memealogija filosofije?

za Franju Tušeka(杜鹏飞)

Filosofsko pitanje „što je to filosofija“ ima, kao i mnoga druga filosofska pitanja, mnoštvo međusobno nesuglasnih odgovora. Za potrebe ovoga teksta sve ne-povijesne definicije stavljam u istu skupinu: kod njih se određuju stanovite značajke nužne da bismo nešto smatrali filosofijom. Prema takvim bi definicijama u bilo kojoj ljudskoj kulturi – npr. u predkolumbovskoj Americi – moglo biti filosofije, ako bi bile zadovoljene te značajke. Međutim, ako pogledamo ono što se tijekom povijesti zapravo nazivalo filosofijom teško ćemo pronaći značajke zajedničke svim filosofskim djelima. Ako ih i pronađemo, one će vrlo vjerojatno biti suviše jednostrano određene onim što danas smatramo filosofijom i propustiti uvažiti ono što je onda bilo bitno ljudima koji su se nazivali filosofima. Dovoljno se zapitati je li ono zbog čega se neki čovjek iz doba helenizma, ili iz doba renesanse, nazivao filosofom isto kao ono zbog čega se netko danas naziva filosofom.

Jer može lako biti da manje-više sve ono što stoljetnom predajom poznajemo kao „filozofiju”, sagledano u vidu i obzorju Platonovu, nije i neće biti drugo do lažna i tobožnja filozofija, ili – kako on zove svog najvećeg, tako reći jedinog pravog i ozbiljnog filozofijskog i životnog protivnika – sofistika. (Damir Barbarić, Grčka filozofija, str.104.)

I ne samo u obzorju Platonovu – Aristotel razliku između filosofije i sofistike smješta u različit „izbor života“ (Aristotel, Metafizika, IV, 2, 1004b24-5), a ovakav ili onakav filosofski način života bio je važan dio seberazumijevanja filosofa tijekom cijele antike, u određenoj mjeri i u kasnijim razdobljima. Naravno, u naše su se doba kriteriji za filosofa sveli isključivo na akademska postignuća a nimalo na cjelokupni „izbor života“. Otud raste sumnja u mogućnost nama suvremenih definicija da obuhvate sve ono bitno što je filosofija bila tijekom svoje povijesti.

Ako sumnjamo u mogućnost dobre definicije filosofije, možemo se pozvati na Wittgensteinove obiteljske sličnosti. Kao u nekoj obitelji, svako pojedino filosofsko djelo u nekom smislu nalikuje na mnoga druga filosofska djela – ako ne možemo izlučiti jednu zajedničku bit svim tim djelima, ipak prepoznajemo kontinuitet raznih sličnosti među njima. Uzmemo li tu zamisao obiteljskih sličnosti doslovno, jasno je da su one zapravo genetske sličnosti – zajedničko porijeklo je izvor obiteljskih sličnosti.

[Edit 7.7.20.: Dobio sam prigovor da krivo koristim Wittgensteinovu zamisao obiteljskih sličnosti budući da ona nema nužno veze sa zajedničkim porijeklom – naime, kao što se vidi na gornjem linku glavni Wittgensteinov primjer za obiteljske sličnosti jesu igre, a nemamo razloga pretpostaviti neko zajedničko porijeklo svih igara. Ne slažem se s tim prigovorom. Doista ne moraju sve Wittgensteinove obiteljske sličnosti biti posljedica zajedničkog porijekla, ali neke svakako jesu – npr. upravo doslovno shvaćene sličnosti između članova neke obitelji. Ali nisu samo one: Wittgenstein u tom slavnom pasusu iz FI uvodi zamisao obiteljskih sličnosti pri pokušaju objašnjenja jezičnih igara, a mnoge jezične sličnosti također jesu posljedica zajedničkog porijekla. Dapače, Kripke referenciju riječi uopće objašnjava porijeklom, pa bi recimo riječ filosofija svoje značenje imala upravo “uzročno-posljedičnim lancem prenošenja referencije” koji ide od Heraklita ili Platona ili nekog drugog Grka do nas današnjih. Uostalom prva Wittgensteinova upotreba pojma obiteljskih sličnosti par desetljeća prije FI odnosi se na Spenglerovo shvaćanje razvoja jedne te iste kulture u vremenu:

Spenglera bi se bolje razumjelo da je rekao: uspoređujem različite kulturne epohe sa životima obitelji: unutar obitelji postoji neka obiteljska sličnost, mada ćeš također naći neku sličnost između članova različitih obitelji… (Wittgenstein, Culture and Value)

Dakle, Wittgenstein taj pojam prvi put koristi upravo zato da bi kulturno nasljedovanje usporedio sa genetskim nasljeđivanjem. Što nas vodi točno do nastavka teksta:]

Budući da se pri pitanju o filosofiji ne nalazimo na području biologije nego na području kulture/duha, umjesto o genima možemo govoriti o onome što je Richard Dawkins nazvao memima.

