Hegel: igra sila, nadosjetilni svijet i prirodni zakon? (ulomak iz Robert Brandom, The Sense of Trust)

Trideset i četiri paragrafa Sile i razuma, trećeg i završnog poglavlja [prvog] dijela Fenomenologije duha [naslovljenog] Svijest, među najzagonetnijima su, ali i među najvažnijima u knjizi. Jedna od zagonetki koja se odmah pojavljuje tiče se teme prve trećine toga poglavlja: što je sila [Kraft]? … Kako razumjeti ulogu „sile“ u prijelazu od svijesti koja svoje iskustveno znanje razumijeva kao da ima strukturu koju Hegel naziva „opažanje“ do toga da svoje iskustveno znanje razumijeva kao da ima strukturu koju on naziva „razum“? …

Prva tvrdnja moga tumačenja: … tema koju je opažajuća svijest [u prethodnom poglavlju Opažanje] otkrila i ostavila daljnjem istraživanju jest narav i status teorijskih entiteta: nemotrivih bića koja možemo znati samo posrednim zaključivanjem. Razmatranje te teme pokreće preobrazbu ka novom razumijevanju iskustvene svijesti, ne kao opažanja nego kao razuma: shvaćajućih misli. Druga tvrdnja moga tumačenja jest da u Hegelovoj raspravi sila alegorijski predstavlja općenito teorijske entitete. … Razmatranje „sile“ jedan je način da se govori o klasi stvari koje su epistemički i semantički dostupne samo posredstvom zaključivanja. Naposljetku, ta činjenica motivira razmatranje objašnjenja, što je jedna od tema srednje trećine poglavlja o svijesti koja sebe poima kao razum. …

Ta je alegorijska priča smještena u pojmovni okvir newtonovske fizike kako su ga formulirali Ruđer Bošković i Kant. Ono što je zajedničko njihovim formulacijama a važno je za Hegelovu priču jest izbjegavanje pojma mase u korist točaka odbojne sile koje rezultiraju neproničnošću, te raznih uobičajenijih privlačnih sila s kojima se te odbojne sile natječu. Smatram da ispravno čitanje te alegorije zahtijeva od nas da silu, tu paradigmatsku newtonovsku postuliranu veličinu, razumijemo tako da alegorijski znači teorijske entitete uopće. …

Boškovićevska alegorija kako se najprije pojavljuje ima u središtu razliku između sile i njenog izraza. Misli se na to da samu silu ne možemo neposredno motriti. Njen izraz jest ono što je neposredno dostupno motrenju. U toj alegoriji gravitacijska sila nije motriva, ali akceleracija koju uzrokuje jest. Na prisutnost sile i njenu veličinu mora se zaključiti iz njenih motrivih očitovanja. … Sila i njen izraz jest alegorija za odnos između čisto teorijskih, postuliranih entiteta i onih motrivih na temelju kojih su posrednim zaključivanjem dostupni ti teorijski entiteti. … [Radi se] o svojevrsnom teorijskom realizmu … koji poistovjećuje ono realno s onim što je iza motrivih pojava, što je dostupno samo zaključivanjem iz tih pojava. …

Ono što je motrivo srozalo se od bivanja onim realnim do bivanja pukom pojavom koja posredovanjem zaključivanja objavljuje nadosjetilnu stvarnost. Takvo poistovjećivanje stvarnosti sa teorijskim entitetima Arthur Eddington je prihvatio u poznatom suprotstavljanju dvaju stolova: čvrstog, obojanog, nepokretnog opazivog stola i onoga što je nazvao „znanstvenim stolom“: sklopa bezbojnih nabijenih čestica koje velikom brzinom zuje naokolo kroz uglavnom prazan prostor. Njegova je presuda o njihovom odnosu nedvosmislena:

Ne trebam vam ni reći da me je suvremena fizika svojim istančanim pokusima i neumoljivom logikom uvjerila da je moj drugi, znanstveni stol jedini koji je stvarno tamo – gdje god da to „tamo“ bilo.

Motrivi stol je puka pojava. Hegel će kasnije odbaciti taj sporni Eddingtonov teorijski realizam. Unutar naše alegorije očitovanja sile ne mogu biti manje stvarna od samih sila koje očituju. … [Ipak], ta strategija ontološkog privilegiranja nadosjetilnih posredno zaključenih ishoda teorije nad onim što je neposredno osjetilno motrivo igra ključnu ulogu u razvoju iskustva svijesti koja sebe poima kroz pojmovne kategorije razuma. …

