ravnoteža civilnog društva, države i ekonomije?

U svom tekstu Posle neoliberalizma iz 2019. poznati ekonomist Joseph Stiglitz kao „prvi prioritet“ za „progresivnu ljevicu“ navodi „povratak ravnoteže između civilnog društva, države i ekonomije“. Mada se inače ne osjećam pozvanim kad se netko obraća progresivnoj ljevici ta mi je misao zapela za oko kao čitatelju Platonove Politeje. Tamo, naime, Platon kao vrhovnu vrlinu zajednice navodi pravednost shvaćenu upravo kao ravnotežu između triju aspekata zajedničkog života. Ta tri aspekta odgovaraju drevnoj indoeuropskoj podjeli ljudi na „funkcije“ domaćina, ratnika i duhovnjaka, koja se donekle sačuvala sve do Francuske građanske revolucije u vidu triju staleža. Platon ih navodi kao tri sklonosti, iz kojih (svakako u jednom pojednostavljenom opisu) proizlaze tri vrste ljudi:

-Radi toga dakle recimo ponajprije, da ima i tri vrste ljudi: filosofska, željna pobjede, željna dobitka.

-Naravno.

-Dakle i tri vrste naslada, po jedna određena za svaku onu vrstu?

-Svakako.

-Znaš onda, ako bi htio takva tri čovjeka svakoga redom pitati, koji je od ona tri života najugodniji, da će svaki najvećma hvaliti svoj? Novčar će reći, da naslada od časti ili učenja ništa ne vrijedi prema dobitku, osim ako što novaca pribavlja?

-Istina.

-A što će častoljubivi? Ne smatra li nasladu, koja dolazi od novaca, nekako kao prostačku? I opet nasladu učenja dimom i tricama, ako nauk ne nosi časti?

-Tako je.

-A filosofa hoćeš da sebi pomislimo tako, da on ništa ne drži do ostalih naslada prema nasladi znanja, znanja o istini i stalnoj težnji prema njoj, u učenju provodeći vrijeme. (Platon, vidi ovdje)

Lako je prepoznati da se želja za dobitkom i danas, kao i onda, u zajednici ostvaruje kroz ekonomiju. Ona druga naslada, častohleplje, prema Platonovom uvidu ostvaruje se na najbolji način kroz posvećivanje onome što je svima zajedničko i opće, kroz bavljenje politikom. Ali što je s trećom nasladom, gdje se izvršava njena funkcija u suvremenom društvu?

Za razliku od ekonomije i politike koje su nam sasvim očito prepoznatljive i u tako povijesno udaljenom dobu poput Platonovog, vrlo sporno može izgledati traženje analogije suvremenoga „civilnog društva“ s onom funkcijom koju su kod Platona trebali izvršavati „istinski filosofi“ ili kod arhajskih indoeuropskih zajednica „duhovna kasta“. Ali čini se da je to jedino što nam u demokratskom društvu preostaje kao ta treća funkcija. Svakako je bilo kakva aluzija na kaste u naše doba apsurdna; kao i kod suvremene ekonomije i politike, i to treće je u demokratskim društvima načelno dostupno svim građanima (ovisno o njihovim sklonostima):

 Demokratska društva karakterizira supostojanje triju sektora: javnoga (država), privatnog (tržište) i građanskog (civilno društvo). Najkraće rečeno, civilno društvo jesu građani koji se aktivno i slobodno upliću u sve sfere društvenog djelovanja. (wiki)

Da je civilno društvo treći sektor koji može biti protuteža i ekonomiji i politici do opće svijesti došlo je tek krajem prošlog stoljeća, u nastavljanju na rad Talcotta Parsonsa (s desna) i Antonija Gramscija (s lijeva). Time se nastojalo prevladati Hegelovo suprotstavljanje države i građanskog društva koje je okončavalo u apologiji etatizma, kao i marksistički ekonomizam po kojemu ekonomski čimbenici (naime vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju) igraju bazičnu ulogu u oblikovanju društveno-povijesnih procesa (vidi npr. ovaj ulomak iz J. L. Cohen i A. Arato, Civil Society and Political Theory).

Ključno je da za Platona pravednost znači nešto poput „ravnoteže“ triju inače uvelike autonomnih članova društvene strukture.

Odredba pravednosti, osnovne i najveće vrline, po kojoj tek sve ostale, posebne i vazda nekome određenom svojstvene vrline tek postaju takvima, …  glasi: činiti, provoditi, obavljati ono svoje. … To znači: svaki od triju dijelova mora biti upravo to što jest i mora se spram ostalih dvaju odnositi u skladu s time što oni jesu, čineći tek tako i tek time “pravu mješavinu”, kao osnovu svakog zdravog življenja… (Damir Barbarić, vidi ovdje)

Prihvatimo li, pak, i taj sporni treći član analogije, postavlja se pitanje: što bi danas značila pravednost kao ravnoteža ekonomije, politike i tog trećeg sektora koji u građanskim društvima ipak tek razvija vlastitu samosvijest? Što bi značilo da svaki od tih članova „čini svoje“ u demokratskom društvu?

