ja=ja? (ulomak iz Johann Gottlieb Fichte, O pojmu nauka o znanosti)

Nauk o znanosti [odnosno, filosofija] treba postaviti formu za sve moguće znanosti. – Prema uobičajenom mnijenju, u kojemu bi svakako moglo biti nešto istine, to isto čini logika. Kako se odnose te dvije znanosti, te osobito kako se odnose u pogledu onoga posla koji si obje prisvajaju?

Čim se podsjetimo da logika svim mogućim znanostima treba davati samo i jedino formu, a nauk o znanosti ne jedino formu, nego i sadržaj, otvoren je lak put da se uđe u ovo krajnje važno istraživanje. U nauku o znanosti forma nikada nije odvojena od sadržaja ili sadržaj od forme; to su dvoje u svakome od njezinih stavova najčvršće sjedinjeni. Ako u stavovima logike treba ležati samo puka forma mogućih znanosti, ali ne i njihov sadržaj, onda oni nisu ujedno stavovi nauka o znanosti, nego su od njih različiti; prema tome, ni cijela ta znanost nije ni sam nauk o znanosti ni možda neki njezin dio; ona, ma koliko se to nekome pri sadašnjem stanju filozofije moglo činiti čudnim, uopće nije filozofska, nego je vlastita, odijeljena znanost, čime se pak ne umanjuje njezino dostojanstvo.

Ako ona to jest, onda se mora moći pokazati neka odredba slobode kojom znanstveni postupak s područja nauka o znanosti prelazi na područje logike i kod koje, dakle, leži granica između tih dviju znanosti. A takva se odredba slobode lako može pokazati. Naime, u nauku o znanosti sadržaj su i forma nužno sjedinjeni. Logika treba postavljati puku formu, odijeljenu od sadržaja; to se odijeljivanje, budući da nije iskonsko, može dogoditi samo putem slobode. Prema tome, slobodno odjeljivanje puke forme od sadržaja bilo bi ono čime nastaje neka logika. Takvo se odjeljivanje zove apstrakcija; dakle, biće je logike u apstrakciji od svog sadržaja nauka o znanosti.

Na taj bi način stavovi logike bili samo forma, što je nemoguće; jer u pojmu stava uopće leži to da on ima oboje, i sadržaj i formu. Prema tome, ono što je u nauku o znanosti puka forma moralo bi sadržaj, i taj bi sadržaj opet dobivao opću formu nauka o znanosti, koja bi se tu, međutim, određeno mislila kao forma nekog logičkog stava. Ta druga radnja slobode, kojom forma uopće postaje svojim vlastitim sadržajem i vraća se u samu sebe, zove se refleksija. Nikakva apstrakcija nije moguća bez refleksije, i nikakva refleksija bez apstrakcije. Obje su te radnje, mišljene odijeljeno jedna od druge i svaka promatrana za sebe, radnje slobode; ako se upravo tako odijeljene jedna s drugom dovedu u odnos, onda je pod uvjetom jedne ona druga nužna; no za sintetično mišljenje one su dvije samo jedna te ista radnja promatrana s dviju strana.

Otuda slijedi određen odnos logike spram nauka o znanosti. Ne utemeljuje prva potonju, nego potonja utemeljuje prvu: nauk o znanosti naprosto se ne može dokazati iz logike i nijedan mu se logički stav – pa ni stav proturječja – ne može pretpostaviti kao valjan; naprotiv, svaki logički stav i cijela logika moraju se dokazati iz nauka o znanosti; – mora se pokazati da su forme, koje su postavljene u potonjoj, zbiljske forme stanovitog sadržaja u nauku u znanosti. Dakle, logika dobiva svoju valjanost od nauka o znanosti, a ne nauk o znanosti svoju od logike.

Nadalje, nije nauk o znanosti uvjetovan i određen logikom, ali logika jest naukom o znanosti. Nauk o znanosti ne dobiva, recimo, svoju formu od logike, nego je ima u samome sebi te je slobodno postavlja za moguću apstrakciju. No, nasuprot tome, nauk o znanosti uvjetuje valjanost i primjenjivost logičkih stavova. …

A=A jest nedvojbeno logički ispravan stav te je, ukoliko to jest, njegovo značenje sljedeće: ako je A postavljeno, onda je A postavljeno. Pritom se postavljaju dva pitanja: je li A postavljeno?, te ukoliko je i zašto je A postavljeno, ako je postavljeno, ili kako su uopće postavljeni to ako i to onda?

Postavite da A u gornjem stavu znači Ja te da, dakle, ima svoj određen sadržaj; tako bi onaj stav najprije značio: Ja jesam Ja, ili: ako jesam postavljen, onda jesam postavljen. Ali budući da je subjekt tog stava apsolutni subjekt, subjekt naprosto, u tom se jedinom slučaju s formom stava ujedno postavlja i njegov nutarnji sadržaj: Ja jesam postavljen zato što sam se postavio. Ja jesam zato što Ja jesam. – Logika, dakle, kaže: ako A jest, jest A; a nauk o znanosti: zato što A (to određeno A = Ja) jest, jest A. I time bi se na pitanje je li A (to određeno A) postavljeno, odgovorilo ovako: ono jest postavljeno jer ono jest postavljeno. Ono je neuvjetovano i naprosto postavljeno.

