scijentizam kao zadnja ideologija?

Rječnička definicija scijentizma je:

ideologija koja izdiže znanost iznad ostalih tumačenja života; izdizanje prirodnih nad društvenim znanostima; … pretjerano povjerenje u metode prirodne znanosti koje se primjenjuju u svim područjima istraživanja (npr. u filozofiji, društvenim i humanističkim znanostima)… Scijentizam je osobito bio raširen u XIX. st., kada je isticao vjeru u napredak znanosti i postizanje sveopćega napretka kroz razvoj (prirodnih) znanosti i razumijevanje svijeta oslonjeno na znanost (»religija znanosti«). (Hrvatska enciklopedija, link)

Tko misli da se radi o pukom strašilu koje nitko zapravo ne zastupa, može naći mnoštvo primjera u članku Massima Pigliuccija. Ovdje bih radije obrazložio zašto vjerujem da će scijentizam biti zadnja ideologija. Ideologije su relativno moderna pojava koja se pojavljuje uz opadanje uvjerljivosti religijskih svjetonazora. To opadanje je izravno povezano sa uspjesima znanosti (u skladu s gornjom definicijom ovdje pod tim prije svega podrazumijevam prirodne znanosti, dakle “science“) u objašnjenju svijeta:

Znanost je od početka u sukobu s naracijama. Prema njezinim mjerilima većinu ih možemo razotkriti kao bajke. (Jean-François Lyotard, link)

To nije zato što znanost ima bolje naracije od religijskih, nego zato što znanost nema narativnu strukturu. Razumjeti neku priču prije svega znači razumjeti motivacije ljudi koji u njoj djeluju. Djelovanje je u pravilu usmjereno ka nekom cilju, svrhovito je, dok prirodna znanost u pravilu odbija teleološka objašnjenja prirodnih pojava. U tom smislu znanost uopće ne pripovijeda nikakvu priču koja bi se kretala ka nekom razrješenju, koja ima junake i zlikovce, borbu oko dobra i zla, itd. Znanost je posve ne-mitska. Ipak, možemo li bez pripovijesti?

Svijet se može ispravno shvatiti kao prostor za djelovanje, ili kao mjesto za stvari.

Ovaj prvi način tumačenja – prvotniji i manje jasno razumljen – nalazi izraz u umjetnostima i humanističkim znanostima, u ritualu, drami, književnosti i mitologiji. Svijet kao prostor za djelovanje je mjesto vrijednosti, mjesto gdje sve stvari imaju smisao. Taj smisao, koji se oblikuje kao posljedica društvenog međudjelovanja, jest od važnosti za djelovanje ili – na višoj razini analize – od važnosti za uobličenje sheme tumačenja iz koje izniče ili koja vodi djelovanje.

Onaj drugi način tumačenja – svijet kao mjesto za stvari – nalazi formalni izraz u metodama i teorijama [prirodnih] znanosti. … Nije moguće stvoriti neku potpunu sliku svijeta bez korištenja oba načina shvaćanja. (Jordan Peterson, link)

Zato ne iznenađuje da znanstvenici, barem kad se obraćaju svima, prelaze na “mitski” način pripovijedanja:

Evo jednostavnog primjera – kako se ponašaju znanstvenici kada nakon nekog ”otkrića” nastupaju na televiziji ili daju izjave u novinama? Pripovijedaju epopeju o znanju premda to znanje uopće nije epsko. Time udovoljavaju pravilima narativne igre čiji je pritisak još uvijek znatan, ne vrše ga samo korisnici medija već i sami znanstvenici. No ovakva činjenica nije ni beznačajna ni usputna, ona se tiče odnosa znanstvenog znanja i ”pučkog” znanja… (Lyotard, isto)

Budući da prirodna znanost postaje sve više jedinim kriterijem istinitosti, a suviše ljudska potreba za pripovjednim shvaćanjem svijeta izgleda neiskorjenjivom, što dolazi na mjesto starih mitova i religijskih pripovijesti? Dolaze pripovijesti koje se pozivaju na znanost, koje sebe shvaćaju kao “znanstvene”. Ideologije su takve “velike pripovijesti” koje su se pojavile uslijed opadanja tradicionalnih svjetonazora i pozivaju se na znanost.

