civilno društvo naspram ekonomije i države? (ulomak iz J. L. Cohen i A. Arato, Civil Society and Political Theory)

Korištenjem trodijelnog modela ekonomije, civilnog društva i države uklanjamo gotovo definicijsku vezu (kod Hegela, a još više kod Marxa) između kapitalističke ekonomije i modernog civilnog društva. … Pojam civilnog društva kojega branimo razlikuje se od Hegelovog modela u tri bitna vida. Prvo, pretpostavlja diferenciraniju društvenu strukturu. Nasljedujući Gramscija i Parsonsa, pretpostavljamo diferencijaciju civilnog društva ne samo od države nego i od ekonomije. Naš pojam nije niti usredišten u državi, poput Hegelovoga (koliko god on bio dvosmislen), niti usredišten u ekonomiji, poput Marxovoga. Naš je model usredišten u društvu. …

“Civilno društvo” razumijemo kao sferu društvene interakcije između gospodarstva i države, koja se sastoji prije svega od intimne sfere (posebno obitelji), sfere udruga (posebno dobrovoljnih udruga), društvenih pokreta i oblika javne komunikacije. … Ponajprije je potrebno i smisleno razlikovati civilno društvo od političkog udruživanja stranaka, političkih organizacija i političke javnosti (posebno parlamenata) i ekonomskog udruživanja sastavljenog od organizacija za proizvodnju i distribuciju, obično tvrtki, zadruga, partnerstava, i tako dalje. Političko i ekonomsko društvo općenito proizlaze iz civilnog društva, dijele neke od njegovih oblika organizacije i komunikacije te se institucionaliziraju kroz prava (posebno politička prava i imovinska prava) kontinuirano sa tkivom prava koja osiguravaju suvremeno civilno društvo. No, akteri političkog i ekonomskog društva izravno su uključeni u državnu moć i ekonomsku proizvodnju koje nastoje kontrolirati i upravljati. Ne mogu sebi priuštiti da svoje strateške i instrumentalne kriterije podrede za civilno društvo karakterističnim obrascima normativne integracije i otvorene komunikacije. Čak i javna sfera političkog društva ukorijenjena u parlamentima uključuje važna formalna i vremenska ograničenja u procesima komunikacije. Politička uloga civilnog društva zauzvrat nije izravno povezana s kontrolom ili osvajanjem vlasti, nego sa stvaranjem utjecaja kroz život demokratskih udruga i nesputanih rasprava u kulturnoj javnoj sferi. Takva politička uloga neizbježno je difuzna i neučinkovita. Stoga je posrednička uloga političkog društva između civilnog društva i države prijeko potrebna, ali isto tako i ukorijenjenost političkog društva u civilnom društvu. U principu, slična razmatranja odnose se na odnos između civilnog i ekonomskog društva, čak i ako je povijesno, u kapitalizmu, ekonomsko društvo bilo uspješnije izolirano od utjecaja civilnog društva nego političko društvo… Unatoč tome, legalizacija sindikata, kolektivno pregovaranje, suodređivanje i slično svjedoče o utjecaju civilnog društva na ekonomsko…

Želimo naglasiti da bi u liberalnim demokracijama bilo pogrešno vidjeti civilno društvo kao po definiciji u opoziciji spram ekonomije i države. Naši pojmovi ekonomskog i političkog društva (koji doduše kompliciraju naš trodijelni model) odnose se na posredovanje sfera kroz koje civilno društvo može steći utjecaj na političko-upravne i ekonomske procese. Antagonistički odnos civilnog društva ili njegovih aktera prema gospodarstvu ili državi nastaje samo kada ta posredovanja propadnu ili kada institucije ekonomskog i političkog društva služe za izoliranje donošenja odluka i donositelja odluka od utjecaja društvenih organizacija, inicijativa i javne rasprave. …