Izgleda mi da nas jedna usputna primjedba omiljenog hrvatskog filosofa Marijana Cipre može uputiti u plodnom smjeru:

To je tročlanost socijalnog organizma za kakvu je znao već Platon. Za političku sferu važi jednakost, za duhovnu sloboda a za gospodarsku bratstvo. (Marijan Cipra, Posthegelovska filozofija i budućnost filozofije, u isti, Uvod u filozofiju, Zagreb 2007., str. 82.-83.)

Taj slavni borbeni poklič jednakost, bratstvo, sloboda, pod kojim je u Francuskoj revoluciji srušena trostrukost staleža u korist građanskog društva, i sam je tročlan. Cipra, koji u tome slijedi R. Steinera, predlaže da bi svaki od triju dijelova te parole trebao predstavljati ideal jednog određenog člana. Najlakše je to pokazati na političkom idealu jednakosti.

Svi smo jednaki u tome da smo svi građani neke res publica. Naravno, u mnogočemu smo različiti, ali po toj jednoj stvari smo jednaki:

Građanin je, u političkoj filozofiji, sjedište onoga što je svima zajedničko, a nikome svojstveno. (Tarik Haverić, vidi ovdje)

Ta apstraktna jednakost se ostvaruje kao jednakopravnost, jednakost pred zakonom. Ozakoniti se može ono što se može univerzalizirati, što se može odnositi na građanina, na svakoga jednako. Dakle, država je u svom temelju pravna država, njeno načelo je jednakost (u smislu jednakopravnosti), njeno područje djelovanja su prije svega zakoni. U to spada donošenje zakona (parlament) i provođenje zakona (policija, vojska, sudstvo).

Možemo primijetiti da norma jednakosti postavlja granicu onome što, po Platonu, motivira sudionike političke borbe, naime častohleplju.

Međutim, taj ideal jednakosti nije primjenjiv na preostala dva područja u kojima ljudi nisu jednaki – na području potreba i žudnji (ekonomija) i na području duhovnih/kulturnih interesa. Tako socijalizam nameće neprimjerenu jednakost na polju ekonomije, a nacionalizam na polju kulturnih interesa ljudi.

U duhovnoj/kulturnoj sferi ideal predstavlja sloboda. Građani su slobodni udruživati se unutar civilnog društva shodno svojim osobnim zainteresiranostima. Sloboda vjeroispovijesti, sloboda udruživanja, neovisnost znanstvenih institucija, neovisnost tiska, autonomija sveučilišta – sve te tekovine modernog doba svjedoče o normi slobode u sferi kulture i intelektualnih djelatnosti.

I ideal slobode predstavlja granicu onoj „nasladi“ koja potiče bavljenje upravo duhovnim područjem – naime, trajno je iskušenje za znalca ne dopustiti drugima slobodu njihovih, pa i ponekad pogrešnih a redovito presporih, vlastitih putova.

Opet, ni ideal slobode, prema ovom gledištu, nije primjenjiv na preostala dva polja. Unutar politike potpuna sloboda vodi u anarhiju u kojoj više ne postoji „javna stvar“, a u ekonomiji vodi u winner takes it all potpuno neregulirano tržište bez ikakvih zakonskih ograničenja.

Treći ideal, bratstvo, izgleda da za suvremeno doba nosi jednu suviše kršćansku konotaciju, pa se često zamjenjuje više rimsko-republikanskim nazivom „solidarnost“. Ipak, čini mi se da je važno zadržati ukorijenjenost tog ideala u osjećaju zajedničke supripadnosti (caritas). U svakom slučaju, taj ideal podrazumijeva

vezu koja obvezuje sva ljudska bića jedna prema drugima, namećući nam dužnost da pomažemo bližnjima koji su u neimaštini. (Leon Bourgeois u Tarik Haverić, Treći ideal

I ta treća norma uravnotežuje onu treću “nasladu”, naime žudnju za vlastitim dobitkom koja je pokretač ekonomskog poduzetništva.

Primijeni li se, pak, na politiku, ideal bratstva se izvrće u predmoderna „zajedništva“, a na polju kulture i duhovnosti u puki konzervativizam koji čuva „vrijednosti“ jer su „naše“ a ne jer su istinite, dobre ili lijepe.

Svaki od triju ideala, dakle, ima svoje primjereno područje važenja, a pravednost bi bila njihova ravnoteža pri kojoj svaki od njih „čini svoje“. Ipak, zamislive su situacije gdje se ti ideali međusobno sukobljavaju. Vodeći suvremeni teoretičar pravednosti, John Rawls, za takve slučajeve predviđa ovu hijerarhiju:

tri ideala Francuske revolucije nemaju jednaku vrijednost: sloboda ima prvenstvo nad jednakošću, a jednakost nad solidarnošću. (Tarik Haverić, isto)

Ali taj poredak je, unutar naše analogije, upravo platonički: duhovnost ima prvenstvo nad politikom, a politika nad ekonomijom. Ključno je, ipak, da se ta prvenstva trebaju ostvarivati pravedno: tako da se zadrži ono „svoje“, auto-nomno, svake od triju oblasti.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s