zašto sad Hegel? (ulomak iz intervjua s Robertom Brandomom)

– Koliko se vaš pristup Hegelu povezuje s djelomično prekinutom strujom pragmatističke recepcije Hegela [u Americi], a koliko kreće u nekom drugom smjeru? … 

Klasični pragmatizam preuzeo je od Hegela mnoga od svojih središnjih načela orijentacije. Prvo među njima je prvenstvo onog praktičnog, činjenja nad suđenjem, pri razumijevanju naših razumskih sposobnosti. Kao što Hegel kaže u Predgovoru Fenomenologije duha: „Razum je svrhovita djelatnost.“ Pragmatisti slijede Hegelov zaključak da valja nadići učvršćene intelektualne dualizme, među kojima su paradigmatski primjeri kartezijanska opozicija subjekta i objekta te kantovska opozicija opisa i propisa (deskripcije i preskripcije), tako da se usredotočimo na dinamična zbivanja u kojima društvena, utjelovljena stvorenja preobražavaju svoj okoliš i bivaju preobražena od njega. Utoliko oni slijede Hegela budući da o pojmovima ne misle s obzirom na njihov reprezentacijski sadržaj nego s obzirom na način kako se razvijaju primjenom u praksi. Iz toga načina mišljenja s Hegelom izvode holistički zaključak: razne sposobnosti koje sačinjavaju naš praktični i spoznajni život pojmljive su samo u suzvučju sa svojim drugima, s obzirom na uloge koje igraju i s obzirom na to kako doprinose našem cjelokupnom funkcioniranju.

Pragmatisti su sebe također razumjeli kao one koji na određene načine prekidaju s Hegelom. Bili su odlučno naturalistički usmjereni, pod dubokim utjecajem Darwinove teorije biološke evolucije i napretka statističke teorije… Slavili su eksperimentalni, pogrešivi duh, naglašavali privremenu, djelomičnu, kontekstualnu narav dohvata koji je dostupan bilo kojim posebnim pojmovima ili metodama.

Uslijed toga su odbacivali Hegelov racionalizam, središnju ulogu koju on pridaje izražajnoj racionalnosti koja se sastoji u tome da se ono što je u praksi implicitno učini eksplicitnim načelom; potom njegove sustavne, obuhvatne, metafizičke težnje za filosofskom teorijom; te dovršenost koju je pripisivao svojoj logici. … Moje je vlastito gledište da je taj odgovor, mada povijesno razumljiv, uključivao značajne elemente i pogrešnog razumijevanja i pretjerane reakcije. Mislim da je danas u pragmatizmu ono najživlje i najupotrebljivije način na koji znanju kako daje prvenstvo pri objašnjavanju naspram znanja da, insistiranje da je ono što čini pojmljivim pridavanje sadržaja našim rečenicama i vjerovanjima jedino upotreba tih rečenica i uloga koju ta vjerovanja igraju u organiziranju naših praktičnih djelatnosti – tvrdnje koje dijeli i Hegel, kako ga razumijem. … Pragmatisti su, poput Nietzschea ili kasnog Wittgensteina, pazili da naglase kontinuitete koji nas povezuju s našim predcima sisavcima i hominidima, pa su u skladu s tim odbacivali ono što mi izgleda ključnim uvidom u Hegelovom racionalizmu: način na koji društvene prakse koje su diskurzivne – utoliko što su ustrojene odnosima opravdanja i dokaza, što poprimaju oblik davanja i traženja razloga – preoblikuju puko prirodna stvorenja u odjelito kulturna, u bića čija povijest sad igra ulogu koju je za ne-diskurzivna bića igrala priroda. Zbog fokusa na rješavanje problema, američki su pragmatisti gubili iz vida Hegelovu zamisao da pomoću retrospektivne racionalne rekonstrukcije tradicije koju nasljedujemo, tako da neke njene elemente smatramo napretkom, sebe stavljamo u položaj da tu tradiciju preoblikujemo. Hegelova logika imala je namjenu dati nam alate za razumijevanje toga zbivanja tako da se na njemu možemo samosvjesno angažirati. Njihovo odbacivanje te vizije logike poprimilo je oblik odbacivanja ambicioznog, sustavnog filosofskog teoretiziranja. Mislim da je to bila pogreška.  

– Čini se da s Hegelom namjeravate učiniti nešto slično onome što je Strawson prije mnogo godina učinio s Kantom, naime učiniti ga respektabilnim s gledišta anglo-američke diskusije i prevesti njegov jezik u rječnik suvremene filosofije. Za to predlažete jedno post-fregeovsko i post-wittgensteinovsko čitanje Hegela – drugim riječima čitanje Hegela nakon lingvističkog i pragmatičkog obrata suvremene filosofije. Taj bi pokušaj trebao doprinijeti konačnom nadilaženju razmaka koji, osobito na području njemačkog idealizma, još uvijek dijeli takozvanu anglo-američku analitičku tradiciju od europske kontinentalne tradicije. … Moglo bi vam se postaviti sljedeće pitanje: „Zašto sad Hegel?“ Koju bi ulogu Hegel mogao igrati u obnovi suvremene filosofije te u premoštenju još uvijek velike podjele između dviju suvremenih filosofijskih tradicija?

