Fichte: petostrukost samopojavljivanja? (ulomak iz Nenad Mišćević, Govor drugoga)

Otkrivanje strukture pojave zadaća je nauke o znanosti, ispitivanja koje se bavi totalitetom znanja i onog što se uopće može znati. … Fichte će izjednačiti ovo dvoje: pojava nije ništa drugo negoli ukupnost znanoga, a analiza pojave je analiza načina na koji je znanje znano. Pojava jest, naime, pojava za nešto ili nekog, ona barem u svojoj novovjekovnoj varijanti nije pojava u sebi … već se uvijek odnosi spram nečeg. To spram čega se odnosi je subjekt koji pojavu posjeduje kao svoju predodžbu, znanje. Fichteovo izjednačenje pojave i znanja nije, dakle, ilegitimno niti proizvoljno, već samo izgovara ono što pod pojavom uvijek implicitno razumijevamo.

Kao znanje, pojava posjeduje specifičnu strukturu. Već jednostavna introspekcija pokazuje da svako znanje može popratiti predodžba da sam “ja” taj koji znam, s druge strane da svako znanje prati predodžba koja ga na neki način podvostručuje: ja ne samo da znam da je dva puta dva četiri, već znam i da to znam. Oba ova svojstva, koja sadrže u sebi jedno dvostruko dupliciranje znanja, poznata su novovjekovnoj filozofiji i dovode je do uvida u nedostatnost svih ranijih izlaganja znanja. Refleksivnost i subjektivnost znanja svojstva su o kojima svaka nauka o znanosti mora ubuduće moći položiti računa.

Fichte zahvaća u samu jezgru problematike i postavlja temeljni zakon pojavljivanja: pojava se pojavljuje sebi samoj. Ili: pojava je samo-pojavljivanje.

Utoliko ukoliko je jednostavno pojavljivanje, pojava je odslikavanje apsoluta, njegova projekcija, dakle nešto u sebi dovršeno, nepromjenjivo, skoro apsolutno. Ukoliko je ona pojavljivanje za sebe samu, ulazi u nju element samoodređenja, dakle element mijene, prolaznosti, dinamičnosti, poriva. Međutim, pojava je samo-pojavljivanje, tj. potpuno jedinstvo obojega, mijene i nepromjenjivosti. Ovo jedinstvo djeluje kao mogućnost preokretanja odnosa. Pojava kao pojava, koja u prvi mah izgleda nešto čvrsto i nepromjenjivo, jest takva samo “za nas”, dakle, ukoliko je pojavljivanje za nešto drugo. Možemo pretpostaviti da je ona za sebe jedan neprekinuti akt, u najvećoj mjeri dinamičan i neuhvatljiv. Tek naš pogled objektivira ovaj akt u nešto čvrsto, nepromjenljivo. Drugim riječima, tek kao objekt, tek u svom samo-pojavljivanju jest pojava nešto nepromjenjivo.

Samo-pojavljivanje jest prema tomu potpuno i dijalektično jedinstvo promjenljivog i nepromjenljivog, gdje se svaka od ovih odredbi nalazi čas na strani pojave, čas na strani ovog “samo”, čas na strani objekta, čas na strani subjekta.

Radi se sad o tome da se unutar ovog jedinstva pronađu sve one odredbe koje oblikuju realni svijet i njegovu spoznaju.

Prije svega, tu je temeljna suprotnost, konstitutivni rascjep-jedinstvo: razlikovanje subjekta i objekta. Utoliko ukoliko se pojava sama sebi pojavljuje, cijepa se ona na objektivnu i subjektivnu stranu. Cjelokupno (naše) znanje ima taj subjekt-objektni karakter, i teško je zamisliti neku spoznaju koja bi ga bila lišena. Analiza odnosa subjekta znanja i njegova objekta prispjeva s Kantom u središte filozofije, i Fichteova zamisao pojave koja se sama sebi pojavljuje samo nastavlja i preoblikuje Kantovo izlazište.

Postoji, međutim, unutar njemačkog idealizma drugi problem koji Fichte reinterpretira, u okviru svoje analize pojave, problem jednog. On zahtijeva nešto zaobilaznije izlaganje. Jedno od pitanja klasične filozofije je pitanje o odnosu jednog i mnoštva… Na strani jednog nalazi se, po klasičnom shvaćanju, nepromjenljivost, “Jedinstvo”, sklad, svrsishodnost. … Na strani pak mnoštva nalazi se promjenljivost, dvojnost, gibanje, materijalnost. Čisto mnoštvo bez Jednog raspada se u neizdiferenciranu masu razlika (contradictio in adiecto), u jednu beskonačnu, nepreglednu i nemišljivu fluktuaciju jedvabitka. O Jednom, pak, uzetom bez mnoštva, ne može se reći čak niti to da je Jedno, ono se razilazi u aporetičko kruženje odredaba koje se uzajmično protuslove. Tek mreža Jednog i Mnogog, relativno jednog i relativno mnogostrukog, osigurava znanju ovladavanje neizdiferenciranim bićem. …

miscevic

Nenad Mišćević (1950.)

