prazno i puno vrijeme? (ulomak iz Hellmuth Falkenfeld, Pojam vremena. Jedno istraživanje iz bitke kod Arrasa)

U departmanu Arras – nad uzvisinom Lorreto vlada jedna artiljerijska bitka neopisivog bijesa. Francuski topovi također ni noću ne šute ni minutu. U načinu na koji Francuzi pucaju na nas tražimo određenu pravilnost. Paljba se u početku koncentrirala na rov. Potom nailazi prva, zatim druga, zatim treća artiljerijska linija. To što tražimo pravilo, jedan ritam u načinu na koji se puca na nas, već najavljuje da nismo voljni tek pasivno pretrpjeti neprijateljsku paljbu. Puka pasivnost je prestanak života. Trpnji pak još pripada život. Rastresenost naših osjetilnih organa, koji se udarima dovode do vibriranja, doživljajna je tvar; a razdioba, otkucaji, pravilnost susljednosti doživljajna su forma.

Vrijeme se proteže, kao što se obično kaže, u takvim minutama na mjesece i godine. To za nas znači: Mi smo potpuno predani doživljajnoj tvari, a formu toj tvari ne dajemo mi kao individue, nego ona dolazi izvana, ona nam biva nametnuta redoslijedom neprijateljskih projektila. Ovaj slučaj možemo ovako pojasniti: doživljaju svake vrste (pa i najniže) pripada dvostruko: tvar i forma, jedno što se nehotice odigrava u našim živcima, i drugo – možemo to nešto patetičko-kantovski nazvati: forma – ono što čini ovu neslobodnu živčanu tvar našim doživljajem. Ovom drugom očito pripada mjera djelatnosti, spontanosti, aktivnosti, pa makar i mala mjera – kakva primjerice nedostaje onome koji sanja (snivatelj zapravo ima samo tvar, a ne formu doživljaja). Prevladavanje tvari u cjelini doživljavanja označava mjeru patnje. Ako tvar potpuno apsorbira formu, onda više nema govora o nekoj doživljavajućoj svijesti. Ovdje počinje, ovisno o vrsti nad- i podstimulacije, ludost ili glupost.

Stoga i patnja zahtijeva neku aktivnost, neku formu s kojom se aktivno suprotstavlja tvari koja navire putem utisaka. To će biti bitno za pojam koji ovdje želimo opisati te koji u najmodernijoj filozofiji igra značajnu ulogu: pojam vremena.

Odavno već znamo da vrijeme nije indiferentan spremnik u kojem se proces rasta biljaka, proces hranjenja životinja i proces života ljudi odvijaju bez razlike istom brzinom sukcesije. Ne postoji jedna, postoje različite vrste vremena. Međutim, koliko lica vrijeme može pokazati, tomu nas opet prvenstveno poučava rat.

Vraćamo se našem primjeru. Podnošenje neprijateljske vatre zahtijeva ponajprije vrijeme. Pretpostavljam da smo u rovovima, a trenutak kada granata i bajuneta mogu stupiti na snagu još nije stigao. Kakav smisao ovdje ima pojam „vrijeme”? Kaže se da se u takvim trenucima sekunde protežu u vječnost. To znači da vrijeme prerasta čovjeka, da ono postaje njegovim gospodarom – čovjek ovisi o njemu, cijela njegova opstojnost nije drugo nego jedno jedino pitanje upućeno vremenu, svakoj točki vremena: što mi donosi sljedeća sekunda? Bergson je oblikovao koncept stvaralačkog vremena. Vrijeme, kaže on, nije odmotavanje života, nego namotavanje, uspinjanje života, ne samo-iscrpljivanje, već stalno nanovo stvaranje bitka iz sebe sama. U našem slučaju imamo točan preokret ovog pojma, ovdje je vrijeme ono nestvaralačko, ono prazno, ono besadržajno. Vrijeme se doima tako dugačkim zato što čovjek u njemu ne može stvoriti nikakve forme doživljaja i ne može iz njega stvoriti nikakve sadržaje. Čovjek, u bogatstvu svojih osjećaja, plemenitosti svoje duhovnosti, divoti svoje osjetilne prirode, nije ništa drugo nego sićušna točka, očekujući kako će izgledati u sljedećem trenutku vremena. Individuum, sposoban misliti, osjećati, doživljavati, tj. samostalno formirati vrijeme, nije ništa drugo nego stvorenje, rob vremena. Ovdje leži metafizički razlog za ono nečovječno, nedostojno i mučno svih stanja u kojima čekamo samo sadržaj sljedeće sekunde: individuum, predodređen da bude oblikovatelj vremena, postaje njegov posljednji sluga.