Ideologije su poznate po svome znanstvenom karakteru: znanstveni pristup kombiniraju s filozofski relevantnim rezultatima i predstavljaju se kao znanstvena filozofija… Ideologija je doslovce ono što joj govori ime: logika jedne ideje. Njezin predmet je povijest, na koju se primjenjuje ”ideja”… Ona razmatra tijek događaja kao da on slijedi isti ”zakon” kao i logičko izlaganje njezine ”ideje”. Ideologije tvrde da poznaju tajne čitava povijesnog procesa – tajne prošlosti, zamršenosti sadašnjosti, neizvjesnosti budućnosti – zbog logike sadržane u njihovim odnosnim idejama… Taj argumentacijski proces ne može prekinuti ni nova ideja niti novo iskustvo. Ideologije uvijek polaze od toga da je jedna ideja dovoljna da se sve objasni u razvijanju iz premise, i da nijedno iskustvo ne može ničemu poučiti jer je sve obuhvaćeno u tom konsistentnom procesu logičke dedukcije. (Hannah Arendt, Totalitarizam, Zagreb 1996., str.228.)

Ideologije su, dakle, velike pripovijesti koje kroz neku temeljnu “ideju” tobože znanstveno (zapravo pseudoznanstveno) objašnjavaju cijelu povijest čovječanstva. Tako je nacizam biologistički (tobože darvinistički) objašnjavao povijest čovječanstva kao borbu jakih rasa protiv slabih, dijalektički materijalizam je objašnjavao povijest kao klasnu borbu vezanu uz razvoj sredstava za proizvodnju i vlasništvo nad njima, itd. Tim (pri)povijestima ideologije nastoje popuniti prazninu nastalu kad su tradicionalne naracije “razotkrivene kao bajke”. Ali i same ideologije ne mogu izdržati “sukob znanosti s naracijama” koji je neizbježna posljedica s jedne strane ne-narativne biti znanosti i s druge strane toga da prirodne znanosti postaju mjera svih stvari – stoga i ideologije prije ili kasnije bivaju prokazane kao pseudo-znanosti.

Zašto će onda scijentizam preostati kao zadnja ideologija? Zato što je scijentistički narativ usredotočen na samu znanost: on kaže da je znanost ono što oslobađa ljude od lažnih naracija (mitova, religija, ideologija). Time nudi jedan smisao povijesti: upravo to oslobađanje. Kad je dan smisao, imamo i junake i negativce, borbu dobra i zla, itd., sve ono što nam treba da se orijentiramo u svijetu.

I ne samo da nudi smisao, reklo bi se da je taj narativ i pogađa: znanost doista jest “od početka u sukobu s naracijama”, i doista većinu tih naracija prema mjerilima znanosti možemo “razotkriti kao bajke”. U čemu je onda problem sa scijentističkom velikom pripoviješću?

Nastojimo li za nečim, možda nije loš recept zamisliti kako bi izgledalo da u tome nastojanju potpuno uspijemo, pa vidjeti sviđa li nam se zapravo ta mogućnost. Što ako se potpuno oslobodimo svih tradicionalnih i ideoloških naracija? Tad će i ova scijentistička postati bespredmetna. Kad se više ne budemo imali čega oslobađati, kad sve “bajke” budu “prokazane”, gdje ćemo naći motivaciju, odgovor na pitanje “čemu?”? Sve naracije su prokazane, a ova zadnja više nema onih zlikovaca koji su joj davali smisao. Nietzsche je, izgleda, bio među prvima koji su shvatili da potpuni uspjeh u tome “oslobađanju” ne vodi u slobodu nego u nihilizam.

Osjećamo da, i kad bi se odgovorilo na sva moguća znanstvena pitanja, naši životni problemi ne bi bili ni dotaknuti. (Ludwig Wittgenstein, TLP 6.52)

Uzmemo li, pak, zaozbiljno to da nam je narativno znanje, mitologija u doslovnom smislu riječi (mythos legein, “pripovijedanje priča”), ne samo potrebno nego da može biti i istinito (doduše na drugačiji način od prirodoznanstvenoga), možda pronađemo i neki drugačiji put.

3 misli o “scijentizam kao zadnja ideologija?

