Zaratustra i Platon? (ulomci iz Č. Veljačić, Razmeđa azijskih filozofija i Ph. Vasunia, The philosopher’s Zarathustra)

Iranski udio u razvoju svjetske kulture, osobito od helenističkih vremena nadalje, nije se uvijek očitovao u specifičnim vanjskim pojavama, pa je zato ostao slabije zamijećen. Ali kad zagledamo malo ispod površine velikih zbivanja, s kojima je povijest Irana neposredno vezana, nije teško uvidjeti, da je ovdje posrijedi kultura koje je utjecaj bio univerzalniji nego npr. utjecaj izrazitije indijske kulture u Starom vijeku. U vršenju svoje povijesne uloge Iran je znao da uvijek ponovo nađe težište sam u sebi, pa toj svojoj vrlini zahvaljuje činjenicu da je nadživio Babilon i Asiriju, Rim i Bizant i arapsku najezdu. Takvo je kulturno samoodržanje pretpostavljalo znatnu mjeru originalne stvaralačke moći u svim razdobljima. …

Povezati zajedničkim zakonom tok svijeta i ljudski postupak, zar to nije nevjerojatno postignuće? – Doista, ni Zarathuštra neće izmisliti ništa veće od toga. 

Kao prvi izraziti individualni mislilac na koga nailazimo u ovom arhajskom razdoblju indoevropskih kultura, Zarathuštra iz ovog načela nadosobnosti zakona razvija dosljedan, ali i racionalno nezavisan pogled na svijet, koji teži za apstraktnošću i prethodi jednom novom razdoblju kozmoloških teorija. … Iskonskim naporom … on izljuštuje ideju mudrosti (mazda) tako da briše crtu po crtu individualnosti i antropomorfizma s lika bogova. Na kraju nosilac te ideje ostaje … bezimeni “Gospodin” s kojim Zarathuštra vodi razgovore u predzorje filozofske sumnje. …

Cilj je Zarathuštrine proročke misije “ozdravljenja duha”, davanje novog smjera životu na jednoj povijesnoj prekretnici. Vrhovni ideal nije onaj koji je prevladao u indijskoj filozofiji – oslobođenje samog sebe iz kaosa svjetskih zbivanja, nego žrtvovanje sebe za opći spas. Po tom se stavu Zarathuštra može smatrati osnivačem etike slobodne volje.

ulomak iz Čedomil Veljačić, Razmeđa azijskih filozofija, knjiga prva, Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1978., str. 88.-89., 92., 95.


Prema Pliniju Starijem, i Eudoks i Aristotel su rekli da je Zoroaster živio šest tisuća godina prije Platonove smrti. … U vezi te brojke od šest tisuća godina valja reći da ona … možda odražava svijest o zoroastrističkom svjetskom kalendaru koji … je bio podijeljen na četiri dijela od po tri tisuće godina. … Jasno je da su Eudoks i Aristotel u određenom smislu prilagodili datiranje Zoroastera, i to tako da su taj perzijski lik povezali s Platonom. … Ti su Platonovi učenici, vođeni žudnjom da sebi nađu što ranije porijeklo, Zoroastera namjerno učinili Platonovim prethodnikom, ili Platona reinkarnacijom Zoroastera. Tako se, kao što su primijetili Emile Beneviste i Werner Jaeger, govorilo da Platonovo učenje nadopunjava i dovršava Zoroasterov život i djelo. Drugi razlog za tu promjenu bio je to što su ljudi u Akademiji vidjeli sličnosti između zoroastrizma i platoničkog dualizma… Po tom je gledištu raspoloženje Akademije spram Zoroastera bilo štovanje, a njen “entuzijazam za Zoroastera bio je ravan opijenosti, nalik ponovnom otkriću indijske filosofije preko Schopenhauera”. Smatram da su ulomci iz Platonovog djela nadahnuli njegove učenike i članove Akademije da povežu njegovo ime sa Zoroasterom. To će biti vidljivo iz razmatranja dvaju Platonovih ulomaka koji su privukli pažnju komentatora još u antici i koje su Platonovi učenici označili kao važne. Nalaze se u Alkibijadu većem i u desetoj knjizi Države. …

A kad se rodi najstariji sin, baštinik vlasti, prvo svi kraljevi podanici slave svetkovinu. Potom, u godinama koje dolaze, čitava Azija na taj dan žrtvama i svetkovinama slavi kraljev rođendan; a kad se rodi netko od nas, po riječima komičkog pjesnika, to jedva i susjedi, Alkibijade, primijete. Zatim dječaka odgajaju, ne neka nesposobna dadilja, nego najcjenjeniji eunusi na kraljevu dvoru. Njima je, uz ostalu brigu oko tek rođenoga dječaka, povjereno i da se pobrinu da bude što ljepši tako da što mu oblikuju i ispravljaju udove; i dok to rade uživaju velike počasti. A nakon što dječaci navrše sedam godina obilaze konje i učitelje jahanja, i počinju ići u lov. S navršenih dvaput sedam godina dječaka preuzimaju oni koje nazivaju ‘kraljevski odgojitelji’: ta izabrana četvorica su oni koje drže najboljima među Perzijancima zrele dobi, naime najmudriji, najpravedniji, najumjereniji i najhrabriji. Prvi od njih ga podučava magiju Zoroastra, sina Horomazova – to je pak štovanje bogova – a podučava ga i ono što kralj treba znati. Najpravedniji ga podučava da čitav svoj život slijedi istinu, a najumjereniji da ne dopusti da njime ovlada nijedna naslada, da se navikne biti slobodan i pravi kralj, koji ponajprije vlada onim u sebi, a ne robuje mu. Najhrabriji ga priprema da bude odvažan i neustrašiv, jer kad bi se bojao bio bi rob. Međutim, tebi je, Alkibijade, Periklo kao odgojitelja odredio zbog starosti najmanje upotrebljivog među slugama, Zopira Tračanina. (Platon, Alikibijad, 121c-122b)

