razdoblja? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

(prvi zapis u nizu čitanje: Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike)

Metamorfoze metafizike bile su prvotno zamišljene kao tetralogija. Svakom od četiriju naznačenih razdoblja filozofije odgovarala bi zasebna knjiga. Na taj način dobili bismo četiri djela, posvećena grčkoj metafizici, patrističko-helenističkoj metafizici, srednjovjekovnoj metafizici i novovjekovnoj metafizici samosvijesti. (MM, 2. izdanje, str.7.)

Tako započinje Predgovor drugom izdanju Metamorfoza metafizike Marijana Cipre. Filosofski predgovori su notorno sporni barem od Hegelovog postavljanja problema u predgovoru Fenomenologiji duha: predgovor bi trebao ukratko reći ono što stoji u knjizi, ali kad bi se to moglo na filosofski relevantan način reći ukratko ne bi bilo potrebe za ostatkom knjige. Stoga se, pa i taj Hegelov, obično pišu zapravo kao pogovori, kad je “napor pojma” dovršen. Ovaj Ciprin je objavljen tek u drugom izdanju, četvrt stoljeća nakon rada na samoj knjizi, i namjera mu je prije svega pojasniti nedovršenost projekta MM. Mada se, barem čitatelju koji danas prvi put uzme tu knjigu u ruke, radi o pred-govoru, odmah se poziva na nešto što je „naznačeno“ dalje u knjizi, naime na podjelu povijesti metafizike u četiri sedamstoljetna razdoblja. Evo toga mjesta:

Osvrnemo li se na već pređeni životni put filozofije i njena već minula životna razdoblja, kako se oni otkrivaju u fenomenu filozofijske povijesti, tada možemo lako uočiti, kako je filozofija dosada prešla kroz četiri svoja velika razdoblja: doba antičke grčke filozofije, doba ranokršćanske »patrističke« filozofije, doba »skolastike« i doba moderne, novovjekovne filozofije. Uzmemo li ova razdoblja s obzirom na njihovo vremensko trajanje dostatno široko … tada ćemo uočiti da svako od ovih razdoblja obuhvaća otprilike sedam stotina godina: antičko od sedmog do prvog stoljeća pr. n. e., patrističko od prvog do sedmog, srednjovjekovno od osmog do četrnaestog, novovjekovno od petnaestog do, ovdje moramo već anticipirati, dvadeset i prvog stoljeća. (MM, 292.)

cipra1

Marijan Cipra (1940.-2008.)

Razne historičarske podjele na „razdoblja“ ili “epohe” uobičajene su koliko i upitne. Riječ epoha ima astronomsko porijeklo kao „trenutak u kojem neko nebesko tijelo dostiže polaznu točku za određivanje i mjerenje njegove putanje“, da bi (pretpostavljam preko nekog zaboravljenog astrološkog posredovanja koje je povezivalo nebeska kretanja s kvalitativnim promjenama na Zemlji) počela označavati „razdoblje u nekom dijelu povijesnog razvoja, umjetničkog, kulturnog ili društvenog života odijeljeno od drugih osobitim značajkama“ (HJP). Naša riječ razdoblje čuva riječ dob, koja pak ima korijen u indoeuropskom *dhabr- “odgovarati; što pristaje” (Gluhak, Hrvatski etimološki rječnik, str. 202.); isti korijen je riječi dobar. Dob, naime jest vrijeme, ali ne shvaćeno kao linearni brojivi kontinuum, nego kao vrijeme za, vrijeme u koje nam pristaje nešto činiti – tako nešto što pristaje (što je dobro) ljeti ne pristaje zimi, nešto što pristaje djetinjstvu ne pristaje zreloj dobi, nešto što pristaje jutru ne pristaje noći. Godišnja doba, životna doba, doba dana – riječ doba podrazumijeva ne samo kvantitativni prolazak vremena nego i stanovitu kvalitativnu razliku među vremenskim razdobljima.

Tako se i kod Ciprinih razdoblja povijesti metafizike ne radi tek o nekoj više ili manje primjerenoj historičarskoj podjeli: misli se na promjenu „viđenja bitka“, metamorfozu samih temelja ljudskog doživljavanja svijeta. Tu se promjenu ne shvaća onako kako je danas uobičajeno, kao pravocrtni progres od mythosa ka logosu, od više-manje praznovjernih pričica ka sve racionalnijoj i objektivnijoj znanosti. Za Cipru takvo prosvjetiteljsko poimanje povijesti u filosofiji kulminira sa Hegelom i njegovom metafizikom kao apsolutnom znanošću; nasuprot njemu nastupa Heideggerovo poimanje povijesti zapadnjačke metafizike kao “usudnog prigođivanja u povijesti bitka samoga” (MM, 18) pri čemu svaki epohalni prevrat istodobno sa otkrivanjem nekih novih mogućnosti gledanja na svijet ujedno i skriva nešto što je u neko ranije doba bilo očigledno ili samorazumljivo.

