nema stvari gdje nema riječi? (ulomak iz Ćiril Čoh, Jezik poučava?)

U kakvom su to odnosu riječ, misao i stvar? Izoštreno do krajnosti ono [pitanje] glasi: Postoji li stvar bez riječi?

Filozof John Locke na ovo pitanje odgovara potvrdno. Stvari i misli o njima postoje nezavisno o riječi. Govoreći o jeziku u Ogledima o ljudskom razumu, on ne vidi neku dublju vezu između riječi i predmeta, odnosno činjenice. Riječi se prije svega odnose na osjetilne predodžbe – ideje, koje se u osjetilnom iskustvu stvaraju u našem razumu. Riječi su znakovi za predodžbe-ideje. Prenesene u jezik predodžbe-ideje se mogu prenositi drugima. Funkcija jezika je komuniciranje drugima našeg unutrašnjeg iskustva. Jezik nema nikakve dubine, nikakve tajne. U njemu se nalazi samo ono što smo u njega stavili. Dubina i tajna je u stvarima i njihovim odnosima, odnosno u predodžbama-idejama koje se u njima stvaraju u našem razumu. Riječi nisu vezane za stvari i njihove odnose. No, filozofija koja prebiva u blizini razumijevanja pjesme Stefana Georgea svjedoči jedno sasvim drugačije iskustvo:

Riječ

Čudo iz daljine ili san
Donio sam na kraj svoje zemlje

I čekao sve dok sijeda Norna
Ne nađe ime u svojem zdencu

Nato sam to mogao čvrsto i snažno zahvatiti
Što sad tom krajinom cvjeta i sija…

Jednom sam prispio nakon dobre vožnje
S draguljem skupocjenim i lomnim

Ona je dugo tražila i objavila mi:
„Ništa ovdje ne sniva na dubokom dnu“

Našto je to ispalo iz moje ruke
I moja zemlja nikada nije dobila to blago…

Tako sam se s tugom naučio odreći:
Da nema stvari gdje nema riječi.

Pjesma se sastoji od sedam dvostiha. Prva tri i druga tri čine zasebne cjeline, a sedmi dvostih izražava završnu misao. Tu pjesnik kaže da je nešto s tugom naučio. Naučio je jedno odricanje, i to upravo odricanje od stava kojeg zastupa Locke. To je stav da postoje stvari bez riječi, da su riječi samo kvačice kojima ih zakačujemo i otkačujemo. To je bilo dugo vladajuće iskustvo i samog pjesnika. Bio je njime opčaran. Izražava ga u prvoj cjelini od tri dvostiha. Pjesnik je pjevajući dotakao nešto velebno, čudo iz daljine ili san, ali čemu još nedostaje riječ, čemu nedostaje ime, da bi se približilo i u javi očitovalo. Zato on putuje do kraja svoje pjesničke zemlje, do kraja svojih izražajnih mogućnosti. Tu ga čeka božica sudbine, sijeda Norna, pored dubokog zdenca. Zagrabila je do dna i tu našla traženo ime. Ono što je pjesnik samo dotakao sada može čvrsto i snažno zahvatiti. Nekadašnje čudo iz daljine ili san sada njegovom zemljom, tom krajinom cvjeta i sija.

Ali jednom se dogodilo, bolje reći desilo, nešto presudno. O tome on govori u drugoj cjelini od tri dvostiha. Kaže da je jednom prispio Norninom zdencu nakon dobre vožnje, s draguljem skupocjenim i lomnim. Norna je dugo tražila ime i objavila mu da ništa ovdje ne sniva na dubokom dnu. Dragocjen dragulj je ispao iz njegove ruke i njegova zemlja ga nikad nije zadobila. I tako se pjesnik s tugom naučio odreći: Da nema stvari gdje nema riječi. Nemojmo čitati brzopleto. Iza dvotočja ne stoji čega se pjesnik naučio odreći. Tu ne piše: nema stvari gdje nema riječi. U tom slučaju bi značilo da se on odriče ovog stava i da se ponovo vraća na onaj koji je opisan u prvoj cjelini, gdje iskušava da postoje stvari i prije riječi. Zato iza dvotočja piše: Da nema stvari gdje nema riječi.

