ljudi po naravi teže znanju? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

(sedmi zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

„Svi ljudi teže znanju po naravi.“ (Aristotel, Metafizika A, 980a)

Neposredno prije nego se pozvao na taj slavni početak Aristotelove Metafizike Marijan Cipra u Uvodu Metamorfoza metafizike navodi Heideggera koji pak navodi Hegela, kako je za zdrav razum filosofija „izokrenuti svijet“. Naš bi naslovni navod doista moglo izgledati kao jedan takav slučaj: nije li, pitat će se zdravorazumac, zapravo tako da svi ljudi teže užitku, u što spada i ona manjina koja teži znanju, budući da ona zapravo nalazi užitak u spoznaji? Metafizička pitanja valja postaviti “iz vlastitog pitalačkog opstanka”, pa barem na ovome blogu koji bi amaterski zainteresirane nagovarao na filosofiju ne možemo samo prijeći preko te zdravorazumske primjedbe s aristokratskim prezirom. A nije ni Aristotel kojemu je tu primjedbu uputio njegov kolega iz Platonove Akademije, veliki matematičar Eudoks. Stoga svoju polaznu tezu nadalje obrazlaže tako da najprije prizna da doista svaka spoznaja, npr. i jednostavno osjetilno opažanje nečeg novog, nosi neko zadovoljstvo (agapesis); ali je pritom presudno uvidjeti da iskustvo koje nosi zadovoljstvo mora biti u nečemu novo. Hedonist osviješteno nastoji samo za užitkom, ali objekt užitka dosađuje, i traži se novi. Žudnja hoće uvijek nove objekte. Zašto? Aristotelovski odgovor je: zato što raniji objekt užitka, već ranije iskušan i poznat, više ne donosi nikakvu spoznaju pa ni zadovoljstvo. Mada se navodno neizokrenuto zdravorazumski vjeruje da je ono za čim žudimo užitak i ništa drugo, zapravo, kaže Aristotel, žudimo za spoznajom, a zadovoljstvo je popratni učinak. Ne nosi li objekt očekivanje nečeg novoga, žudnja za njim prestaje.* Kao što po naravi težimo npr. sebeočuvanju i očuvanju vrste, pa se hranimo i spolno općimo i pri tome popratno osjećamo zadovoljstvo, tako po naravi težimo znanju, a popratno zadovoljstvo nije glavni razlog toj težnji.

Aristotelovo eidenai prevoditelj Ladan sasvim uobičajeno prevodi sa „znanje“; međutim kod Cipre je „znanje“ neuobičajen prijevod za parmenidovski nous. Taj Ciprin prijevod je, doduše, iznuđen u nedostatku bolje riječi, budući da mu najpodesnije „duh“ ima određeno uže značenje vezano uz temporal budućnosti, a „mišljenje“ ili „um“ (kao „hipostazirana misao“) ne da nisu isto s bitkom, kako je nous kod Parmenida, nego su prije povezani s ne-bitkom (o čemu više u daljnjim nastavcima). Kontekst u kojemu se Cipra poziva na to mjesto Aristotelove Metafizike pokazuje da Cipra kao predmet „žudnje ljudske prirode“ vidi upravo nous, ono „znanje“ koje je istovjetno s bitkom. Ali, ako je tako, otkud to da ipak svašta postižemo prije i češće nego li takvo po vlastitoj naravi žuđeno znanje?

Nasuprot cjelokupnoj filosofskoj tradiciji koja je tu žudnju za znanjem samorazumljivo vidjela kao ono najbolje u čovjeku, Heidegger je skeptičan prema njoj. Najprije našu naslovnu rečenicu neuobičajeno prevodi:

U bitku čovjeka leži bitno žudnja za viđenje.

