vjera? (ulomak iz Branko Despot, Filozofija Gjure Arnolda)

Poistovjećenje s idealnim bitkom, ili realizacija istine, ljepote i dobrote posljednja je svrha sve realnosti. No realna se bića nalaze tek u razvojnom približavanju tome cilju, te stoga između oživotvorbe najviše svrhe njihove i svrhe same, vazda opstoji neki raspon, kojega ni znanstveno, ni ćudoredno, ni umjetničko djelovanje ne mogu prekoračiti. Iz svijesti pak o tom rasponu između idealnog i realnog rađa se ona vrsta nadznanstvenog, nadestetskog i nadetičkog “dodira” između duševnih bića, kojima se svijest “oštri”, i apsolutno svjesnog bića, koji dodir [Gjuro] Arnold naziva vjerom.

Metafizika “smjera posrednoga” već po svom određenju posustaje pred mislenom spoznajom “najvišeg uzroka svega pojavnog”. Ograničivši se na pojmovnu “obradu” iskustveno danog, doseže ona tek najbliže nepojavne uzroke iskustvenog svijeta, ali ne dopire do čisto mislenog sklada s onom sviješću što sve što jest promišlja u njegovoj bitnosti. Pa ipak, usprkos tom sustajanju koje po Arnoldu proizlazi iz subjektivnosti naše svijesti – iskustvom i pojmovima koje sami stvaramo uvjetovane – već naša djelomična spoznaja, ili, drugim riječima, podudaranje samo nekih stvari “s oblicima našeg razuma” mora imati svoj razlog. A taj razlog ne može, naravno, ležati u subjektivnom duhu, nego se mora nalaziti u “stvarima samim”. I tako već djelomično podudaranje naših pojmova sa stvarima, ili ograničena naša metafizička spoznaja, upućuje na neku “objektivnu inteligenciju”, prema čijem razumu “mora biti udešena i sva realnost”. Subjektom spoznaje ograničena znanstvena metafizika otkriva, dakle, barem egzistenciju nekog, doduše bitno nespoznatljivog, “vrhovnog principa” svega što jest.

Ali isto tako i ideja dobrote, razvijena u sustav praktičkih ideja, odvodi k “vječnoj”, “svetoj pravednosti”, što pretpostavlja neko “savršeno biće”. Ovo “umno biće” koje je podalo zakone fizičkome svijetu – kako to otkriva umsko-iskustvena metafizika – te se može reći da kauzalitet “samo pobliže označuje način djelovanja božanstva”, podalo je svoje zakone i svijetu moralnom. Ćudoredni su zakoni stoga “zapovijedi Božje”, a ne puki zahtjevi autonomnog uma. “Duh ćudoređa ujedno” je “i duh božanstva”. Svladavajući “požude i strasti” i “udešavajući” svoje htijenje prema istini, ljepoti i dobroti, razvija se čovjek prema ćudorednoj slobodi i time postaje naličan idealnom bitku. A budući da o idealnom biću, koje se zamišlja kao savršena oživotvorba svih ideja, nema metafizičke spoznaje, to ni “ćudoređa nema bez vjere”.

Đuro_Arnold_1898_Povjest_književnosti_hrvatske_i_srpske

Gjuro Arnold (1853.-1941.)

Naposljetku, i umjetnost na neki način upućuje k vjeri. “Estetsko čuvstvo” je naime, kao i vjersko, kontemplativne naravi,

tj. oba se u povodu mašte koncentrišu o izvjestan zor i sprečavaju naviranje drugih duševnih stanja, poimence strasti – čime nas u jednu ruku istrgnu iz vječita tijeka stvari i pribave nam onaj tihi slatki užitak, za koji već sveto pismo znade, kad govori o gledanju obraza božjeg.

Obrat iz estetskog čuvstva u vjersko prikazuje, u skladu s Arnoldovim shvaćanjem, Pavao Vuk-Pavlović ovako:

Estetsko se čuvstvo ne vraća, ukratko, uvijek natrag k umjetnini u povodu koje se zarodilo, nego znade da vodi i preko i iznad nje te da se tako reći prebaci u čuvstvo religiozno. Nesamo očiti religiozni motivi, nego i stilski momenti primjereni izražajima religioznoga života, u kojima se zanos umjetnički ne rijetko zna prelijevati sa zanosom religioznim (a gdjegdje možda i pseudoreligioznim), pogoduje veoma takovu prebacivanju vrijednosnoga čuvstva. Smije se pače dodati, da povod takovu prebacivanju daje umjetnost u svim svojim vrstama doista i češće, nego li bi se to na prvi površni pogled moglo i činiti.