Hegelove … dvosmislenosti u pogledu civilnog društva, a možda čak i njegov ponavljani etatizam naspram otuđenja sustava potreba, proizlaze iz njegovog uključivanja ekonomije kao jedne od razina civilnog društva. Važnost Gramscija i Parsonsa za naš okvir jest to što su pokazali da se osnovna hegelovska koncepcija može poboljšati uvođenjem trodijelnog modela koji razlikuje civilno društvo od ekonomije i države. … Teoretskim ciljevima Hegelove sinteze može se bolje služiti napustimo li njegovu etatističku pristranost te oštrije razlikujemo civilno društvo od sustava potreba. Gramsci i Parsons tako pokazuju točku onkraj ekonomizma i etatizma u okvirima hegelovske političke filosofije. …

Kombinaciju Parsonsa i Gramscija lako je opravdati. Obojica su pod utjecajem Hegela, a opet ga obnavljaju diferencirajući civilno društvo od ekonomije kao i od države. Jedan prevladava liberalni, drugi marksistički redukcionizam. Obojica su skloni tumačiti civilno društvo u funkcionalnom smislu kao sferu odgovornu za društvenu integraciju cjeline. …

Talcott Parsons (1902.-1979.)

Parsonsova dioba društvenog sustava … čini se posve nepovijesnom naspram Hegelove odredbe da je moderni razvoj ono što je proizvelo razliku između države i civilnog društva. Ali i Parsons insistira na tome da su u ranijim društvima nediferencirani institucionalni kompleksi izvršavali više od jedne, a možda i sve glavne društvene funkcije. Primjerice, u plemenskim društvima je srodstvo bilo ključna društvena, kulturna, politička i ekonomska institucija; feudalna veza u kasnom srednjem vijeku organizirala je društvene, ekonomske i političke odnose; a apsolutistička merkantilistička država bila je politička i ekonomska cjelina. Razvoj modernosti stoga je zamišljen kao diferencijacija onoga što je bilo implicitno u svim društvima, unutar institucija koje su mogle imati dimenzije povezane sa svim funkcijama, ali čije je težište bilo povezano sa samo jednom funkcijom. Ova teleološka interpretacija povijesti može uključivati ​​nedopustivu projekciju suvremenih zapadnih kategorija na predmoderna i nezapadna društva, tako da je univerzalna primjenjivost kategorije poput diferencijacije stoga podložna sumnji. Ipak je relevantnost te kategorije za sam moderni razvoj vrlo vjerojatna. …

U Parsonsovoj je analizi diferencijacija društvene zajednice započeta glavnim engleskim prethodnicama…: (1) dolazak vjerske pluralnosti i tolerancije, koji su razlikovali religiju i državu, dok su u određenoj mjeri oslobađali društvenu zajednicu iz religijske definicije punopravnog članstva; (2) uspostavljanje čisto ekonomskih odnosa putem tržišnog gospodarstva oslobođenog socijalnih, mada još ne i političkih, ograničenja; (3) razvoj [tada još] aristokratskog oblika predstavničke vlasti koji je razlikovao vladu od njenih birača i stabilizirao svoje odnose parlamentarnim zastupanjem i (4) razvoj oblika zakona koji je pomogao stvoriti društvenu sferu koja nije bila otvorena za proizvoljne intervencije čak ni same države. …

No, postoji jedna velika nedosljednost u njegovoj pripovijesti: … dramatsko zbivanje koje Parsons slikovito prikazuje, u kojemu društvena zajednica proglašava neovisnost od države, nema paralelu u odnosu društvene zajednice prema novoj vrsti tržišne ekonomije. Smatramo da je Parsonsa ovdje susreo onaj problem s kojega je želio skinuti naglasak: problem kapitalizma i cijelog stoljeća socijalističkih odgovora na njega, koji simboliziraju, kako je primijetio Karl Polànyi, samoobranu društva od ekonomije. … Dok se ne bi ni očekivalo da Parsons bude osjetljiv na marksističke rasprave o postvarenju i komodifikaciji, zapravo jest iznenađujuće da nije ispitao Polànyijevu tezu da samoupravljajuće tržište proizvodi „ekonomizaciju“ društva, protiv kojega je u 19. stoljeću izrastao jedan program samoobrane društva. …

Antonio Gramsci (1891.-1937.)

