fizikalizam okončava u platonizmu? (ulomci N. Sesardića i W. v. O. Quinea)

Do sada je [u razmatranjima o fizikalizmu] uglavnom bilo riječi o problemima u vezi s ujedinjavanjem znanosti koji su se odnosili na biologiju i psihologiju i njihovu navodnu autonomiju i nesvodivost na fiziku. Ali ima problema i sa strane fizike – nauke koja treba služiti kao baza ujedinjavanja ostalih znanosti. …

Vrlo ozbiljnu teškoću za radikalni fizikalizam izložio je Quine u svom kratkom ali briljantnom članku Whither Physical Objects? On je tu pokazao kako se robustna materijalistička filozofija logično i korak po korak transformira u ontologiju u kojoj sve više prevladavaju apstraktni entiteti. Na kraju se dolazi do paradoksalne situacije da precizno formuliranje materijalističkog stajališta, uslijed inherentnih problema, konzekventno vodi u teoriju koja priznaje postojanje samo brojeva i čistih skupova. …

Neven Sesardić (1949.)

Neću ovdje ulaziti u analizu Quineovog inače izuzetno zanimljivog argumenta koji završava tezom da varijable kvantifikacije u fizičkoj teoriji uzimaju kao vrijednost samo skupove i brojeve. U našem kontekstu je zanimljivija osnovna premisa na kojoj čitav taj argument počiva; naime, tvrdnja da se fizika ne može formalizirati bez uvođenja brojeva i skupova koji, sa svoje strane, povlače nepoželjnu platonističku ontologiju. …

Ova premisa je ključna za kasnije uspostavljanje „hiper-pitagorejske“ ontologije. Jer, ako je već nužno priznati postojanje apstraktnih entiteta, Quine hoće pokazati da je moguće čitavu fiziku izraziti postulirajući samo apstraktne entitete (skupove i brojeve). Tako se događa taj kontraintuitivni obrat gdje se fizika kao paradigmatska nauka o konkretnom pretvara u teoriju o apstrakcijama.

ulomak iz Neven Sesardić, Fizikalizam, Beograd 1984., str. 111., 114.-116.


Što se računa kao fizički objekt? Najprije pomišljamo na tijela, ali pojam nekog tijela [body] je i preneodređen i preuzak. Preneodređen je utoliko što nam nije rečeno koliko neka stvar treba biti odvojena i zgusnuta i zaokružena da bismo je svrstali kao neko tijelo. A preuzak je, budući da  je za ontološke svrhe promašeno bilo kakvo razmatranje odvojenosti i zgusnutosti i zaokruženosti. Radije pod fizičkim objektom privremeno podrazumijevamo nakupinu materijalnog sadržaja bilo kolikog dijela prostor-vremena, koliko god da je nepravilna ili odjelita. …

Willard van Orman Quine (1908.-2000.)

Ipak, taj pojam fizičkog objekta nameće određena pitanja. … Koji je ontološki status samih tih dijelova prostor-vremena? To zacijelo nisu baš uvjerljivi objekti; previše nedohvatljivi, preapstraktni, previše tek mišljevine. Željeli bismo ih isključiti iz naše ontologije, a to za sad svakako i možemo. Kad sam opisao fizički objekt kao materijalni sadržaj bilo kojeg prostorno-vremenskog područja, to je bio samo moj način da pokažem koliko sam široko htio zahvatiti svojim pojmom fizičkog objekta. Možemo zadržati materijalni sadržaj a odustati od [prostorno-vremenskog] područja.