Postavite da A u gornjem stavu ne znači Ja, nego bilo što drugo, pa se iz gore rečenog može vidjeti pod kojim bi se uvjetom moglo reći: A jest postavljeno, i s kakvim se opravdanjem zaključuje: ako A jest postavljeno, onda je ono postavljeno. – Naime, stav A=A iskonski važi samo o onome Ja; on je apstrahiran od stava nauka o znanosti: Ja jesam Ja; dakle, sav sadržaj na koji se on treba moći primijeniti mora ležati u tome Ja te biti pod njim sadržan. Nijedno A ne može, dakle, biti nešto drugo nego neko koje je postavljeno u Ja, i sada bi stav glasio ovako: ono što je postavljeno u Ja, jest postavljeno; ako je A postavljeno u Ja, onda je ono postavljeno (ukoliko je, naime, postavljeno, kao moguće, zbiljsko ili nužno); tako je on neosporivo istinit ako Ja treba biti Ja. – Nadalje, ako je Ja postavljeno zato što je postavljeno, onda je sve što je postavljeno u Ja postavljeno zato što je postavljeno; i samo ako A jest nešto postavljeno u Ja, ono je postavljeno ako je postavljeno; i tako se odgovorilo i na drugo pitanje.

fichte

Johann Gottlieb Fichte (1762.-1814.)

Svaki stav u nauku o znanosti ima formu i sadržaj: zna se nešto, te jest nešto o čemu se zna. No sada je sam nauk o znanosti znanost o nečemu; ali nije samo to nešto. Dakle, on bi uopće sa svim svojim stavovima bio forma stanovitog sadržaja koji je prisutan pred njom. Kako se nauk o znanosti odnosi spram tog sadržaja i što slijedi iz tog odnosa?

Ono što jest u ljudskom duhu neovisno o znanosti to možemo zvati i njegovim radnjama. One su ono što, koje je dano; one se zbivaju na neki određen način; po tom se određenom načinu razlikuju jedna od druge; i to je ono kako. Dakle, u ljudskome su duhu iskonski, prije našeg znanja, sadržaj i forma, i oni su nerazdvojivo povezani; svaka se radnja zbiva na neki određen način po nekom zakonu i taj zakon određuje tu radnju. … U tome je sada sva građa za neki moguć nauk o znanosti, ali ne i sama znanost. Da bi se ona proizvela, potrebna je još jedna radnja ljudskog duha, koja nije sadržana među svim onim radnjama, naime ta da on uzdigne do svijesti način svojega djelovanja uopće. …

– Ako nužan način djelovanja inteligencije po sebi treba biti preuzet u formu svijesti, onda bi on morao već biti poznat kao takav, on bi, dakle, već morao biti preuzet u tu formu; tako bismo bili zatvoreni u krug.

Taj se način djelovanja uopće prema gore rečenome treba reflektirajućom apstrakcijom odijeliti od svega što on nije. Ta apstrakcija zbiva se putem slobode, i filozofirajuća rasudna snaga u njoj nije nimalo vođena slijepom silom. Cijela poteškoća sadržana je, dakle, u pitanju: po kojim pravilima sloboda postupa pri tom odijeljivanju? Kako filozof zna što treba preuzeti kao nužan način djelovanja inteligencije, a što treba ostaviti kao nešto slučajno?

To on sada naprosto ne može znati ukoliko ono što on tek treba uzdignuti do svijesti, nije dotle već uzdignuto; što je proturječno. Dakle, za taj posao nema nikakvih pravila niti ih može biti. Ljudski duh čini mnoge pokušaje; slijepim tapkanjem on dospijeva u sumrak i tek iz njega prelazi na svjetlo dana. Na početku ga vode tamni osjećaji (čiji iskon i zbilju treba izložiti nauk o znanosti); i mi ni danas ne bismo imali nikakva razgovijetna pojma i još bismo bili grumen zemlje koji se oteo tlu da nismo počeli tamno osjećati ono što smo tek poslije razgovijetno spoznavali. Otuda postaje jasno da filozofu tamni osjećaji onoga što je ispravno ili genij nisu potrebni ništa manje neog, recimo, pjesniku ili umjetniku; samo su oni druge vrsti. Potonjemu je potreban smisao za ljepotu, a onome prvom za istinu; što svakako postoji.

ulomak iz Johann Gottlieb Fichte, O pojmu nauka u znanosti, u D. Barbarić, Filozofija njemačkog idealizma, Školska knjiga Zagreb, 1998., str. 254.-260., preveo: Kiril Miladinov, izvornik: J. G. Fichte, Über den Begriff der Wissenschaftlehre (1794)


Knjigu se može kupiti u knjižarama ili kod nakladnika: Školska knjiga

061323

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s