bitak, logos, um, dobro, ideja, mišljenje mišljenja – a gdje je ljubav? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

(treći zapis u nizu čitanje: Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike)

U Predgovoru drugom izdanju Metamorfoza metafizike iz 1999. Marijan Cipra je prvi put objavio da se radi o nedovršenom projektu, i da je ona knjiga koja je objavljena pod tim naslovom 1978. planirana kao tek prva od četiri. Prvi razlog nedovršenosti jest to što je „već tijekom rada na grčkoj filozofiji, u dijalogu s velikim misliocima prošlosti postalo transparentno da je istina jedna i vječna te da se samo pojavljuje u mnoštvu vidova svog objavljivanja u povijesti“ (MM, 7). To čini svaki filosofski projekt uvijek nedovršenim fragmentom cjeline, pa bi isto, mada očito na drugačiji način, vrijedilo i da su napisane sve četiri knjige. Tako se Cipra i eksplicitno svrstao u onu tradiciju koja se naziva philosophia perennis (više o tome: Cipra i philosophia perennis?)

Za potvrdu teze o „istini jednoj i vječnoj“ već tu navodi onih šest grčkih filosofa s kojima je u MM ušao u dijalog. Svi su oni, baveći se glavnim problemom grčke metafizike, odnosom jednog i mnoštva, nalazili svoj način da očuvaju usmjerenost ka onom Jednom (Parmenidov bitak; Heraklitov logos; Anaksagorin um; Sokratovo ono jedno, bivstvujuće i dobro; Platonova ideja; Aristotelovo mišljenje mišljenja).

S obzirom na Ciprine pitagorejizirajuće sklonosti postavlja se pitanje je li tih šest sugovornika odabrano u skladu s nekom sustavnom shemom, ili je taj broj slučajan pa ih je moglo biti bilo koliko. Možemo li ih, recimo, nekako smjestiti u njegovu temeljnu „shemu bivanja“ po kojoj se sve što biva – pa onda i povijest grčke metafizike – pokazuje kao nužno u svojoj prošlosti, moguće u trenutku sadašnjosti i slobodno u svom razvoju s obzirom na budućnost, odnosno po kojoj svaki sadašnji trenutak znači moguću odluku između ponavljanja bivše nužnosti i kretanja ka budućoj slobodi?

Pođemo li od te sheme lako je Parmenida smjestiti u prošlu nužnost grčke filosofije. Naime „bitak“, tu temeljnu riječ njegove interpretacije Parmenida, Cipra označava kao onaj esencijal koji je istovjetan modalu nužnosti i temporalu prošlosti. (Vidi ulomak iz Srećko Kovač, Ciprina metafizika vremena i logika?) Taj dojam o Parmenidovoj svojevrsnoj vječnoj bilosti još pojačava otkriće Mislava Ježića da su u njegov spjev ugrađeni dijelovi pradavne indoeuropske mitske predaje: Parmenid i upanišadi: zajednička predaja? Na drugom kraju imamo Aristotelovo shvaćanje metafizike kao „tražene znanosti“ (he episteme zetoumene), dakle nečega što tek treba biti, čime je iskazana znanost kao buduća forma metafizike. Sva preostala četiri filosofa bila bi onda određena ne prošlom nužnošću niti budućom zazbiljnošću nego mogućnošću i odlukom.

Heraklitov je Logos izrijekom „mogućnost bivanja“, „uvijek samo mogući bitak“:

Istina nije samo jedna i vječna, nepromjenljiva i samoj sebi stalno ista, ona ujedno može bivati uvijek druga i vremenita, promjenljiva i samoj sebi stalno različita – ovu svoju mogućnost drugotnosti i razlike istina zahvaljuje … svom Logosu. (MM, 75.)

Mogućnost je u sebi mnoštvena (moguće je ovo ili ono), ali ta mnoštvenost nije neutralna – time što su neke mogućnosti bolje ili iznad od drugih uspostavlja se jedno vertikalno razlikovanje između njih. Stoga su preostala trojica grčkih filosofa s kojima Cipra ulazi u dijalog likovi jedne pripovijesti o mogućnosti pada i ponovnog uzdizanja. Posebno je zanimljiv slučaj Anaksagore: dok bi skoro svaka historija grčke filosofije odabrala istu prvu petorku, nije samorazumljivo da je Anaksagora šesti među njima. A budući da se u tome poglavlju Kant, koji je živio dvadesetak stoljeća kasnije,  spominje 40 puta, više od samog Anaksagore (36 puta), nije pretjerano zaključiti da je dijalog sa Anaksagorom poslužio za razračun s jednim ključnim aspektom kantovske filosofije. Radi se o razdvojenosti uma od stvari (kod Kanta od „stvari po sebi“).