Međutim, uz sam pojam materijalnog sadržaja pojavljuje se drugi problem. Čak ni u toj oblasti danas nije sve kako valja. Kad se spustimo na razinu elektrona pojam materije postaje treperav. Tijekom vremena nije uvijek moguće smisleno identificirati neki elektron. Odnosno, ponekad je posve proizvoljno reći jesu li dva točkasta događaja a i b trenutci u karijeri jednog neprekinutog elektrona, ili su to prije trenutci u karijerama dvaju različitih elektrona. Za točkastim događajem a slijedi b, a u međuvremenu u drugoj bliskoj točki za događajem c slijedi d; i može biti posve proizvoljno hoćemo li pripisati a i b jednom elektronu a c i d drugome, ili ćemo pripisati unakrsno a i d jednome a c i b drugome.  Ono objektivno, u najboljem slučaju, jesu točkasti događaji. Njihova integracija u putanje prostor-vremena, ili u trajne čestice, tek je konvencionalna te u raznim stupnjevima proizvoljna.

Naivno poimanje materije tako u modernoj fizici teži rasapu. … Sve što je rečeno vrijedi i za druge elementarne čestice, ne samo za elektrone. … Što je onda s našim fizičkim objektima? To su trebali biti materijalni sadržaji dijelova prostor-vremena. Moramo li sad za svoje objekte uzeti naprosto same te dijelove prostor-vremena, podvrgnute kakvim god razdiobama lokalnih stanja? Maločas je izgledao da su prostor-vremenske oblasti prilično tanašne, te da je našoj ontologiji bolje bez njih. Ali sad su sami naši fizički objekti postali toliko slabašni da se obraćamo upravo tim oblastima prostor-vremena kako bismo imali išta za što se možemo uhvatiti.

Eto, dakle, jednog načina ontologiziranja fizikalizma. Objekti su same prostor-vremenske oblasti. U tim su oblastima raspodijeljena razna fizička stanja. Ali što s tim stanjima: trebamo li njih priznati u našoj ontologiji kao objekte jedne još apstraktnije vrste? …

Postoji mogućnost da je raspon stanja o kojima valja voditi računa beskonačan, naime, varijacije intenziteta raznih mjerljivih svojstava. U tom slučaju ne moramo doduše proširiti svoju ontologiju tako da uključi stvari poput stanja ili svojstava ili intenziteta, ali ćemo morati uključiti brojeve koji mjere te intenzitete.

Prihvaćanje brojeva i drugih apstraktnih matematičkih objekata je nešto s čime se valja suočiti, koliko god pritom bili melankolični. Nema jasnog načina da prirodna znanost funkcionira bez matematike, niti da matematika funkcionira bez svojih objekata.

Teorija skupova je jedan uobičajen način integriranja cijelog univerzuma matematičkih objekata – brojeva, funkcija i ostaloga. Sad, kad smo nevoljko prihvatili cijelu ontologiju teorije skupova možemo se donekle utješiti čudnovatim popratnim bonusom: nakon toga možemo odbaciti drugi dio naše ontologije, oblasti prostor-vremena. Jer sad kad imamo potpuni matematički aparat možemo prizvati Kartezijeve koordinate i identificirati svaku točku prostor-vremena pukom četvorkom realnih brojeva. …

Ironično je … da smo se našli prisiljeni na ovu anti-fizičku vrstu redukcije sa strane same fizike. Upravo je to ono što sam htio pokazati. Tijela su bila najbolja, ali su trebala biti poopćena na fizičke objekte zbog razloga koji su počivali na fizičkim razmatranjima… Fizički objekti su potom isparili u oblasti prostor-vremena; ali to je ishod same fizike. Naposljetku su oblasti prešle u čiste skupove; ali sama je teorija skupova bila tu ni zbog kojeg drugog razloga nego zbog potrebe za matematikom kao pukim dodatkom fizikalnoj teoriji. …

To je ontologija apstraktnih bića, ali ne i mentalnih. Ako su naši skupovi ideje, oni su ideje u platoničkom a ne mentalističkom smislu. Naš ontološki debakl, ako jest debakl, nije trijumf subjektivnog idealizma nego hiper-pitagorejstva. Skupovi su brojevi i druge stvari prilično istovrsne brojevima.

ulomak iz W. V. Quine, Whither Physical Objects?, u R. S. Cohen et al. eds. Essays in Memory of Imre Lakatos (1976), preveo: ja

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s