polazišta spoznajne teorije? (ulomak iz Rudolf Steiner, Wahrheit und Wissenschaft)

Na početku spoznajnoteorijskih istraživanjā … valja odbaciti sve što već samo pripada u oblast spoznavanja. Spoznaja je nešto nastalo putem čovjeka, nešto nastalo kroz njegovu djelatnost. Ako se spoznajna teorija zbilja treba objašnjavajući protezati na cijelu oblast spoznavanja, onda za polazište mora uzeti nešto što je tom djelatnošću ostalo posve nedirnuto, štoviše, nešto otkud sama ta djelatnost dobiva poticaj. To čime nam valja započeti leži izvan spoznavanja, to još ne može i samo biti neko znanje. Ali to trebamo potražiti neposredno prije spoznaje, tako da već sljedeći korak koji čovjek nakon ovoga poduzme bude spoznajna djelatnost. Način na koji valja odrediti to apsolutno Prvo mora biti takav da u njega ne utječe ništa što već potječe od nekog spoznavanja.

Međutim, takav se početak može postaviti samo neposredno danom slikom svijeta, tj. onom slikom svijeta kakva leži pred čovjekom prije nego je nju na bilo koji način podvrgao spoznajnom procesu, dakle prije nego je o njoj načinio i najneznatniji iskaz, poduzeo najneznatnije misaono određenje. Ono što tu pored nas prolazi, i pored čega mi prolazimo, ta nepovezana, a ipak ne i u individualne pojedinačnosti razdijeljena slika svijeta, u kojoj ništa nije međusobno razlučeno, ništa jedno s drugim nije u odnosu, ništa se ne pojavljuje kao određeno nečim drugim: to je ono neposredno dano. Na toj razini postojanja – ako smijemo taj izraz upotrijebiti – ni jedan predmet, ni jedan događaj nije važniji, značajniji od bilo kojeg drugog. … Prije sve spoznajne djelatnosti u slici svijeta se ne predstavlja ništa kao supstancija, ništa kao akcidens, ništa kao uzrok ili posljedica; još nisu stvorene suprotnosti materije i duha, tijela i duše. Ali i svaki drugi predikat također moramo držati dalje od slike svijeta dohvaćene na ovom stupnju. Nju se ne može shvatiti niti kao zbilju niti kao privid, niti kao subjektivnu niti kao objektivnu, niti kao slučajnu niti kao nužnu; je li ona „stvar po sebi“ ili puka predočba, o tome se na ovom stupnju ne odlučuje. Jer spoznaje fizike i fiziologije, koje navode na supsumiranje onog danog pod gornje kategorije, ne smiju se postaviti na vrh teorije spoznaje…

Portrait_von_Rudolf_Steiner_1892_von_Otto_Fröhlich_in_Weimar_gemalt

Rudolf Steiner (1861.-1925.)

Kad bi neko biće s potpuno razvijenom ljudskom inteligencijom iznenada bilo stvoreno iz ničega i stalo naspram svijeta, tad bi prvi utisak, koji je svijet učinio na njegova osjetila i njegovo mišljenje, bio recimo ono što označavamo neposredno danom slikom svijeta. Ona se čovjeku zapravo ne nudi u tom obliku ni u jednom trenutku njegova života; nigdje u njegovu razvoju nema neke granice između čistog, pasivnog okretanja prema neposredno danome i misaonog spoznavanja istoga. Ta bi okolnost mogla potaknuti premišljanje spram našega postavljanja polazišta spoznajne teorije. … Međutim, valja primijetiti da ona slika svijeta koju imamo na početku filosofske refleksije već nosi predikate koji su posredovani samo spoznavanjem. Oni ne bi trebali biti nekritički prihvaćeni, nego se moraju brižno izljuštiti iz slike svijeta tako da se ona pojavi posve očišćena od svega što je prirodano putem spoznajnog procesa. …