Ako se za Parsonsa može reći da predstavlja socijalno-teorijsku rehabilitaciju hegelovske ideje Sittlichkeit-a [običajnosti] u dvadesetom stoljeću, uz neizbježno apologetske posljedice za suvremena civilna društva, može se reći da Gramsci odražava modernu obnovu lijeve radikalne kritike civilnog društva. Međutim, ova karakterizacija ne bi smjela značiti da on jednostavno slijedi klasičnu marksističku analizu i kritiku civilnog društva. Mada Marxov sljedbenik, Gramsci je izveo vlastitu koncepciju civilnog društva izravno iz Hegela. … Bio je uvjeren da određenim sadržajima svijeta starog režima mogu, jesu i moraju biti dane moderne zamjene. U skladu s tim, Gramsci je prepoznao nove oblike pluralnosti i udruživanja specifične za suvremeno civilno društvo u modernim crkvama, sindikatima, kulturnim institucijama, klubovima, kvartovskim udrugama…

Najodlučniji odmak Gramscija i od Hegela i od Marxa jest vrlo originalna odluka za trodijelni pojmovni okvir. … Za razliku od njih, on na razinu civilnog društva nije uključio kapitalističku ekonomiju. … Gramsci je u osnovi bio politički mislilac kojega je teorija zanimala radi političke orijentacije. U tome se suočio s dva velika i za njega odlučujuća problema: s neuspjehom revolucije na Zapadu i njezinim (navodnim) uspjehom u Rusiji. Ni u jednom kontekstu ekonomističko svođenje civilnog društva na političku ekonomiju, tako rašireno u marksizmu, nije dopustilo da se ozbiljno postavi problem tranzicije u istinski demokratsko društvo. Na Zapadu je ta redukcija dovela do nestanka obrambenih “rovova” unutar postojećeg sustava: oblika kulture i udruživanja koji štite buržoasko društvo čak i kad je ekonomija u krizi, a moć države se uruši. Samo “metodološka” diferencijacija civilnog društva i od ekonomije i od države omogućila je ozbiljnu tematizaciju stvaranja konsensusa kroz kulturnu i socijalnu hegemoniju kao neovisnu i, ponekad, presudnu varijablu u reprodukciji postojećeg sustava. …

Kao precizni analitičar talijanske povijesti i društvene strukture, Gramsci je bio svjestan neuspjeha liberalizma da postigne takvu “hegemoniju”… U toj je procjeni na njega izravno utjecao veliki talijanski filosof i povjesničar, Benedetto Croce. Poput Crocea, i on je taj neuspjeh pripisao snazi ​​Crkve u talijanskom kulturnom i društvenom životu. Iako Crkva više nije imala izravnu političku moć u talijanskoj državi, njezina je moć unutar civilnog društva ostala impresivna. Zapravo, kroz organizaciju svakodnevnog društvenog života u “civilnim” institucijama kao što su crkvene funkcije, obrazovanje, kvartovski festivali i vlastiti tisak, katolička Crkva je uspjela zauzeti mnoge rovove civilnog društva i stvoriti snažnu prepreku formiranje liberalne, sekularne, buržoaske hegemonije na tom terenu. Sukladno tome, talijansko civilno društvo bilo je spriječeno da postane potpuno moderno. Istodobno, kao i mnogi drugi intelektualci njegova doba, točnije pod utjecajem Georgesa Sorela, Gramsci je vjerovao da Italija i Zapad u cjelini trpe zbog opće krize kulture. Suvremeni je ”val materijalizma” povezao s krizom … proizašlom iz nesposobnosti vladajuće klase da organizira konsensus (hegemoniju)…

Kriza se sastoji upravo u tome što staro umire, a novo se ne može roditi. …

Tako se civilno društvo, a posebno njegove kulturne institucije, pojavilo kao središnji teren koji treba zauzeti u borbi za emancipaciju.

ulomak iz J. L. Cohen i A. Arato, Civil Society and Political Theory, 1992., str. 410.-411., ix.-xi., xiii.-xiv., 118., 120.-121., 142.-144., preveo: ja 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s