravom.

U objavljenoj inačici Prema vječnom miru Kant tu prosudbu ponavlja. Kritizira “upravo najgroznije i najproračunatije ropstvo” na Karibima. U Zasnivanju metafizike ćudoređa također kategorički i opetovano osuđuje ropstvo. Ti dijelovi pokazuju da je Kant promijenio svoja ranija gledišta o statusu ne-bijelaca. …

Ne samo da je Kant postao egalitarniji s obzirom na rasu, nego je promijenio svoje gledište o ulozi rase u vezi s međukontinentalnom migracijom. U nekim od svojih ranijih spisa nazvao je rasnu diferencijaciju “nužnom” za očuvanje vrsta tijekom njihovog početnog širenja zemaljskom kuglom, i tvrdio da Priroda obeshrabruje daljnje migracije. … Kantovo kasnije stajalište naprosto ne pridaje nikakvu posebnu ulogu rasnoj diferencijaciji (a kamo li rasnoj hijerarhiji) u pogledu globalne migracije. U svome opisu onog što je Priroda učinila da omogući ljudima da žive svugdje na Zemlji  iz 1795. Kant ispušta bilo kakav spomen predispozicija za različite rase. Sada tvrdi da je Priroda organizirala Zemlju na takav način da ljudi mogu i hoće živjeti svugdje, i da će naposljetku iskoristiti površinu Zemlje za mirno međudjelovanje. Nova kategorija kosmopolitskog prava, koju je uveo u Prema vječnom miru, zasnovana je na povećanom i trajnom kretanju i međudjelovanju preko granica. Zaključuje svoje izlaganje kosmopolitskog prava (koje uključuje njegovu kritiku kolonijalizma i ropstva) s nadom da

na taj način udaljeni dijelovi svijeta mogu uspostaviti mirne odnose jedni s drugima, odnose koji će na koncu biti regulirani javnim zakonima i koji tako mogu dovesti ljudsku vrstu sve bliže nekom kosmopolitskom ustavu.

Umjesto ranije tvrdnje da crnci i američki urođenici ne mogu upravljati sami sobom te da će “Europa vjerojatno naposljetku donositi zakone za sve druge kontinente”, Kant sad ima viziju svijeta u kojemu ljudi različitih boja kože i na različitim kontinentima uspostavljaju miroljubive odnose jedni s drugima, koji poštuju normativna načela iskazana u njegovom izlaganju kosmopolitskog prava.

Konačno, promijenilo se Kantovo pripisivanje mentalnih svojstava različitim rasama. Primjerice, ideal vojničke hrabrosti pripisuje podjednako američkim urođenicima i srednjovjekovnim europskim vitezovima. To je u oštroj suprotnosti s njegovim ranijim insistiranjem na slabosti i tromosti američkih urođenika.

Napustivši hijerarhijsko gledište o različitim rasama, sam pojam rase postaje manje prisutan. Tijekom 1790-ih tema rase nestaje skoro pa u potpunosti iz njegovih objavljenih djela. Jedine iznimke nalazimo u Antropologiji, i one su dosta znakovite.

U objavljenoj inačici Kantovih predavanja o antropologiji uloga rase je korjenito različita od njegovih ranijih predavanja o tome predmetu. Dok je pod naslovom “Značaj rase” ranije izlagao svoj opis rasa i rasne hijerarhije, u objavljenoj inačici Antropologije uopće se ne raspravlja o navodno različitim “značajima” rasa. Odjeljak o rasi sada sadrži kratki osvrt na knjigu Christopha Girtannera, koji nudi opširnu raspravu o rasi na temelju Kantove koncepcije. Zanimljivo je da se Girtanner usredotočio na čistu anatomiju i fiziologiju, i ne nudi nikakve “moralne značajke” ili rasnu hijerarhiju umskih nadarenosti i psihološke snage. Kao što je Robert Lauden s pravom primijetio, čudno je da se odjeljak o rasi u svome završnom obliku uopće pojavljuje u Antropologiji, budući da sadašnji sadržaj nema upliva na iskazani cilj toga djela. Zapravo u predogovoru tome djelu Kant objašnjava da rasa ne spada u Antropologiju, budući da je ona puko stvar fiziologije bez “pragmatične” relevantnosti, odnosno bez izravnog utjecaja na korištenje nečije slobode kao ljudskog djelatnika. Taj iskaz pruža daljnju podršku tezi da je Kant odustao od svoga opisa rasa kao vrlo različitih po “značaju” pa čak i po moralnom statusu. Taj iskaz, zajedno s prihvaćanjem Girtannera, također naznačuje da Kant nije odbacio sam pojam rase, nego ga je ograničio na fiziologiju, dok je odbacio rasnu hijerarhiju koju je ranije povezivao s tim pojmom.

ulomak iz članka Pauline Kleingeld, Kant’s Second Thoughts on Race (2007), preveo: ja

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s