No dok je ono, što nas “podiže u umjetnosti” uvijek naše djelo te je “zapravo nekakva igra ili varka mašte”, ono pak što nas kod “vjere podiže, služi nam kao jamstvo za onoga, čije djelo smo mi sami”. Unutar čuvstvenog područja, umjetnost nas tek pomoću naših “tvorova” izdiže iz “proste zazbiljnosti” otvarajući “puteve u vječnost”. Vjera nas naprotiv neposredno dovodi u dodir s vječnim bićem. Stoga nas u vjeri

uz čuvstvo vlastita ništavila nužno obuzima čuvstvo poniznosti prema neizmjernome biću. Kod vjere se dakle radi o nečem daleko ozbiljnijem i uzvišenijem negoli kod umjetnosti – o nečem apsolutnom i u zbilji svetom.

Kako se vidi, znanost, ćudoredna djelatnost i umjetnost, svaka na svoj način, po Arnoldu, upućuju preko sebe same k onome što ih apsolutno nadilazi. Vjera istom zaokružuje sveukupan naš duševni život, povezujući i upotpunjujući čuvstveno, spoznajno i voljno “područje” u smislenu cjelinu potpunoga bitka. Zato se ona “u zbilji imade smatrati posebnom svrhom čitavoga duševnoga života”.

Na granici nama dostupne istine, ljepote i dobrote, u samoj jezgri “kulta vječnog trijasa ideala” (Ivan Esih), otkriva se bezdan nedokučive tajne i javlja se prava “zagonetka života i svijeta”.

Onkraj znanstvenih područja kriju se daleko zamašniji problemi, nego što su oni, kojima se ovkraj muči duh naš. 

Sve naše istine, svi “tvorovi” umjetnosti, svi čini slobodne volje imaju tek relativnu vrijednost. Život je ljudski konačan i sve je ljudsko prolazno. U općoj toj mijeni iščezava svako “što”, “otkuda” i “čemu”. Ni čisto umovanje, ni umjetničko stvaranje, ni ćudoredno djelovanje ne usidruju nas istinski u neprolaznim vrednotama. Stoga smo prepušteni ili posvemašnjoj uzaludnost vječno promjenljivog bitisanja, ili nam je u “drugom svijetu” tražiti svoj “spas”. No

kako ne stoji do nas, hoćemo li u ovom ili u drugom svijetu tražiti svoj zavičaj – imade pitanje zapravo glasiti: jesmo li bez zavičaja ili pak nam je zavičaj u vječnosti.  

Po Arnoldovu uvjerenju, čovjek prepušten svom filozofijskom samoosvješćivanju i pukom poietičkom i praktičkom djelovanju izgubio bi se u besmislenosti “zemaljskih stvari” koje same za sebe nemaju nikakve trajnosti. Tek vjera, posebno kršćanska vjera, povezujući sve prolazno s “nečim zaista trajnim”, rješava sve stvari “ništavnosti” i pribavlja im “uvjetovani dio bitne realnosti”. Vjera stoga nije neki prolazni stadij u “razvoju čovječanstva”, nije puka posljedica neukosti, “privatna stvar” kao surogat stvarnih neprilika itd, nego bitni odnos čovjeka kao takvog spram “otajstvene” prirode onoga što istinski jest, veza s Bogom, koga valja zamišljati “u krajnjoj punoći i svenazočjem ideja” (Pavao Vuk-Pavlović). U spoznajnom je pogledu vjera “funkcija ili organ za neistražive dubine svemira”.

U koga tog organa ne bi bilo ili u koga je on zahirio: mogao bi svijet posmatrati s intelektualnog, estetskoga i moralnog gledišta – ali ga ne bi mogao posmatrati s gledišta, koje sva rečena gledišta upotpunjuje i čini svijet tekar zaokruženom i skladnom cjelinom.  

ulomak iz Branko Despot, Filozofija Gjure Arnolda, Zagreb 1970., str. 91.-95.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s