Kant: je li moguće podudaranje vrline i sreće? (ulomak iz Eckart Förster, Die 25 Jahre der Philosophie)

Samo čovjek može realizirati moralni zakon u svijetu čiji je ujedno dio. Ali kao čovjek ipak imam dva najviša cilja. Najviša svrha koju sebi kao prirodnom biću neizbježno postavljam jest optimalno zadovoljenje svojih potreba, tj. vlastita sreća. Moja najviša svrha kao umnog bića jest realiziranje moralnih zakona. Ako je najviše dobro realno moguće, tada sreća mora moći u mojoj osobi postojati zajedno s moralom, premda moralni zakon tako često zahtjeva da se vlastite potrebe ostave po strani – naime uvijek kad su to dvoje međusobno u konfliktu. To je pak zamislivo samo ako mi sreća može doći upravo zato što postupam moralno. Za mene kao čovjeka je najviše potpuno dobro stoga moguće samo kao a priori moguće odgovaranje to dvoje:

Ukoliko pak vrlina i sreća zajedno sačinjavaju posedovanje najvišeg dobra u jednoj osobi, a da je pri tom sreća podeljena sasvim srazmerno moralnosti (kao vrednosti i dostojnosti osobe da bude srećna), ukoliko one sačinjavaju najviše dobro jednog mogućeg sveta: onda to znači celinu, savršeno dobro, u kome je vrlina, uvek kao uslov, vrhovno dobro… (str. 128.)

Tako razumljen pojam najvišeg dobra jest ono što iz čega, prema Kantu, izniče jedna „antinomija praktičnog uma“, koja se može izraziti na sljedeći način:

 Teza: Najviše dobro je moguće.

Antiteza: Najviše dobro nije moguće.

Dokaz teze: Moralni zakon zahtijeva svoje realiziranje.

Dokaz antiteze: Proporcionalno odgovaranje vrline i sreće nije dano ni a priori analitički ni sintetički, ni a posteriori (kroz iskustvo) sintetički. (…)

forster14

Eckart Förster (1952.)

[D]ok je antinomija prve Kritike prinudila teorijski um da postavi sebi granice, ova ga nova antinomija nuka da te granice prekorači, da bi to proturječje razriješio. Time Kantov novi pojam antinomije nastavlja tradiciju koja seže sve do Platona, gdje proturječje nije nazvano antinomijom (jer se nije radilo o proturječju između nomoi), nego kao paraklet („pomagač“, „odvjetnik“) koji potiče na uspon od prolaznog ka istinskom biću, i time na jednu višu razinu znanja. Tako Platon piše u 7. knjizi Politeje da jedan „preokret duše“ (521c) od osjetilnog ka nadosjetilnom postaje nužan kad se u opažanju nešto dogodi što „priziva [parakleitos] razmišljanje kad … u osjet istodobno upadaju ona njima suprotna“ (524d). To poziva naime „računanje i mišljenje potičući dalje razmotriti da li jedno ili dva jest svako od onih dojavljenih“ (524b). Budući da proturječni elementi postoje zajedno i ne ukidaju jedan drugoga, um se osjeća pozvanim istražiti ima li nečega višega, što u samom opažanju nije dano kao pojava, a kao čiji momenti se ti suprotstavljeni elementi mogu razmatrati. Jedno takvo opažanje, koje „istupa istodobno u suprotni osjet“ (523b-c), moglo bi se usporediti sa zagonetkom Sfinge iz Tebe, u kojoj se također nešto predstavlja kao sebi proturječno – što ide ujutro na četiri noge, u podne na dvije, a navečer na tri? – i u kojoj se moralo pronaći nešto što čini da proturječje nestane.

No pokazujem, rekoh ja, ako sagledaš da jedna od onih u opažanjima osjetila ne prizivaju mišljenje na razmatranje, kao da su dovoljno od samih osjetila prosuđena, dok ga druga na svaki način potiču da razmatra, kao da osjetilo ništa zdravoga ne čini. (523a- b)

Platonska tradicija proturječja kao parakleta, više ili manje prikrivena, još uvijek  je prepoznatljiva čak i u Kantovo doba. Tako npr. Goethe:

Budući da se ipak mnoga naša iskustva ne mogu zaokruženo izraziti i direktno priopćiti, odavno sam odabrao kao sredstvo da pažljivijima objavim tajnija značenja kroz jedne drugima suprotstavljene, te kao jedne u drugima zrcalne slike.