Sad bi nam se moglo prigovoriti da smo nakupili već cijeli jedan niz misaonih određenja kako bismo onu navodno neposrednu sliku svijeta potpuno izljuštili od one slike svijeta koja je upotpunjena čovjekovom spoznajnom obradom. Nasuprot tome valja reći sljedeće: to što smo misaono pribavili ne treba recimo onu sliku svijeta karakterizirati, ne treba naznačiti baš nikakvo njeno svojstvo, uopće ništa o njoj iskazati, nego tek upraviti naše promatranje tako da ono bude dovedeno do one granice gdje spoznavanje sebe vidi postavljeno na svoj početak. Ovdje ne može biti govora o istini ili zabludi, ispravnosti ili neispravnosti onih izvršenja koja po našem shvaćanju prethode trenutku u kojem stojimo na početku spoznajne teorije. Ona imaju zadaću tek svrsishodno nas dovesti do toga početka. Nitko tko će se baviti spoznajnoteorijskim problemima ne stoji upravo pred tim, s pravom tako nazvanim, početkom spoznavanja, nego ima već do izvjesnog stupnja razvijene spoznaje. Odmaknuti se od svega onoga što je zadobiveno radom spoznavanja, i utvrditi tome prethodeći početak, može se samo kroz pojmovna promišljanja. Ali pojmovima na tom stupnju ne pripada nikakva spoznajna vrijednost, oni imaju čisto negativnu zadaću udaljiti iz vidnog polja sve što pripada spoznaji, i dovesti nas tamo gdje ona tek započinje. Ta promišljanja su putokazi ka onome početku na kojemu pristupa akt spoznavanja, ali njemu samome još ne pripadaju. U svemu što spoznajni teoretičar treba izvesti prije utvrđivanja toga početka ima dakle svrsishodnosti ili nesvrsishodnosti, a ne istine ili zablude. Ali je također i u samom tom polazištu isključena svaka zabluda, jer potonja može započeti tek sa spoznavanjem, dakle ne može mu prethoditi. …

Moramo pronaći most od te dane slike svijeta ka onoj koju razvijamo kroz naše spoznavanje. Ali pritom susrećemo sljedeću teškoću. Sve dok u ono dano čisto pasivno buljimo, ne možemo nigdje naći neku početnu točku na koju bismo se mogli nadovezati, od koje možemo nadalje tkati spoznavanje. Morali bismo u onom danome negdje naći mjesto gdje možemo zahvatiti, gdje leži nešto istorodno spoznavanju. Kad bi sve zbilja bilo samo dano, tad bi ono moralo biti dovršeno čistim buljenjem prema van u vanjski svijet i nekim potpuno jednako vrijednim buljenjem prema unutra u svijet naše individualnosti. Najviše što bismo mogli je opisati stvari kao izvanjski postojeće, ali nikad ih pojmiti. Naši bi pojmovi imali samo jedan čisto izvanjski, a ne unutarnji odnos spram onog na što se odnose. Za istinsko spoznavanje sve ovisi o tome da negdje u onome danome nađemo neku oblast gdje naša spoznajna djelatnost puko ne pretpostavlja neko dano za sebe, nego posred onog danog djelatno stoji. Drugim riječima: upravo strogim pridržavanjem uz ono čisto-Dano mora sebi pokazati da nije sve takvo. Naš zahtjev treba biti takav da samog sebe strogim promatranjem dijelom ukida. Postavili smo ga tako da njime zbilja potražimo početak spoznajne teorije, a ne da neki takav proizvoljno utvrdimo. Sve može biti dano u našem smislu, čak i ono po svojoj najunutarnjijoj naravi ne-Dano. Ono nam onda stupa ususret puko formalno kao dano, ali se točnijim razmatranjem ispostavlja samo od sebe kao to što ono zbiljski jest.

Cijela teškoća u poimanju spoznavanja leži u tome da mi sadržaj svijeta ne proizvodimo sami iz sebe. Kad bismo to činili, tada ne bilo uopće nikakvog spoznavanja. Neko pitanje mi se može postaviti kroz neku stvar jedino ako mi je ona „dana“. Onome što ja proizvedem sam dodjeljujem njegove odredbe; stoga ne trebam tek pitati o njihovoj opravdanosti.

