druge od Sokrata: Diotima i Ksantipa?

Mada izrijekom kaže da žene načelno mogu imati iste sposobnosti kao muškarci (doduše uz ogradu, koja je razumljiva s obzirom na ono što se u to doba moglo empirijski primijetiti, da su neke od tih sposobnosti rjeđe kod žena), malo je žena kod Platona. Dvije se ističu, Diotima i Ksantipa. Obje su, svaka na svoj način, antipodi Sokratu kao paradigmatskom filosofu.

Sokrat je “prekretna točka same istine”, kako kaže Cipra, onaj demonski čovjek kod kojega je samosvijest prvi put zasjala u svojoj punini, koji propituje ne samo sve autoritete svoga društva – političare, umjetnike, tehničare, duhovnjake – nego i pravorijek samoga boga iznesen u proročištu u Delfima. Tu svijest dolazi k sebi i ne priznaje ništa što sama ne može slobodno potvrditi. Povijest filosofije nadalje, kako je to iznio Hegel, jest povijest buđenja samosvijesti u čovječanstvu.

Što onda za filosofiju mogu značiti Diotima i Ksantipa, kao druge od Sokrata? Ako je s njim filosofija krenula na put samosvijesti, i ako je tema filosofije cjelina svega, onda je ono žensko za filosofiju ono drugo od samosvijesti, ono iz cjeline svega što izmiče totalnim zahtjevima samosvijesti (ili čak totalitarnim zahtjevima – Žižek u tom smislu kaže “um je staljinist”).

Diotima se pojavljuje kao žena iz jedne priče o Sokratovoj mladosti, dok još nije bio the filosof. Samosvijest se sjeća da je bilo i vremena prije pune samosvijesti, naime djetinjstva i mladosti, pa ako zaboravi na svoje totalne pretenzije ona mora priznati da je svakako bilo života, pa i dobra, a još više ljepote, i u tom vremenu dok se još samo povremeno pomaljala iz duše. I mora prepoznati, čak i ako ne mora priznati, da je duša nešto puno šire od samosvijesti. Osim dana i svjetlosti i vidljivosti i jasnoće i svjesnog odabira duša živi i noć i san i osjećanja koja nas pogađaju, htjeli ih ili ne. Uz put “bijega u logose” iz Fedona, gdje se događa obrat iz onoga naizgled neposrednog prema svjesnom pojmovnom posredovanju, i koji je tijekom povijesti postao više-manje put filosofije naprosto, Platon u Simpoziju, kroz lik Diotime, iznosi i jedan drugi put, paralelan onom prvome, koji ne ide za cjelovitošću pojmova nego za cjelovitošću osobe, osobito ka, recimo tako, integraciji emocija. U taj erotički put inicira ga, dakle, jedna žena iz grada Mantineje, odnosno Mantike Diotime, a “srodnost tog pridjeva s mantike, ‘mantički’, ‘proročki’ bjelodana je”. Platon svakako aludira da se radi o jednoj vještoj ženi, kako su se takve nazivale u našem jeziku, i koje su se povezivale s noći i noćnim vještinama, snovima i onom spoznajom koja nije opće-pojmovna nego je egzistencijalna, spoznaja vlastite pojedinačne sudbine.

Je li filosofija kao znanost, kako je mjerodavno uspostavljena nakon Platona, od Aristotela nadalje, još mogla slijediti i taj put? Kakva bi to znanost trebala biti? Svakako ne ono što se danas naziva science. U svakom slučaju, samosvijest čije su ambicije totalne po svojoj naravi isključuje ono drugo, pa to možda može objasniti i natprosječnu učestalost stanovitih erotskih praksi među filosofima, što

upućuje na neku vrstu implicitne teleologije postupnog izbacivanja svega drugog: ponajprije, u homoseksualnosti je izbačen drugi spol (spolni se čin upražnjava s osobom istog spola). Potom, ukinuta je i sama dimenzija drugosti: osoba uživa sama sa sobom. (Slavoj Žižek)

Ksantipa je Sokratova supruga, stalna družica, ne poput Diotime inicirana u tajne noćne vještine nego ona koja se bavi onim svako-dnevnim. Mada je to svakodnevno ono najopćenitije, o čemu svatko brine najčešće i najprije, filosofi su, od Sokrata nadalje, u svom “bijegu u logose”, traganju za onim općim skloni upravo to zanemariti. Briga o djeci, o hrani, o čistoći – ne duha, nego gaća – nekako je ostala neizrečeni apriori filosofskog umovanja, barem do Heideggera koji je imao sluha za to da je upravo briga, a ne recimo neki čisti um, ono čovjekovo “uvijek već”, ono što nas se najprije i najčešće tiče. Iza Sokratovog samosvjesnog nepriznavanja ničega o čemu sam nije stekao uvid stoji kao uvjet mogućnosti Ksantipa, stoji za ono općeljudsko svakodnevno koje ne ćemo shvatiti pojmovima nego brigom za one koji su nam bližnji. Ako Diotima predstavlja one pred-svjesne (i možda nad-svjesne?) vidove duše bliske snu i noći, Ksantipa predstavlja ono naše uvijek-već-biti-tu-u-svijetu:

Ljudski život nije kakavgod subjekt, koji mora izvoditi nekakve majstorije da bi došao u svijet. (Martin Heidegger)

I taj “tubitak” s potpunim pravom povremeno izlije poneku kantu vode “samosvjesnom subjektu” na njegovu apsolutnu glavu.

Jedna misao o “druge od Sokrata: Diotima i Ksantipa?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s