Mem (engl. meme /ˈmiːm/) označava ideju, ponašanje ili stil koji se širi od osobe do osobe unutar neke kulture. Mem djeluje kao jedinica za prijenos kulturnih ideja, simbola ili praksa koji se mogu prenositi od jednog do drugog uma pisanjem, govorom, gestama, ritualima ili drugim imitabilnim fenomenima. Pobornici koncepta odnose se prema memima kao kulturnim analogonima genâ po tome što se oni samorepliciraju, mutiraju i odgovaraju na selekcijske pritiske. (wiki)

Osobito je zanimljiv ovaj Dawkinsov primjer koji objašnjava što je to mem:

Doprinesete li svjetskoj kulturi, imate li neku dobru zamisao … ona može živjeti, netaknuta, dugo nakon što su se vaši geni raspršili u zajedničkom genetskom bazenu. Sokrat možda ima, a možda i ne, poneki gen živ danas u svijetu, ali … koga briga? Kompleksima mema Sokrata, Leonarda, Kopernika i Marconija su još uvijek dobro ide. (Richard Dawkins, navod ovdje)

Ima dobrih razloga za to da je upravo Sokrat ovdje uzet za primjer. Naime, u Platonovom Simpoziju Sokrat kaže:

smrtna narav traži po mogućnosti da bude i uvijek i besmrtna. Može se pak jedino time, rađanjem, time da ostavlja za sobom drugo mlado umjesto starog… I ne samo u pogledu tijela, nego i u pogledu duše, svojstva, ćudi, mnijenja, žudnje, naslade, boli, strahovi, svaka od tih nisu u pojedincu nikad ista, već jedna nastaju, a druga propadaju. A od toga je još neobičnije to da i znanja ne samo što nam jedna nastaju a druga propadaju te nikada nismo isti ni u pogledu znanja, nego i jedno pojedinačno od znanja isto to zadešava. … Na taj se naime način spašava sve smrtno, ne time da je u potpunosti isto, kao ono božansko, nego time da ono odlazeće i stareće ostavlja za sobom novo, kakvo samo bijaše. Tom doskočicom Sokrate – reče – ima ono smrtno udjela u besmrtnosti, i tijelo i sve ostalo… (Platon, link)

Dakle, taj mislilac vječnih ideja i besmrtnosti duše očuvanje naše smrtne naravi vidi jedino u „ostavljanju za sobom“ gena u rađanju, ali „ne samo u pogledu tijela“ nego i „u pogledu znanja“, odnosno, današnjim rječnikom: ne samo genetski nego i memetski.

Pa zamislimo sad tu ne genealogiju nego memealogiju (ako je vjerovati mome Googleu ovo je prvi put da je ta riječ upotrebljena na našiliju) koja ide od Sokrata, Platona i Aristotela nadalje, dobit ćemo upravo cijelu povijest filosofije. Tamo gdje je definicijsko određenje preko bitnih značajki sporno, čini mi se da memealoško bolje uspijeva: filosofija je nasljedovanje[1] kulturnih praksi Sokrata, Platona, Aristotela, itd.

Ali što je s Talesom i drugim predsokratovcima, nije li upravo Aristotel, taj Sokratov memealoški „unuk“, od njih uspostavio mjerodavnu povijest filosofije? U tom pogledu vjerujem Gadameru:

U mojim je predavanjima o predsokratovcima presudno to da ne počinjem niti s Talesom niti s Homerom, niti s grčkim jezikom drugog predkršćanskog tisućljeća, nego s Platonom i Aristotelom. To je prema mome mišljenju, jedini filozofski pristup interpretaciji predsokratovaca. Sve ostalo je historizam bez filozofije. (Hans-Georg Gadamer, Početak filozofije, str. 10.)

Jednostavno: svo filosofiranje koje prethodi Platonu i Aristotelu imamo sačuvano posve fragmentarno i to u fragmentima koji su posredovani najvećim dijelom upravo od platonista i aristotelovaca, sukladno njihovom poimanju filosofije. Utoliko su predsokratovci u povijest filosofije ušli kao oni o kojima pišu Platon, Aristotel i njihovi „potomci“.

Kako s ovog memealoškog gledišta izgledaju neeuropski misaoni sustavi koje često također nazivamo „filosofijama“? Budući da ne pripadaju ovoj memealogiji Sokrat-Platon-Aristotel-… ti načini mišljenja, koliko god bili slični ovim ili onim filosofijama, po tome ne spadaju u filosofiju. Odnosno, strogo govoreći, onaj zamišljeni mislilac iz predkolumbovske Amerike, koliko god bio sličan ovom ili onom europskom filosofu, ne bi nipošto mogao spadati u filosofsku memealogiju. S obzirom na to da su tijekom povijesti postojali rubni doticaji između azijskih i europskih mislilaca – možda još od predparmenidovskog doba, svakako u doba helenizma, potom opet možda već i od Humea a nedvojbeno i posve osviješteno barem od Schopenhauera nadalje – onda u ovisnosti o tim doticajima možda neke od tih praksi možemo smjestiti u filosofsku memealogiju. Ali moj dojam je da su ti utjecaji ipak sporedni (mada nezanemarivi) – recimo, onako kako današnji ljudi u sebi imaju ponešto neandertalskih gena, tako i povijest filosofije ima poneki azijski mem ugrađen u sebe.

Iz svega napisanog trebalo bi biti jasno da ako istočni načini mišljenja, po ovom gledištu, nisu filosofija, to nipošto nije neki vrednosni sud. Sasvim je moguće da davni (možda i zaboravljeni) cilj filosofije, približavanje mudrosti, ti istočnjaci ozbiljuju daleko bolje od zapadnih filosofa (osobito zadržavajući važnost “načina života” za to ozbiljenje). Ali njihova je memealogija naprosto drugačija. Svakako je dijalog s tim načinima mišljenja jedna od važnih zadaća filosofije već dvjestotinjak godina, i taj se dijalog nesporno može smatrati filosofijom.


[1] Nije izravno dio argumentacije, ali zanimljivo je kako Tibetanci ovo nasljedovanje shvaćaju daleko doslovnije od nas zapadnjaka. Naime, kod njih bi čitanje npr. Kanta bilo moguće samo uz posredovanje učitelja koji je opet čitao Kanta posredovanjem učitelja itd., tako da ta učiteljska linija ide sve do samoga Kanta! Bez te linije učitelj-učenik koja vodi do autora knjige, puko čitanje je bezvrijedno. Vidi ulomak: živa predaja? (ulomak iz Dalai Lama, Stages of Meditation)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s