  1. Pozdrav. Dugo se nisam javljao, ali povremeno pratim. Dobar i poticajan post (kao i mnogi drugi na blogu). Jedan epistemološki komentar: možemo pokušati zamisliti stanje u kojemu je scijentizam „pobijedio” i implikacije oslobađanja od naracija po ljudskih duh, ali kako možemo baš znati kako bi to bilo? Koliko razumijem, poanta je (da ne kažem svrha) oslobađanja u otvaranju novih polja kreativnih mogućnosti, bez raznih opterećujućih naracija? Je li znamo kojim smjerovima bi se takav oslobođeni ljudski duh kretao? U smjeru nihilizma? Pri čemu je nihilizam neko zlo? (vjerojatno jest iz perspektive neke naracije). Tvoj post kao da podrazumijeva već neku širu perspektivu koja nekako smješta i kvalificira to stanje oslobođenosti od naracija, znajući već kakvi su mu dometi i implikacije, itd.

    Liked by 1 person

    • Hej, drago mi je da si živ i da si se javio. 🙂 Meni izgleda da je, da tako kažem, instinkt našega uma takav da podjednako traži u prošlosti uzroke sadašnjih pojava koje opažamo kao i u budućnosti svrhe naših djelovanja. A te svrhe, čini mi se, moramo uobličavati narativno (osim na razini najneposrednijih poriva). “Želim A – ali zašto? Jer iz A slijedi B – ali zašto bih želio B?” Itd., gdje je na koncu potrebna dovoljno velika “velika priča” koja će omogućiti smislene odgovore na ta pitanja. Što se tiče “nihilizma”, kako ga je Nietzsche jezgrovito odredio (“nedostaje odgovor na pitanje ‘čemu?'”), moje osobno iskustvo s njim je takvo da mi se u jednom periodu života kao stvarni teško rješiv problem pojavilo pitanje “čemu ustati ujutro iz kreveta?” I to ne recimo kao neko mladenačko ufuravanje u nihilizam, jer tada nisam ni čitao takve stvari, nego jednostavno, kao u nekoj pjesmi koja mi se tada svidjela: “What do I want, what does make me happy? Nothing, nothing, nothing,,,” Meni je tada osobno pomogla “priča” koja je uključivala mogućnost da promašim vlastiti život, a da onda u pogođen život spada i nalaženje njegovih skrivenih (ali ipak unaprijed zadanih) svrha. Naravno, nisam prvi koji je od vlastitih psihičkih tegoba pokušao učiniti filosofiju, ali čini mi se da vrijedi općenito: bez projiciranja svrha u budućnost ne možemo projektirati vlastite živote, ni kao pojedinci ni kao zajednice. Da se vratim na temu: čini mi se da se iza živahnih scijentističkih optimizama u pravilu nalaze neke SF fantazije o recimo Star Trek budućnosti, ili neke slične.

      Sviđa mi se

      • Ovo je složena tema.

        davor: „Meni izgleda da je, da tako kažem, instinkt našega uma takav da podjednako traži u prošlosti uzroke sadašnjih pojava koje opažamo kao i u budućnosti svrhe naših djelovanja. A te svrhe, čini mi se, moramo uobličavati narativno (osim na razini najneposrednijih poriva). “Želim A – ali zašto? Jer iz A slijedi B – ali zašto bih želio B?” Itd., gdje je na koncu potrebna dovoljno velika “velika priča” koja će omogućiti smislene odgovore na ta pitanja.”

        Vjerojatno jest tako i taj se proces odvija sam od sebe. Samo, kada taj proces biva ovako analiziran i promotren sa strane, tada se nekako neizbježno i takva velika priča pokazuje samo kao tek još jedna priča (bajka), a odgovori koje daje bivaju relativirani i svedeni na mnogo manju mjeru od one kako se čini onome tko je unutar te priče.

        davor: „Meni je tada osobno pomogla “priča” koja je uključivala mogućnost da promašim vlastiti život, a da onda u pogođen život spada i nalaženje njegovih skrivenih (ali ipak unaprijed zadanih) svrha.”

        Logično, uz ideju o svrsi života ide mogućnost promašaja. U stvari, ukoliko se prihvati priča o svrhama, tada postoji snažan interes za pogođenim životom, odnosno izbjegavanjem onog promašenog. Međutim, ukoliko nema svrhe, tada nema niti ciljanja, pa nema niti promašaja? Što ako je prihvaćanje priče o svrhama, u nekom paradoksalnom smislu, promašaj, a njezino ne-prihvaćanje pogodak? Naravno, ostaje sumnja i odmak u odnosu na ovu posljednju ideju. Otuda možda slijedi ključno pitanje je li nakon nihilizma moguće vratiti se nekoj priči? Ili se može, ali uz zadršku i odmak, bez predanosti koja je prije bila moguća.

        Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s