Prema tome shvaćanju, mi danas čije „viđenje bitka“ je određeno novovjekovnom prirodnom znanošću i na njoj utemeljenoj tehnikom (usporedi bitak u laboratoriju?) nismo uslijed golemih znanstvenih otkrića tijekom zadnjih par stoljeća u bezuvjetno povlaštenom položaju s obzirom na ranije naraštaje. Naime svako novo gledište, osim što pruža dotad neviđene perspektive, ujedno i onemogućuje sagledavanje nekih ranije vidljivih. Razvoj znanja ne okončava u apsolutnoj znanosti, i to ne zato što bi ona bila recimo limes kojemu možemo težiti ali ga ne možemo dosegnuti osim u beskonačnosti, nego zato što svako novo osvjetljenje baca sjenu na nešto što je ranije bilo vidljivo. Svako novo otkrivanje ujedno i nešto staro skriva. (Na nekoj trivijalnoj razini svi koji smo dovoljno stari možemo to primijetiti, primjerice u načinu na koji nova tehnološko-medijska otkrića doista otvaraju nove mogućnosti, ali i novim generacijama skrivaju neka iskustva koja su nama mogla biti osobno značajna pri odrastanju, a koja nestaju sa zastarjelim tehnologijama.)

Naravno, ako je doista slučaj da smo tijekom povijesti izgubili sposobnost sagledavanja nečega što je ranijim razdobljima bilo očito, to ćemo teško dokazati: kako bismo uopće mogli pokazati ono što nam je kao današnjoj kulturi u cijelosti skriveno? Ne vrijedi li onda da smo naprosto osuđeni projicirati ovaj ili onaj vid današnjice na prošlost?

Al za nas ti je, druže, prošlost sva
Duboka tajna što se otkrit ne da
Što duhom nekog doba nazivate, to
U biti vaš je duh tek, gospodo,
U kom se neko doba samo ogleda. (J. W. Goethe, Faust, 575.-579.)

Ipak nas može začuditi kad kod ranijih naraštaja ne nalazimo nešto što je nama današnjima samorazumljivo, što onda povratno može osnažiti pretpostavku da bi se možda i raniji naraštaji začudili nad time što nešto njima samorazumljivo ne nalaze kod nas. Jedan primjer onoga što nas na taj način odvaja od recimo drevnih Grka moglo bi biti njihovo neobično poimanje boja (obično iskazano u iznenađujućem pitanju „jesu li drevni narodi vidjeli plavu boju?”); potom „krajnje začudna činjenica da latinski pojmovi osobe (persona) i volje (voluntas) u grčkome jeziku nemaju svoj pravi ekvivalent“ (D. Barbarić, U intermezzu svjetova, Zagreb 2010., str. 18.). Možda najdrastičniji primjer:

Grci nisu došli na ideju da je egzistencija bogova nešto u što bi se moralo vjerovati. To je za nas možda najneobičnije na njihovoj religiji. Egzistencija bogova bijaše posvemašnja samorazumljivost. (Klaus Held, navod u Damir Barbarić, Grčka filozofija, Zagreb 1995., str. 21.)

Ciprino gledište o razdobljima povijesti metafizike ima i elemente napredujućeg hegelovskog kao i raskrivajuće-skrivajuće-epohalnog heideggerovskog shvaćanja povijesti. Bez da za sada ulazimo u te odnose, a s obzirom da u središtu Ciprinog mišljenja stoji jedno shvaćanje vremena koje nipošto nije „beskonačno kontinuirano nizanje momenata ‘sad’“, vrijedi u pogledu nizanja epoha metafizike imati u vidu:

Ideja napretka općenito počiva na jednom određenom tumačenju vremena, u smislu beskonačnog kontinuiranog nizanja momenata “sada”. To nije posve samorazumljivo shvaćanje vremena, nije ni jedino. U drugim zamislivim poimanjima vremena o napretku se ne bi dalo govoriti onako kako smo odavno uobičajili. Ali i inače, neovisno o tomu, mogli bi pomalo olabaviti i relativirati predodžbu napretka u filozofiji, dovedemo li filozofiju, što zacijelo nije neumjesno, u veću blizinu umjetnosti ili religije. Tko će od znalaca bez barem ponešto krzmanja govoriti o modernoj umjetnosti kao naprednijoj od antičke, ili još ranije, arhajske? Ili nije li gotovo izvjesno da su raniji vidovi religioznosti bili u mnogome izvorniji, čistiji i autentičniji; u šali bi se moglo reći: u pogledu prisnosti s božanskim “napredniji”? (Damir Barbarić, link)

Jedna misao o “razdoblja? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s