Spoznajnoteorijski, stekli smo sljedeće: vrijeme nam traje tim duže, što ga manje možemo ispuniti vlastitim sadržajem, osjećajima, mislima. Ovo prazno vrijeme, koje se naziva dosadom u miroljubivijim krajevima, vrijeme je bez individuuma, bez formativnog života i doživljaja individualnog čovjeka: Ali ako je dosada samo relativno bezazleni odraz ovog praznog vremena lišenog individualnosti, onda u našem slučaju doživljavamo njegovo najstrašnije očitovanje. Vjerujem da se bivstvo tjeskobe može ispravno razumjeti jedino pomoću pojma praznim postalog vremena. Pritom ne govorim, recimo, o strahu koji je obično strah od smrti, ili pak od ranjavanja, i iz kojeg naposljetku može proizaći kukavičluk. Govorim o tjeskobi, sužavanju svijesti na sljedeći potez vremena.

Ako se strah treba razumjeti samo s obzirom na ono živo, onda tjeskoba ima, takoreći, metafizički dublji smisao. U tjeskobi čovjek kao individualitet posve nestaje sasušujući se u sebi, u tjeskobi Ja prestaje biti Ja, tjeskoba je stanje sušice koje napada individuu kada ona prestane ispunjavati vrijeme i kroči u carstvo praznoga vremena. …

Nakon što smo u našim ratnim primjerima objasnili najfatalniju obrnutu stranu pojma specifično ljudskog vremena, također ćemo znati prepoznati njegove prave, dobre strane. Vrijeme nije, kao što to Bergson želi sa svojim duréeom, naprosto, stvaralačko, nego je samo vrijeme ispunjeno ljudskim doživljajem uistinu stvaralačko vrijeme. U životinjskoj, podljudskoj prirodi vrijeme je samo uzastopnost koja je prepoznatljiva po promjenama u prostoru. Čovjek zapravo ima vremenito, stvaralačko vrijeme, on uzdiže vrijeme sa stupnja prostornosti na njegovu pravu visinu, on čini bezjastveno jedno-za-drugim (Nacheinander) u jastvenu ispunjenost jednoga-u-drugome (Ineinander).