[S] novovjekovnom filozofijom dolazi sva aporetika shvaćanja Jednog na vidjelo, zahvaljujući specifičnoj strukturi novovjekovnog istraživanja stvari. Da je Jedno tek zgoljna forma, zgoljno uređivačko načelo, nipošto neka sadržajna punoća, dolazi sada do punog izražaja. Jedno je protumačeno kao ujedinjujuća kvaliteta pravila koje pod sobom ujedinjuje mnoštvo predodžba, kao ono općenito znanja koje determinira koje od mnogih predodžaba spadaju u istu skupinu. Suprot tomu, mnoštvo je konkretni materijal predodžbe, skup svega onog “što je slučaj”, što jest i što jest slučajno, promjenljivo mnoštvo slika dojmova, refleksa. …

Pojam je ono što je tradicionalno mišljenje mislilo pod Jednim, ali sada shvaćeno i s obzirom na predodžbeni subjekt: jedinjujuće Jedno predodžbe, “pravilo”, apstraktum, forma. Kao i u Platona, i ono je usmjereno spram onog Bezuvjetnog, samo što sad to bezuvjetno biva formalizirano i što mu, barem u području spoznaje biva dodijeljena čisto regulativna funkcija. Djelatnost pojma, ono što će se nazvati mišljenjem, s tim je nedvosmisleno određena: lišena svoje suprotnosti, djelatnosti mnoštva, ona je prazna, ona je čak praznina sama.

Zor jest suprot tomu način bitka, odnosno način predočavanja, što je sad manje-više isto, mnoštva, u njegovoj konkretnosti, punoći, vremenitosti i kompleksnosti. Rasprostrt u prostoru i koncentriran u vremenu, on proizvodi pulsiranje realnog svijeta, osigurava punoću bitku i sigurnost znanju. Jedinstvo zora i pojma, zrenja i mišljenja, tvori totalitet predodžbe, znanje kao način na koji svijet opstoji za subjekt, što znači u krajnjoj crti, način na koji svijeta uopće ima.

Kao što niti jedna filozofija ne može zaobići odnos subjekta i objekta, spoznaje i stvari u sebi, isto tako nikakvo promišljanje ne može izbjegnuti pitanje o odnosu pojma i zora, pitanje Jednog kako ga je preformulirao novi vijek.

Suprotstavljanje zora i pojma naći će, stoga, mjesta i u analizi pojave. Samopojavljivanje pojave mora biti shvaćeno dvostruko, najprije sa strane jedinstva, sa strane “formalne” odredbe, zatim sa strane konkretnog mnoštva. Pojava se kao objekt time raspada na dvoje: na apstraktno jedno, na formalni uvjet, i na konkretni, uvjetovani i proizvedeni sadržaj. Na strani subjekta opet imamo zahvaćanje jednog, pojam, i zahvaćanje zor, mnoštva.

Pojam, odnosno mišljenje, smjera na ono neuvjetovano, na Uvjet sam, tako da znade svaki sadržaj samo kao proizveden. S druge strane, zor zahvaća sadržaj samo kao dat, neovisno od područja u kojem se zbiva ova njegova danost i neovisno od sila koje u tom području djeluju.

S time je deducirana peterostruka shema samopojavljivanja – prvo, samopojavljivanje se cijepa na a) subjekt i b) objekt, zatim ponovno na c) zor i d) pojam – da bi se onda ujedinila u zajedničkoj točci u kojoj se svaki od njih ispostavlja “kao” onaj drugi, i koju stoga Fichte provizorno naziva e) točkom onog “kao”.

Imamo li na umu da mišljenje, zahvaćajući zgoljnu formu samopojavljivanja, zahvaća zapravo samo kvalitetu njegove refleksivnosti, da je njegov predmet ono “sebi” (pojavljivanje), možemo ustvrditi da ova petorostruka shema predstavlja zapravo sintezu neposrednih oblika refleksivnosti.

a) jest čisto “sopstvo” refleksivnosti, jednostavna forma identiteta pojave,

b) jest čisto “drugo”, čista predmetnost ovoga sopstva,

c) je reflektirani identitet, reflektirano a) sada kao uvijek forma i Jedno

d) je reflektirana drugotnost, privlašteni predmet, poistovjećeno drugo.

Time je znanje u svojem jednostavnom liku opisano, objašnjeno i analizirano.

Preostaje pitanje: kako znade sebe znanje, ne s “našeg” stajališta, odnosno sa stajališta filozofije, već sa stajališta ovog jednostavnog znanja u njegovu totalitetu, drugim riječima kako izgleda znanje samom sebi promatrano iz točke njegove sinteze, iz točke e)? …

Fichteova tvrdnja da samoprezentnost znači takav odnos u kojemu je biće istodobno i subjekt i objekt, naime u kojem subjekt znanja, Jastvo, ima za predmet nešto što nije različito od njega samoga, jest legitimna u okviru novovjekovne tradicije. Međutim, čini se nedovoljnom, i čak pogrešnom, kao fenomenologijski naputak. Analize samoprezentnosti u novijoj filozofiji orijentirale su se uglavnom spram jedne fenomenologijski ispravnije postavke: da je, naime, samoprezentnost jedno nepodjeljeno stanje, način bitka, egzistencijal, itd. Bitak-za-sebe nazočan je sebi u nepodjeljenim modusima, od kojih navodimo neke: strah, tjeskoba, briga, zatim nada, milost, itd. … Neposredno iskustvo kao da verificira ovu tezu: vrlo rijetko ili nikada znademo sami sebe kao svoj “objekt” – naprotiv, samosvijest uvijek poprima obilježje jedne cjelovite, nepredmetne nazočnosti, kao što je to jasno već u najjednostavnijem afektu bola.

Postoji, dakle, prije svega jedna cjelina, jedno znajući-sama-sebe-biti-u-svijetu, jedno “ponašanje”, jedna “bačenost”…

ulomak iz Nenad Mišćević, Govor drugoga: ogledi iz filozofske hermeneutike, Beograd, 1977., str. 109.-115., 119.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s