To je druga točka naše spoznajne teorije. Ona se sastoji u ovom postulatu: u oblasti onoga danoga mora ležati nešto gdje naša djelatnost ne lebdi u praznini, gdje u tu djelatnost ulazi sadržaj samog svijeta.

Ako smo početak spoznajne teorije odredili na takav način da ga u potpunosti izložimo prije spoznajne djelatnosti, tako da se on ne zamuti nikakvom predrasudom unutar spoznavanja, onda prvi korak u našem razvoju određujemo također tako da ne može biti govora o zabludi ili netočnosti. Ne sudimo o ničemu, nego samo pokazujemo zahtjev koji mora biti ispunjen ako uopće treba nastati spoznaja. Sve je dakle na tome da s potpunom kritičkom smotrenošću osvijestimo sljedeće: mi sami postavljamo kao postulat karakteristiku koju mora imati onaj dio sadržaja svijeta u kojemu možemo vršiti svoju spoznajnu djelatnost.

A nešto drugo uopće niti nije moguće. Sadržaj svijeta kao dan posve je neodređen. Ni jedan dio ne može samim sobom dati poticaj da se od njega načini početak za neki red u tom kaosu. Tu dakle spoznajna djelatnost mora istupiti i reći: taj dio mora biti tako i tako načinjen. Jedan se takav istup ni na koji način ne tiče onog danog u njegovim kvalitetima. Ono ne uvodi nikakvu proizvoljnu tvrdnju u znanost. Ne tvrdi baš ništa, nego samo kaže: treba li biti moguće objasniti spoznaju, mora se potražiti neku takvu oblast kakva je gore opisana. Ako neka takva oblast postoji, onda ima nekog objašnjenja spoznavanja, inače ne. Dok općenito započinjemo spoznajnu teoriju onim „danim“, zahtjev sad sužavamo na to da držimo pogled na jednoj određenoj točki.

Sada bismo željeli našemu zahtjevu bliže pristupiti. Gdje u onoj slici svijeta nalazimo nešto takvo što nije puko dano, nego je samo utoliko dano ukoliko je također u spoznajnom aktu proizvedeno?

Mora nam biti potpuno jasno da mi to proizvođenje moramo imati kao ponovno dano u svoj njegovoj neposrednosti. Ne bi trebala biti nužna neko zaključivanja da bi se ono spoznalo. Već odatle proizlazi da osjetilne kvalitete ne zadovoljavaju naš zahtjev. Jer o tome da one ne nastaju bez naše djelatnosti ne znamo neposredno, nego samo preko fizikalnih i fizioloških razmatranja. Ali sasvim neposredno znamo da pojmovi i ideje najprije nastupaju u spoznajnom aktu i kroz njega u sferi neposredno-danoga. Stoga se ni jedan čovjek ne zavarava glede tog karaktera pojmova i ideja. Neku se halucinaciju zacijelo može držati za nešto izvanjski dano, ali se za svoje pojmove nikad ne može vjerovati da su nam dani bez vlastitog misaonog rada. Luđak drži realnima samo one stvari i odnose koji su opskrbljeni predikatima „zbilje“, mada oni to faktički nisu; ali nikad neće o svojim pojmovima i idejama reći da bez njegove vlastite djelatnosti ulaze u svijet onog danog. Sve drugo u našoj slici svijeta nosi baš neki takav karakter, da mora biti dano ako ga hoćemo doživjeti, samo kod pojmova i ideja nastupa obrnuto: moramo ih proizvesti ako ih hoćemo doživjeti. Samo su nam pojmovi i ideje dani u onoj formi koja je nazvana intelektualnim zrenjem. Kant i noviji filosofi koji su se na njega nadovezivali potpuno poriču čovjeku tu uzmožnost, jer se svo mišljenje odnosi samo na predmete i samo iz sebe ništa ne proizvodi. U intelektualnom zrenju s formom mišljenja mora biti istodobno dan sadržaj. Ali zar upravo to nije slučaj sa čistim pojmovima i idejama? (Pod pojmom razumijem neko pravilo po kojemu nepovezani elementi opažanja postaju spojeni u nekoj jedinstvo. Kauzalnost je, npr., jedan pojam. Ideja je samo pojam s većim sadržajem. Organizam je, uzet posve apstraktno, jedna ideja.) Mora ih se samo sagledati u onim njihovim formama u kojima su još posve slobodni od svakog empirijskog sadržaja. Kad se, npr., hoće shvatiti čisti pojam kauzalnosti, ne treba se držati neke određene kauzalnosti ili sume svih kauzalnosti, nego samog čistog pojma. Uzroke i učinke moramo potražiti u svijetu, uzročnost kao misaonu formu moramo sami proizvesti prije nego možemo naći uzroke i učinke u svijetu. Hoće li se pak čvrsto držati Kantove tvrdnje da su pojmovi bez zorova prazni, tad bi bilo nezamislivo razložiti mogućnost nekog određenja danog svijeta pomoću pojmova. Pretpostavimo da su dana dva elementa sadržaja svijeta: a i b. Trebam li među njima potražiti neki odnos, moram to učiniti prema nekom sadržajno određenom pravilu; njega pak mogu producirati samo u aktu spoznaje budući da ga ne mogu uzeti iz objekta kada upravo pomoću tih pravila tek trebam zadobiti njegova određenja. Neko takvo pravilo za određenje onog zbiljskog obuhvaćeno je dakle potpuno unutar čisto pojmovnog entiteta.