To vrijeme je zapravo ljudsko vrijeme, plodno, stvaralačko, u kojem čovjek svoje osjete oblikuje u osjećaje, a svoje predodžbe u misli. U onom praznom vremenu – vremenu koje je najdublje obilježeno ljudskom tjeskobom – čovjek se raspada na puku tvar vremena. Ljudsko Ja – to ću pokazati u drugim kontekstima – čuva se u stalnom oblikovanju tvari koju doživljava u svojoj okolini. Promatramo li čovjeka ne kao Ja, već kao animalno živo biće, na taj način on predstavlja uzastopnost osjeta, podražaja i predodžbi. Te osjete, koji su isprva nastali čisto periferno, formirati tako da postanu moj osjećaj – te predodžbe, podjednako nastale u pukoj uzastopnosti perifernih živaca, oblikovati tako da postanu moja misao – to je prava zadaća, prava bit ljudskoga Ja. To formirajuće Ja, koje upravo jest samo Ja, dokle god ono formira, sposobno je za egzistenciju samo u stvaralačkom vremenu. Razvidno je da to Ja još ne egzistira u vremenu koje je puko prostorna uzastopnost. Nazovemo li nestvaralačko bezjastveno vrijeme animalnim procesom, a stvaralačko vrijeme s druge strane zapravo individualnim vremenom – onda možemo naš slučaj promatrati pod aspektom jednog novog problema: rat ne samo da ugrožava život, već ugrožava u vrlo doslovnom smislu i Ja, jer čovjeka spušta sa stupnja stvaralačkog vremena na stupanj animalnog procesa na kojemu ne može egzistirati nijedno jastvo, nego na njemu vlada samo indiferentno sebe-odrješenje različitih osjeta i predodžbi. Time se sada objašnjava i učestalo izbijanje ludila i tupavosti, koji oboje znače, u gore naznačenom smislu, raspadanje formirajućeg Ja na njegove tvarne sastavnice. Rat je uništavač jastva, samo najjače jastvene supstance mogu se spram njega potvrditi. Postoji neobična paralela u tome da rat jednako u duševnome kao i u tjelesnome slama sve forme i sve razrješuje u tvarī. Kao što granate najčvršće utvrđeno sklonište preobražavaju u ruševine, tako duševni užas rata, prazno vrijeme, preobražava Ja-sklop u rastavljenost (Nebeneinander) njegovih elemenata.

I tako će nakon rata biti potrebna ponovna izgradnja fizičkog, kao i renesansa duše. … Udarci granata, eksplozije detonatora, u njihovom ritmu, koji nismo mi izabrali, bili su zakon, red koji je izvana razdjeljivao tvar naših osjetila. Govori se o muzici bitaka, a da se pritom ne sluti kakva ironija leži u tome da se naziva muzikom nešto čiji ritam ne stvara stvaralačka duša, već dušu, naprotiv, tjera iz njenih stvaralačkih regija u prazno vrijeme. Prava muzika stvaralačkog individuuma ima ritam s kojim se naša duša kreće u stvaralačkom vremenu, u vremenu koje je povijest. Tamo bivamo uzdrmano tjerani ritmom, a ovdje ga stvara – makar i nesvjesno – naša duša sama.

U nekom istraživanju o broju u muzici moglo bi se reći isto i drugim riječima. Samo slušanje događaja bitke vodi nas k pojmu mrtvog broja. Mi brojimo pucnjeve kako bismo ih uopće mogli vremenski nadvladati, brojimo ih da im ne bismo dopustili da se javljaju trajno u beskraj. Brojanje pucnjeva jedini je otpor koji pružamo kako bismo se obranili od praznine vremena. S druge strane, u muzici vlada princip živog broja, tj. broj se više ne osjeća kao puki razdijelni broj, već je uzdignut u svezi melodije, u suzvučju harmonije. Broj više nije izoliran i zbog toga mrtav, već on živi od života i sa životom drugih brojeva. U omjeru kvinte 2:3 tu je 2 samo za 3, a 3 samo za 2. Metafizički, to ima sljedeći smisao: tamo gdje brojevi padaju natrag u svoju mrtvu razdvajajuću krutost i izoliranost, kao kod brojanja udara tijekom rata, oni dodiruju samo tvar Jastva, a još ne Jastvo samo, koje je forma i formirajuće. Ali tamo gdje brojevi sami ulaze u oblikovanu svezu, u živi, neraskidivi odnos, kao u harmoničnoj polifoniji, kao u slijedu melodije, tamo oni sami dodiruju Jastvo kao formu, dodiruju „ćud”, kako se popularno, ali ne plitko kaže.

ulomak iz Hellmuth Falkenfeld, Pojam vremena. Jedno istraživanje iz bitke kod Arrasa, cijeli tekst u časopisu Čemu (2019.), preveo: Jan Defrančeski, izvornik Hellmuth Falkenfeld, Der Begriff der Zeit. Eine Untersuchung aus der Schlacht bei Arras von Hellmuth Falkenfeld, Kant-Studien (1915)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s