egipatski korijeni filosofije?

Vladar Egipta iz 7. st. pr. Kr., Psamtik I., bijaše nekad čašćen kao presudan budući da je potaknuo trgovačke i diplomatske odnose s Grčkom. Njegova politika dopustila je Helenima da po prvi put uspostave kolonije na egipatskom tlu, što je otvorilo vrata trgovačkim i kulturnim vezama koje su potrajale više od tri stoljeća.

Kasniji su helenistički historičari, poput Herodota u njegovoj Povijesti, bili uvjereni da je to bila ona iskra koja je upalila osovinski prevrat grčke kulture nakon kojega je filosofija uzvišeno izniknula iz grčkog tla. Za mnoge od njih Heliopolis je bilo mjesto u kojemu su najdublji grčki mislioci poput Pitagore i Platona naučili osnove svoje metafizike, astronomije ili geometrije.

… [Dešifriranjem hijeroglifa] učenjaci iz 19. stoljeća brzo su shvatili da se egipatski izričaj značajno razlikovao od onoga kakvog nalazimo u Aristotelovoj Metafizici ili Plotinovim Eneadama. Tim je otkrićem odzvonilo heliopoliskoj teoriji, barem su tako mnogi povjerovali. Filosofiju su smatrali „grčkim čudom“ izniklim isključivo iz grčke kulture koja je zasvijetlila zrakom racionalizma kroz magle bliskoistočne i afričke predfilosofske misli.

ulomak iz Peter Flegel, Does Western Philosophy Have Egyptian Roots, 2018., link, preveo: ja


Dug grčke matematike Egiptu i Babiloniji priznavali su i sami Grci. Herodot piše da je po njegovu mišljenju geometrija izumljena u Egiptu i otud donesena u Grčku… Aristotel općenitije kaže da su matematičke vještine zasnovane u Egiptu. … Pa ipak se baklja filosofije nije zapalila u Egiptu, jer im je nedostajala ona nužna iskra, ljubav spram istine i znanja radi njih samih, koju su Grci tako snažno imali i utjelovili u svojoj riječi philosophia. … Egipatski i mezopotamski narodi, koliko možemo otkriti, nisu osjećali zanimanje za znanjem radi njega samoga, nego samo ukoliko je ono služilo nekoj praktičnoj svrsi. … Istina je da Aristotel pripisuje egipatsko postignuće u matematici činjenici da su svećenici uživali u dokolici radi umovanja. Tvrdi da je teorijsko znanje (znanosti koje nisu usmjerene niti na uživanje niti na potrebe) izniklo tek nakon što su životne potrebe bile zadovoljene. Stoga se to znanje najprije pojavilo u onim područjima gdje je bilo dokolice. Zato su matematičke vještine krenule iz Egipta, jer je svećenička kasta bila slobodna za dokolicu. … Ali njegova greška leži u transferu u Egipat značaja i svrhe geometrije iz Atene 4. st., gdje je ona bila dio slobodnog obrazovanja i također predmet čistog istraživanja. U Egiptu je, pak, bila služavka mjerenja zemlje i gradnje piramida.

ulomak iz W. K. C. Guthrie, A History of Greek Philosophy, vol. 1., 1962., str. 31.-35., preveo: ja


Pitagora iz Samosa, koji je putovao u Egipat, i postavši njihov učenik bio je prvi koji je Grcima donio cijelu filosofiju.

ulomak iz Isokrat, Busirid, 28


Pošto je [Pitagora] putovao iz naučnih pobuda, Herodot priča da je pristao da ga uvedu u skoro sve misterije Grka i varvara; isto tako da je bio primljen u red ili kastu egipatskih sveštenika.

U ovim misterijama koje nalazimo kod Grka i koje su smatrane sedištem velike mudrosti … ne vidimo nikakvu pobudu za predstavljanje, za dolaženje do svesti o tim predstavama; one su se sačuvale u pesmama kao tradicija. Samo pak učenje … sačuvano je … izgleda, za misterije; ali tako što se obraćalo ne samo za predstavljanje, kao kod naših propovedi, već takođe za telo – pa se čoveku, oslobođenom od rasejavanja celom okolinom, daje da oseti na samom sebi napuštanje čulne svesti, kao čišćenje i posvećenje tela. O filozofemima pak u tome nema očevidno ni reči. Kao što ove misterije ne predstavljaju nikakvu tajnu, tako mi poznajemo takođe slobodne zidare, koji se ne odlikuju nikakvim znanjem, naukama – najmanje filozofijom.  

Na Pitagoru je imala najvažniji uticaj njegova veza s egipatskom kastom sveštenika, ne po tome što je kod njih crpeo neku duboku spekulativnu mudrost, već blagodareći ideji i realizovanju moralne svesti koju je on tu shvatio, ideji o izgrađivanju i ostvarivanju moralne čovekove egzistencije; ostvariti moralnost, – jedan plan koji je on naknadno proveo i koji pretstavlja jednu isto tako interesantnu pojavu kao i njegova spekulativna filozofija. Kao što su sveštenici sačinjavali jednu naročitu vrstu staleža, i za njega su bili obrazovani, tako je postojao njihov naročiti moralni život koji se pretvara u pravilo i koga se pridržavala zajednica. Pitagora je neosporno doneo iz Egipta sliku jednog reda, stalnog zajedničkog života radi naučnog i moralnog usavršavanja koje je trajalo celog života.

ulomak iz G. V. F. Hegel, Istorija filozofije I, Beograd 1962., str. 164.-165., preveo: Nikola M. Popović