Unutar alegorije, pitanje je kako razumjeti jedinstvo neke sile s obzirom na raznolikost njenih očitovanja. … Što čini da se očitovanja sile razlikuju? Odnosno, zašto ona ima mnogo očitovanja? … Ovdje Hegel priziva jedno od svojih svenatkriljujućih logičko-metafizičkih metapojmovnih počela: raznolikost u onome što nešto jest uvijek je stvar njegovih odnosa s drugim jedinicama (što je ono „za druge“). … U alegorijskoj priči, svako od različitih očitovanja jedne sile jest ishod odnosa te sile s drugom različitom silom. … Primjeri bi bili ubrzanje jedne teške mase uzrokovano blizinom druge teške mase, ili pozitivnog naboja jednoga predmeta u kontekstu pozitivnog naboja drugoga. Općenitije, s obzirom na to za što ta alegorija stoji, različite motrive izraze bilo kojega teorijskog predmeta valja razumjeti kao da se pojavljuju iz njegovog međudjelovanja s drugim teorijskim predmetima: [npr.] postulirana razina potražnje postiže opaženu cijenu zbog svoga međudjelovanja s odgovarajućom razinom ponude, [ili] genotip ostvaruje taj određeni fenotip zbog (unutarnjeg biokemijskog i vanjskog) okoliša u kojemu se izražava. Misao iza „udvostručenja sila“ jest, dakle, ta da svaki teorijski entitet može sebe izraziti na niz različitih motrivih načina zato što je u odnosu s nizom drugih različitih teorijskih entiteta. … Tim shvaćanjem stižemo do alegorijskog poimanja „igre sila“. Različiti motrivi izrazi svih nemotrivih sila razumiju se kao proizvodi međudjelovanja svake sile s mnogim drugima – u limesu, sa svim drugim silama. …

Hegel kaže:

… Tek u tome unutrašnjem istinitom … koje je postalo za razum: po prvi put i od sad nadalje otvara se iznad osjetilnog (kao pojavnog) svijeta jedan nadosjetilni svijet (kao istinski svijet)…

Sad se smatra da se istinski svijet, svijet stvari kakve su u sebi, sastoji od teorijskih entiteta čija međudjelovanja proizvode motrive učinke (u našoj alegoriji, izraze sila) koji sačinjavaju njegovu pojavu… To je „sporni Eddingtonov teorijski realizam“. … Sporan je utoliko što razliku motrivo/teorijsko razumije kao ontološku, pa, obrćući na glavu implicitni instrumentalizam one iskustvene svijesti koja sebe razumije kao osjetilnu izvjesnost, smatra samo teorijske entitete kao stvarne. … 

Sporni eddingtonovski teorijski realizam je, naravno, jedno gledište koje je imalo mnoge filosofske zagovornike nakon Eddingtona. To je, primjerice, bliski srodnik onoga gledišta kojega Sellars obuhvaća pod rubrikom scientia mensura:

U području opisivanja i objašnjavanja svijeta, [prirodna] znanost [science] je mjera svih stvari, onih koje jesu da jesu, i onih koje nisu da nisu.

Sellars to gledište smatra nasljednikom Kantovih stvari-u-sebi, kojima se, kao noumenalnim, suprotstavlja puko pojavni svijet običnog jezika, koji je poopćenje Eddingtonovog običnog motrivog stola, stola predteorijskog životnog svijeta. …

Jedan način mišljenja o toj poteškoći pojavljuje se eksplicitno nešto kasnije. …

Kaže se da nema razlike [između sile i zakona], nego naprotiv da je ona osnova [kao sila] konstituirana [beschaffen] upravo onako kao zakon.…

Zakoni propisuju odnose među stvarima, paradigmatski među teorijskim entitetima, uslijed kojih one jesu te stvari („sile“) koje jesu. U slučaju koji je paradigmatski za našu alegoriju, ono što sila jest izraženo je zakonom F=m∙a, i nije pojmljivo odvojeno od njega. Zakon izražava što sila jest, i sila je ono što zakon kaže da jest. …

Ovaj prijelaz sa mišljenja sile na mišljenje zakona … mijenja fokus suglasno holističkoj lekciji, od relata ka relacijama… Umjesto da pitamo o naravi i ontološkom statusu teorijskih entiteta, u smislu predmeta koji su iskustvenoj svijesti semantički i epistemički dostupni samo posredstvom zaključivanja, sad svijest koja sebe poima kao razum pita o odnosima pomoću kojih je bilo što dostupno putem zaključivanja. To su odnosi (relacije) nužnosti, mogućnosti i nemogućnosti koji ograničavaju i određuju zbiljska međudjelovanja mišljevina: odredivo pojmovno sadržajnih stanja stvari o kojima mislimo. …

Ono što je bilo alegorizirano kao cijela igra sila … srozalo se na status gibajuće pojave one mirujuće oblasti zakona. U skladu s tim, pitanje postaje: kako bismo trebali razumjeti odnose između prirodnih zakona i konkretnih empirijskih stvari (opazivih i neopazivih) čije su avanture upravljane tim zakonima. …

Zakon je prisutan u pojavi, ali on nije čitava njena prisutnost; pod uvijek različitim okolnostima zakon ima uvijek različita ozbiljenja.

„Pojava“ je ovdje zbiljsko ponašanje entiteta otkrivenih i neposrednim motrenjem i posredovanim zaključivanjem: u našoj alegoriji „igra sila“. Prirodni zakoni određuju kako stvari zbiljski međudjeluju samo kad im se pridruže zbiljski rubni uvjeti. Nužnosti i mogućnosti koje zakon propisuje su hipotetske. One određuju što će se zbiljski dogoditi samo u kontekstu zbiljskih okolnosti njegove primjene…

ulomak iz Robert Brandom, The Sense of Trust, 2019., str. 169.-190., preveo: ja

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s