Ako je prva kriza [Parmenid] objavila istinu samu kao jednotu i istotu znanja i bitka, druga [Heraklit] njenu unutarnju samorazliku i drugotnost kao bivajuću samonegaciju istine, onda ova treća kriza [Anaksagora] najavljuje, ne više istotu i razliku, već povrh toga još i opreku istini samoj. Dok su znanje i bitak za Parmenida nerazlikovano, jer isto, i nerazdvojno, jer jedno biće – eon – same istine, dok su za Heraklita znanje i bitak doduše u neprekidnom bivanju, i zato sebi stalno drugi i različiti, ali u tom bivanju još uvijek jesu nerazdvojni i jedinstveni Logos, dotle za pronosioca treće krize s početka razvoja filozofije, za Anaksagoru, bitak i znanje ne samo da su u samorazlici i drugotnosti, nego su dapače u potpunoj razdvojenosti i uzajamnoj opreci um Nous – za Anaksagoru pojavljuje se potpuno razdvojen od stvari hremata, a ove su pak po svojoj naravi u potpunoj opreci s umom. (MM, 86.)

Otud u Ciprinoj pri-povijesti o grčkoj metafizici Anaksagora znači pad:

s Anaksogorom odista u povijesti filozofije započinje dugotrajno razdoblje nihilizma istine bitka. (MM, 92.)

To „dugotrajno razdoblje“ zapravo nikad nije u potpunosti okončano: od tada do danas “razdvojenost je izvor potrebe filosofije“.

Sokrat je, pak, potpuno poistovjećen sa trenutkom „sada“:

Trenutak sadašnjosti za svako filozofiranje bio bi prema tome stajanje u mogućoj odluci hoće li se filozofiranjem samo ponavljati bivša nužnost, ili pak istinski zakoraknuti prema novim uvidima na temelju slobode. … Sokrat je za ovaj kritični trenutak »sada« svakog filozofa i filozofije u kojem oni uvijek nanovo stoje u mogućoj odluci između prošlosti i budućnosti znanja, nenadmašiv, jer u potpunosti utjelovljeni uzor. … Gdje god i kad god filozofija i filozof donose odluku o preobrtanju znanja istine iz njegovog bivšeg i nužnog vida u njegovu buduću i slobodnu zazbiljnost, u svakom času odluke za slobodno ozbiljenje filozofijske mogućnosti prisutan je, još bolje, na djelu je Sokrat… (MM, 135. i d.)

Ta odluka je potom u grčkoj kulturi potpuno ozbiljena kod Platona:

Platonova filozofija … kao da je, premjerivši cjelinu zbiljskog i mogućeg bivstvovanja – to on te kai to pan – i ne ostavivši ništa nerazmotreno, iscrpila uopće sve mogućnosti filozofije. (MM, 188.)

Preobrnuvši grčku dramatiku u filosofski dijalog, misterijske škole u Akademiju, mnoštvo bogova u ideje, Platon je dao potpun oblik grčkoj filosofiji. Aristotelu je preostalo pokazati njenu budućnost u formi „prve filosofije“ kao „tražene znanosti“, iz koje se izdvaja mnoštvo posebnih znanosti. („Aristotel se s pravom smatra utemeljiteljem posebnih znanosti.“ MM, 257.)

Koliko god ta pripovijest izgledala zaokruženo, meni osobno nešto nedostaje. 🙂 Ne zato što Cipra kasnije uzima broj sedam kao „mjeru kretanja filozofije kroz njenu povijest“ (MM, 289.), gdje se sedmica shvaća kao silaženje i uspon natrag preko četiri ontološka stupnja (koja ostavljamo za kasnija razmatranja), dakle kao jedan niz oblika 1-2-3-4-3-2-1. Nego zato što obrat od anaksagorovske razdvojenosti ka sokratovskom svjesnom nastojanju ka „onom jednom, bivstvujućem i dobrom“ možda jest odluka u trenutku sada ali ona se događa ako ne prvenstveno, a ono barem i u osjećanju. Kao što Cipra kaže, ali ne u MM nego tek u Mislima o etici (1999.):

Nije samo volja ta koja izabire ciljeve i vrijednosti, osim volje u tomu sudjeluju i osjećaji, emocionalni akti. Ono dobro mi uopće i doživljavamo kao dobro emocijama i kao intencijsku svrhu akata ljubavi. Prema dobru mi težimo s ljubavlju.

Za razliku od toga, prema zlu imamo negativne osjećaje kao odbijanje, gnušanje, mržnju. … Osjećaji imaju bitnu ulogu pri odabiru voljnih ciljeva. Dobro ionako ne doživljavamo drugačije nego putem emocionalnih akata prihvaćanja, simpatije, ljubavi. (str. 83.)

Pa kad se poglavlje o Anaksagori bavilo uglavnom Kantom, ja bih volio da je tu još jedno, koje bi se bavilo simpatijom i antipatijom, recimo u osloncu na Schelera, a možda bi moglo biti u formi dijaloga sa Empedoklom:

Neprekidno izmjenjivanje nikada ne prolazi, sad je sve [ljubavlju] spojeno u jedno, a sad se nanovo svako razilazi nošeno mržnjom zavade. (fr. 17.)

put prema dolje isti je kao i put prema gore

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s