Neki su ovdje vidjeli sličnosti između učenja Akademije i tvrdnji o četiri kardinalne vrline. … Dio zanimanja komentatora pada na riječi “sedam godina” budući da je, prema skolijastu, “Zoroaster kad je imao sedam godina ušutio i tek nakon što je prošao tridesetu uputio kralja u svoj cijeli sustav nauka”. A i samo ime Zoroastera zavrjeđuje komentar skolijasta: “Kaže se da je Zoroaster živio šest tisuća godina prije Platona. Neki ga autoriteti nazivaju Grkom, dok drugi kažu da je pripadao onom narodu koji je iselio iz područja iznad velikog mora i da je naučio svu mudrost od dobrog demona, odnosno, djelatnog uma; doista, njegovo ime prevedeno na grčki znači ‘zvjezdo-vidjelac’.” …

Razmotrimo li mit o Eru iz desete knjige Države, nalazimo da je i taj dio Platonovog djela privukao komentare kasnijih pisaca. U jednom zbunjujućem ulomku svoga komentara Države Proklo piše da je Kolot iz Lampsaka, rođen oko 310., učenik i sljedbenik Epikurov, tvrdio da je izvor toga mita Zoroaster, a ne netko imenom Er; Kolot je čak naveo knjigu pod Zoroasterovim imenom iz koje je Platon navodno preuzeo tu građu. … Proklo dodaje da su neki autoriteti zapravo tvrdili da je Zoroaster Erov učitelj…

No, Platonovo djelo je već puno prije Prokla pobudilo zanimanje za iransku religiju. Arnaldo Momigliano reče da je Platon “učinio perzijsku mudrost posve pomodnom” u četvrtom stoljeću. Već sam spomenula neka od relevantnih imena: Dinon, Heraklid iz Ponta, Eudem s Roda, Eudoks i potom Kolot krajem četvrtog stoljeća. Moglo bi se prisjetiti i Teopompovog ulomka koji kaže da će Ahura Mazda i Arhiman vladati tri tisuće godina prije početka zlatnog doba. Doista, na vrlo upečatljiv način Platonovo se ime nastavlja povezivati sa Zoroasterovim. Prema kasnijoj predaji kaže se da je Platon putovao nadaleko tijekom prve polovine svoga života, uključujući do mjesta poput Egipta i Fenicije, gdje je susreo mage i učio njihove nauke. Nije mogao ići u Perziju, kaže se, zbog neprijateljstava između Grčke i Perzije. Neki kažu da su i Platon i Pitagora putovali u potrazi za magima i Perzijancima. Prema drugim izvorima, perzijski magi su došli u Atenu upravo da bi vidjeli Platona, i taj se posjet uzimao kao dokaz Platonove nadmoći nad Pitagorom budući da je “Pitagora putovao u Perziju kad je htio učiti mudrost maga, ali magi su došli u Atenu radi Platona, žudni iniciranja u njegovu filosofiju”. Filodemov papirus kazuje o događaju kad je starog Platona posjetio neki Kaldejac jedne noći u Ateni, možda čak i zadnje Platonove noći. Učenjaci smatraju da je taj Kaldejac isti onaj Mitridat Perzijanac koji je podigao Platonov kip u Akademiji. Ta se priča može povezati sa Senekinim izvješćem da su neki magi u posjeti prinijeli žrtvu Platonu kad je umro na svoj osamdeset prvi rođendan. Speusip, koji je bio sin Platonove sestre Potone, i koji ga je naslijedio na čelu Akademije, izvješćuje o priči da je Platon rođen od djevice i da je bio “apolonski” od rođenja. S obzirom na povezivanje Platona i Zoroastera, zamisao da je Platon rođen od djevice priziva trećeg i konačnog spasitelja svijeta, Saošjanta, koji će, prema gore spomenutom zoroastričkom nauku, doći neposredno pred godinu 12000. i odvesti ljude u vječno blaženstvo.

ulomak iz Phiroze Vasunia, The philosopher’s Zarathustra, u Ch. Tuplin (ur.), Persian Responses, 2007., str. 247. -251., preveo ja, osim ulomka iz Platon, Alikibijad, Zagreb: Sanford 2016., str. 50.-51., preveo: Ninoslav Zubović

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s