Prije nego nastavimo, željeli bismo najprije ukloniti jedan mogući prigovor. Naime, izgleda kao da nesvjesno u našem misaonom hodu neku ulogu igra predočba onoga „Ja“, „osobnog subjekta“, i da smo u napredovanju našeg razvijanja misli koristili tu predočbu bez da smo to opravdali. To je slučaj kad npr. kažemo: „proizvodimo pojmove“ ili „postavljamo ovaj ili onaj zahtjev“. Ali ništa u našim izvođenjima ne pruža povod da u takvim iskazima vidimo više od stilskih izražaja. To da spoznajni akt pripada nekom „Ja“ i od njega polazi, može se, kao što smo već rekli, utvrditi samo na osnovi spoznajnih razmatranja. Zapravo bismo samo privremeno morali govoriti o spoznajnom aktu bez da i spomenemo njegovog nositelja. Jer sve što smo do sad utvrdili ograničeno je na to da postoji neko „dano“, i da iz neke točke toga „danog“  izvire gore navedeni postulat; naposljetku, da su pojmovi i ideje ona oblast koja odgovara tom postulatu. …

Pojmovi i ideje su dakle ono u čemu imamo dano ono što istodobno vodi ponad onog danog. Time je,  pak, također omogućeno određenje biti ostale spoznajne djelatnosti. Jednim smo postulatom iz dane slike svijeta jedan dio izdvojili, zato što je u naravi spoznavanja da se upravo treba krenuti od tog tako priređenog dijela. To je izdvajanje načinjeno samo zato da bismo mogli pojmiti spoznavanje. Pritom nam istodobno mora biti jasno da smo umjetno razorili jedinstvo slike svijeta. Moramo uvidjeti da taj segment kojega smo izdvojili iz danog, bez obzira na naš zahtjev i izvan njega, stoji u nužnoj povezanosti sa sadržajem svijeta. Time je dan sljedeći korak spoznajne teorije. On će se sastojati od ponovne uspostave jedinstva koje je bilo razoreno da bi omogućilo spoznaju. Ta se ponovna uspostava događa u mišljenju o danom svijetu. U misaonom razmatranju svijeta ispunjava se činjenično sjedinjavanje dvaju dijelova sadržaja svijeta: onoga kojega smo sagledali ono dano unutar horizonta naših doživljaja, i onoga kojega u aktu spoznaje moramo producirati da bi također bio dan. Akt spoznaje jest sinteza tih dvaju elemenata.

ulomak iz Rudolf Steiner, Wahrheit und Wissenschaft, 1892, GA Band 3, link, str. 49.-62., preveo: ja (uz nemalu pomoć prijatelja)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s