U originalu zadnji dvostih glasi: So lernt ich traurig den verzicht:/ Kein ding sei wo das wort gebricht. U svojoj interpretaciji Heidegger, među ostalim kaže:

Ono što slijedi iza dvotočke, nakon „(se) odreći“, ne imenuje ono čega se pjesnik odriče, nego imenuje područje, u koje se to odricanje mora upustiti, imenuje zapovijed da se pjesnik sam upusti u sada stečeno iskustvo između riječi i stvari. (Martin Heidegger, Bit jezika)

Ne radi se o navođenju onoga čega se odrekao već o ukazivanju na jedno stanje u koje je nakon bolnog učenja konačno stigao. Da nema stvari gdje nema riječi je imperativ kojem se on, u radosnom iskustvu jezika koji sam sebi izgovara, predaje.

U učenju odricanja prisutna tuga nije neka utučenost, odnosno sjeta. To je tuga koja stoji spram onog najradosnijeg tako da joj se ono uskraćuje, čuva i sprema se za svoje izvorno došašće. Hodajući putem, tom došašću ususret, pjesnik ne dostiže neko puko znanje, već ulazi u odnos riječi i stvari.

Ali taj odnos nije neki odnos između stvari na jednoj i riječi na drugoj strani. Riječ sama jest odnos, koja u sebi svagda sadrži stvar tako, da ona jest neka stvar. (isto)

Bile su odvojene tako da je stvar tražila svoju riječ, ali nisu se našle. Mogu se naći samo u iskonskom iskustvu njihovog jedinstva. Stvari prebivaju u jeziku. Samo se u njemu pojavljuju u svojoj istini. Iskustvo tog prebivanja u istini jest neko znanje, no primjerenije ga je nazvati uvidom.

Hans –Georg Gadamer … ovako obrazlaže ovu distinkciju:

Uvid je nešto više od spoznaje ovog ili onog stanja stvari. On uvijek sadrži jedno odvraćanje od nečega čime smo bili zahvaćeni kao da smo zaslijepljeni. Utoliko uvid uvijek sadrži moment samospoznaje i predstavlja nužnu stranu onoga što nazivamo iskustvom u pravom smislu. (Hans-Georg Gadamer, Istina i metoda)

U Georgeovom iskustvu riječ i stvar su iskonski jedno. Druga riječ za takvo, iskonsko, jedinstvo nečega jest ljubav.

To da su mišljenje (izricanje) i ono što se misli (izriče) u iskonu jedno, što se u neposrednom iskustvu skriva tako da nam se pokazuje kao podvojeno, prisutno je već kod Parmenida i stalna je tema zapadne metafizike. Naš renesansni filozof Frane Petrić spoznaju kao uspostavu tog jedinstva vidi kao čin ljubavi. Takvo iskustvo on također ne povezuje sa silogističkim zaključivanjem, diskurzivnim mišljenjem, već intelektualnim uvidom, visio intelectualis. (Vidi: Frane Petrić, Nova sveopća filozofija, str.32v.)

Ona [naime ljubav] omogućuje takvo dozivanje stvari da se njime stvar očituje kao da tek ovim dozivanjem nastaje. Takvo, spoznajom kao uvidom uspostavljeno iskonsko očitovanje jest kreacija, ponovo rađanje.

U gore citiranom djelu na str. 31v Petrić kaže:

I tako biva da spoznaja nije (cognitio) nije ništa drugo nego neko združenje (coitio) sa svojim doznatljivim (cognobile). Otuda se lako ime obrće od združenja u spoznaju. Grcima je gnosis (spoznaja) kao nea genesis (nova generatio – novo rađanje), a nosis, noesis (razumijeće) stanoviti povratak u samu bit.

Izraz coitio podrazumijeva erotsko združenje, ali ono se u ovom slučaju ne mora lučiti od duhovnog združenja. Prema Paulu Riceuru te distinkcije nema ni u Knjizi postanka, ni u Pjesmi nad pjesmama. (Vidi: Jadranka Brnčić, Riječima ponovo uspostaviti smisao, str.893-894.)

Time što prikladno imenuje stvar pjesnik je nanovo stvara. Riječ kojom se to desilo nije nešto na stvari, već je ona jedno s njom. Stvar je sva u njoj, kao što je Bog sav u imenu u ustima onog tko ga uistinu izgovara, kao što je voljena žena sva u dozivanju onog koji je voli.

Post 2,23 nalazimo a kraju narativnog luka o stvaranju (biljaka, životinje, čovjeka, ljudske samoće): žena se pojavljuje baš u trenutku kada muškarac prepoznaje vlastitu nedostatnost, te se zajedno s njom rađa i jezik, kao komunikacija.“ (Jadranka Brnčić, Riječima ponovo uspostaviti smisao, str. 894.)

ulomak iz blog zapisa Jezik poučava? na blogu Razgovarajmo o krugu

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s