Prijevod „viđenje“ za Aristotelovo eidenai prolazi ne samo etimološki nego i kontekstualno, budući da Aristotel doista kao primjer ne uzima recimo neko duhovno uviđanje nego znatiželjno buljenje svjetine kad se može vidjeti nešto neobično. Heidegger radikalizira taj primjer tako da onda teorijski stav uopće svodi na znatiželju:

[T]o uvodno razmatranje počinje rečenicom koja ima zadaću da objasni izvor teorijskog držanja, kako su ga Grci tada vidjeli. Za njega dakle upravo znatiželja postaje izvornim držanjem, iz kojega se motivira teorijsko držanje, theorein, promatrano samo u grčkom značenju. (Heidegger, Prolegomena za povijest pojma vremena)

Znatiželja je, pak, za Heideggera daleko od onog najsvojstvenijega, najautentičnijega; upravo obratno, ona je jedan vid onog nesvojstvenog ljudskog bivanja kojega naziva propalošću (Verfallen).

Ali znatiželja postala slobodnom ne briguje da vidi zato da bi ono viđeno razumjela, to jest dospjela u neki bitak kod njega, nego samo zato da ga vidi. Ona traži ono novo samo zato da bi od njega ponovo odskočila k novome. (Heidegger, Bitak i vrijeme)

U znatiželji, dakle, Heidegger vidi puku žudnju čovjekovog mišljenja da očuva samo sebe kao subiectum, kao ono što je stalno ostajuće u podlozi uvijek novih doživljaja kojima u biti ostaje nedodirnuto, odnosno, naposljetku ništa drugo do bijeg mislećeg ega od najvlastitije mogućnosti smrti.

Izgleda mi da Cipra uspijeva pomiriti aristotelovsko-prosvjetiteljski optimizam spram žudnje za znanjem i heideggerovsku depresivnost spram istoga. Naime, već sam naveo da Cipri „najdublji motiv“ za filosofiranje

nije zato da bi se o tome [cjelini svega] naprosto posjedovalo znanje, iz znatiželje kao djeca, nego da bi se u ovom i u onom životu moglo donositi pravilne odluke… (MM, str. 133.)

Dakle, narav čovjeka je neka žudnja za znanjem, koja u svom najvišem obliku jest htijenje istovjetnosti nousa sa bitkom; međutim govor o „odluci“ podrazumijeva da htijenje, pored onoga što je „pravilna odluka“, slobodno može htjeti i nešto drugo. A to drugo (a također i treće) može poprimiti izgled nekog znanja. Naime, sloboda čovjekova za Cipru je u tome da može htjeti poistovjetiti se ne samo sa samim bićem, nego također i sa onim drugim, nebićem materije, i sa onim trećim, prividom prirode. Tome drugome, htijenju za poistovjećenjem s materijom, odgovara mišljenje, a tome trećemu, htijenju za poistovjećenjem s prirodom, osjetilno opažanje (o čemu, opet, više u budućim nastavcima). Dakle, oba glavna tradicionalna izvora spoznaje – mišljenje i osjetilno opažanje – za Cipru nisu pravo znanje (barem dok su međusobno razdvojeni kao “dva debla čovjekove spoznaje” (Kant)). Čovjek po svojoj naravi može žudjeti za takvim vidovima znanja, ali prava, svojstvena, autentična njegova žudnja jest za znanjem kao noein, poistovjećivanjem sa bićem. Žudnja za tjelesnim osjetilnim uživanjem s jedne strane, kao i žudnja za sebeočuvanjem ega s druge strane, koliko god se maskirale u znanje kao osjetilno opažanje i mišljenje, zavodi na neozbiljive putove.

Istina kao svrha filozofije žudnja je ljudske prirode. (MM, 14.)


*: Tako se Platon u Simpoziju, umjesto prodika protiv promiskuiteta, zadovoljio napomenom da je zabludno ne vidjeti kako je ljepota u jednom tijelu ista kao ljepota u kojem drugom – ne nosi drugo lijepo tijelo nešto doista novo lijepo čega nije bilo u onom ranijem. Ista je ljepota u oba – dovoljan razlog da ne jurimo uvijek „nove“ predmete žudnje. Takav uvid bi nas mogao potaknuti da ne tražimo takoreći horizontalno uvijek nove i nove objekte, što ipak ne mora značiti odustajanje od žudnje i tako zatvaranje sebe za svijet: nego da se u ljubavlju vođenom spoznavanju uspinjemo ka onom sve dostojnijem žudnje, lijepom samom.

(nastavit će se…)

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s