Od kraja šestog stoljeća pr. Kr. pojavljuje se među Grcima jedan način govora o Egiptu … čiji je kanonski izraz druga knjiga Herodotove Povijesti. … Egipat se često vidi kao neko skladište i izvor mudrosti, osobito svetog znanja; za Herodota je većina grčke religije naposljetku izvedena iz Egipta – imena bogova, festivali i procesije, te orfičke i pitagorejske prakse. Većina današnjih stručnjaka smatra da je Herodot tu bio u krivu, ali on još uvijek ima i svoje branitelje. Tako [Joachim] Quack smatra da pitagorejska filosofija na razne načine duguje demotskoj mudrosti, osobito akousmata, a predlaže čak i da je grčki pojam philosophos zasnovan na egipatskom… Naime, jedno od najvažnijih novih otkrića, a zacijelo najteže, jest tako zvana Knjiga Thotha, demotsko djelo ezoteričke religije koje se sastoji od dijaloga između učitelja, koji bi mogao biti Thoth i učenika, nazvanog mr-rhh, što je, čini se, ekvivalent grčkom philosophos. U svom pionirskom izdanju fragmenata toga djela Richard Jasnow i Karl Zauzich predlažu da ga se sagleda kao svojevrsni egipatski ekvivalent grčkoj Hermetici. Ta usporedba je opravdana ukoliko postoji široka suglasnost da je Hermes Trismegistos jedna interpretatio graeca oblika egipatskog Thotha, mada se nauk dvaju dijela čini donekle različit.

ulomak iz Ian Rutherford, Introduction u isti (ur.), Greco-Egyptian Interactions (2016), str. 3., 26., preveo: ja


Klasna struktura koju Isokrat [u svome djelu Busirid] određeno identificira kao egipatsku doslovno je ista klasna struktura koju Sokrat propisuje u Državi. Dok bi se moglo primijetiti da čuvari nisu svećenici, značajno je da Isokrat hvali egipatsku svećeničku klasu ne radi posvećenosti religijskom ritualu nego radi dokolice koja ih izuzima „iz opasnosti rata i drugoga rada“, radi čega su  mogli uvesti „praksu filosofije“, koja „ima moć ne samo uspostaviti zakone nego i istraživati narav svemira“ (§23). Busirid je, kaže nam se, postavio „starije od tih muževa [svećenika] da se bave najvažnijim stvarima, a mlađe je nagovarao da zanemare užitke da bi proučavali zvijezde i aritmetiku i geometriju, čiju vrijednost neki hvale kao korisnu za razne stvari, ali drugi pokušavaju pokazati da su osobito povoljne za nastojanje ka vrlini“. Pa mada Isokratova priča može biti povijesno ne posve točna kao opis zbiljskog egipatskog svećenstva, ona je dojmljivo dosljedna s ponašanjem i obrazovanjem koje Sokrat predlaže za svoje čuvare.  

Sam Isokrat zapravo kaže da on nije prvi koji je pronašao sličnosti između grčkih i egipatskih političkih praksi: „s obzirom na sustav očuvanja kraljevstva i ostatka njihove političke zajednice, oni su [naime Egipćani] bili toliko uspješni da oni filosofi koji poduzimaju rasprave o tim pitanjima i koji su osobito uvaženi najradije hvale egipatsku političku zajednicu.“ … Ali na koje filosofe misli Isokrat? Platon i Isokrat bili su suvremenici, obojica članovi atenske elite, obojica preuzimaju naslov philosophia za svoje poduhvate, i obojica naširoko pišu o naravi vladanja, mada iz različitih perspektiva. Iz njihovih je djela jasno da su poznavali jedan drugoga i čitali jedan drugoga – Isokrat se poimence spominje u Platonovom Fedru. Stoga neki interpeti vjeruju da Isokrat misli određeno na Platona kad spominje filosofe „koji poduzimaju rasprave o tim pitanjima“. Ako je Busirid odgovor na Državu, tad imamo dva sofista/filosofa u petom stoljeću koji pokazuju upoznatost s egipatskom političkom zajednicom. …

Sličnosti idealne političke zajednice Države i političke stvarnosti Egipta u Platonovo doba može se protegnuti i izvan te formalne klasne strukture. Egipatski svećenici su, poput hipotetskih čuvara, imali dokolicu za razvoj umnog života, i bili dovoljno moćni da bi politički kontrolirali zemlju (što je Platon znao, jer to spominje u Državniku). … Naposljetku, čini se da je ta društveno-politička struktura bila dobro poznata u Ateni među pismenom elitom: Herodot predstavlja isti taj organizacijski model na kraju svoje knjige o Egiptu. Mada on navodi sedam klasa, očito je da su po njemu svećenstvo i vojska pojmovno drugačiji od preostalih pet čija zanimanja svrstava u banausoi. … Sve to sugerira da su filosofi mogli biti upoznati s Egiptom, a osobito s organizacijskim načelima te države, i bez post-doktorskih studija u Egiptu koje su kasniji pisci tako uporno pripisivali mnogim predsokratovcima i pitagorejcima, pa i samom Platonu. … John Dillon piše 2003.: 

Koliko znam, nitko u suvremeno doba nije predložio gledište da je Egipat, sa svojom svećeničkom elitom i strogom hijerarhijom klasa i zanimanja, mogao biti Platonovo glavno nadahnuće. Pa ipak to ne izgleda nimalo nevjerojatno. 

ulomak iz Susan Stephens, Plato’s Egyptian Republic, u Ian Rutherford (ur.), Greco-Egyptian Interactions (2016), preveo: ja

Jedna misao o “egipatski korijeni filosofije?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s