Može ostati otvoreno je li se Kant svjesno nadovezivao na tu tradiciju: ovdje nas zanima samo stvarna blizina. Jer Kant sad, u drugoj Kritici, ne kreće od nekog osjetilnog opažanja, nego, drugačije nego u prvoj Kritici, od iskustva moralnog zakona kao jednoga fakta uma, koji vrijedi onoliko sigurno koliko i neko opažanje. Nasuprot trećoj antinomiji prve Kritike sloboda je sad jedna praktična činjenica dana iskustvom moralnog zakona, kojoj neodvojivo pripada jedan objekt: najviše dobro za realizirati u osjetilnom svijetu. Ali ta ostvarivost (realna mogućnost) sadrži jedno proturječje u subjektu koji je provodi, što se može izraziti antitetikom dvaju iskaza:

Prema tome, ili žudnja za srećom mora da bude motiv za maksime vrline, ili maksima vrline mora da bude delatni uzrok sreće. (139.)

Oba iskaza su neistinita, uslijed čega izgleda da je najviše dobro nemoguće. Budući da je ono „a priori nužan objekt naše volje i pošto je nerazlučno povezano s moralnim zakonom“, um se osjeća potaknutim gledati ponad osjetilnog svijeta i a priori moguće odgovaranje vrline i sreće u osjetilnom svijetu tražiti u jednom temelju onkraj njega. Tako se ova antinomija ne pokazuje kao sebezavaravanje uma, nego kao njegova „najblagotvornija zabluda“ budući da

nas najzad nagoni da potražimo ključ kako bismo izašli iz tog lavirinta. Taj ključ, kad je nađen, otkriva još i ono što se nije tražilo a što je ipak, potrebno, naime pogled u viši, nepromenljivi poredak stvari, u kome već sada jesmo i u kome nas određeni propisi sada mogu uputiti da svoje postojanje nastavimo shodno najvišem određenju uma. (126)

Kako sad Kant rješava tu antinomiju? Ona zapravo nije toliko ozbiljna koliko nam je (iz didaktičkih razloga) najprije sugerirao. Za njeno rješenje je naime dovoljna razlika između osjetilnog i razumskog svijeta, koju je teorijski um već načinio. Jer njome je osigurano da nije nemoguće da neka drugačija kauzalnost od prirodne proizvede traženu vezu između vrline i sreće kao njenog učinka u osjetilnom svijetu:

nije nemoguće da moralnost nastrojenja, kao uzrok, ima, ako ne neposrednu, a ono ipak posrednu (posredstvom inteligibilnog tvorca prirode), i to nužnu povezanost sa srećom kao posledicom u čulnom svetu; ta povezanost, u prirodi koja je samo objekt čula, nikada ne može postojati drukčije doli slučajno, te ne može biti dovoljna za najviše dobro. (132)

Ovoj mogućnosti pripada, prema Kantu, svakako također i ideja besmrtnosti. Jer vrhovni uvjet najvišeg dobra jest potpuna primjerenost stava moralnom zakonu. Ona mora dakle biti onoliko moguća koliko i samo najviše dobro, a ona je to, po Kantu, samo pod pretpostavkom besmrtnosti duše. Tako su u Kritici praktičnog uma Bog, sloboda i besmrtnost postali postulatima praktičnog uma, pod čim Kant razumijeva teorijske, mada kao takve nedokazive iskaze, ukoliko su neodvojivo povezani s jednim a priori bezuvjetno važećim praktičnim zakonom.

ulomak iz Eckart Förster, Die 25 Jahre der Philosophie, Frankfurt am Main 2018 (12011), str. 129.-132., preveo: ja. Kantovi navodi iz Imanuel Kant, Kritika praktičkog uma, Beograd 1979., preveo: Danilo N. Basta. Platonovi navodi u prijevodu Damira Barbarića iz Damir Barbarić, Ideja dobra, Zagreb 1995.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s