Od Wittgensteina smo naučili da razumijevanje nas samih zahtijeva razumijevanje one vrste normativnosti koja je značajka naših govornih praksi. To je bilo jedno ponovno otkriće kantovske problematike koja je središnja za Hegelovu misao. Jedna je od Kantovih vodećih zamisli bila ta da naše sudove i djelovanja, naspram reakcija puko prirodnih stvorenja, odlikuje to da smo mi na sasvim određen način za njih odgovorni. Oni izražavaju obaveze, koje se mogu procijeniti kao ispravne ili ne ispravne, uspjele ili neuspjele. Kada odlučim da je to što gledam lisica, ili ako hoću naučiti djecu neku igru, vezan sam pravilima koja su implicitna u pojmovima lisice ili igre. Ta pravila određuju ono za što i čemu sam se učinio odgovornim, ono što rješava pitanje jesu li stvari onakve kakvima ih intendiram ili kakve tvrdim da jesu. Kantovo je pitanje što za nas znači na taj se način vezati, učiniti sebe odgovornim, prihvatiti obaveze. Hegel nije bio zadovoljan Kantovim premještanjem odgovora na to pitanje iz pojavnog svijeta iskustva u noumenalnu oblast iznad ili iza njega. Za Hegela su normativni statusi poput obaveze i odgovornosti uvijek društveni statusi, ozakonjeni našim praksama, baš poput brakova ili zajmova. Zbog raznih povijesno kontingentnih razloga problem razumijevanja normativnosti nije filosofima ponovno bio na radaru sve do kasnog Wittgensteina, koji je slijedio jednu liniju mišljenja kod Fregea i nju oživio kao središnje pitanje za nas. Možda sad imamo uši da čujemo ono što je Hegel govorio o tome. …

Prošao je veći dio stoljeća dok su se obje tradicije izvukle iz svojevrsnog atomističkog fundacionalizma… U analitičkoj filosofiji pragmatički argumenti Quinea, Sellarsa i Davidsona doveli su do jedne vrste pojmovnog holizma, a Kuhnov je rad u filosofiji znanosti doveo do uvažavanja bitno povijesnog značaja pojmova. U kontinentalnoj tradiciji Heideggerovo je poticajno pozivanje na društvene prakse u Sein und Zeit igralo ulogu koja je odgovarala Deweyevim spisima iz istog desetljeća. Za obje tradicije, opet iz svojih vlastitih razloga i na vlastiti način, jezik je došao u prvi plan kao osobiti prostor u kojemu ljudska bića žive i kreću se i imaju svoj bitak. Taj naglasak je također bio obnova Hegelovog gledišta da je „jezik egzistencija duha (Geist)“ – što je njegov termin za normativnu dimenziju naše djelatnosti, onu koja nas izdiže nad bivanje puko prirodnim bićima.

Tako smo, uz mnoge teškoće i pogrešne korake, ali također i uz mnoge nove i obećavajuće doprinose obiju tradicija, pronašli put natrag do Hegelovih središnjih filosofskih interesa. Tri od Hegelovih temeljnih zamisli izgledaju mi osobito vrijedne u sadašnjem kontekstu:

  • razumijevanje normativne dimenzije naše djelatnosti (onoga duhovnoga, „geistig“) kao društveno načinjenog međusobnim priznavanjem,
  • … razumijevanje pojmova s obzirom na njihovu ulogu u obrazlaganju, i
  • gledište da su pojmovne norme povijesni proizvodi naših zbiljskih praksi njihove uporabe u prosuđivanju i djelovanju, u svjetlu zbiljskog konteksta i posljedica tih uporaba.

Da smo započeli slijediti posljedke tih zamisli još sredinom devetnaestog stoljeća povijest filosofije bi izgledala sasvim drugačije – ali kao što je rekao Leibniz, a što je o filosofiji vjerovao Hegel, „ništa nije ni za šta“, i nikad nije prekasno krenuti naprijed tako da učinimo nešto novo sa starom zamisli.  

– … Prema Vašoj interpretaciji idealizam nudi model za jednu pragmatičku i normativnu teoriju značenja… Bi li bilo ispravno reći da predlažete svojevrsni semantički idealizam? …

Pod „pragmatičkom semantikom“ podrazumijevam obrazloženja značenja s obzirom na upotrebu – što je jedan središnji element Wittgensteinovog pragmatizma. Međutim, ono što je suprotno i od Wittgensteina i od klasičnog američkog pragmatizma, a u čemu slijedim Hegela: ja sam racionalist u pogledu značenja. … Reći da su vjerovanja i rečenice koje ih izražavaju pojmovno sadržajni znači da su uobličeni kao zaključci – mogu igrati i ulogu premise i ulogu konkluzije u zaključku, to jest, mogu i služiti kao razlozi i imati potrebu za razlozima. Pojmovni sadržaji su uloge u zaključivanju. Igra davanja i traženja razloga je, pace Wittgenstein i Derrida, privilegirana među jezičnim igrama u tome što je to ona koja uopće dodjeljuje sadržaj našim izričajima. Ono što čini nešto jezičnom igrom (igrom riječi a ne tek glasova) jest do da neki potezi u njoj imaju značenje tvrdnji: nečega što može biti i razlog i za što se može dati razlog. To … ima (kao što je ne samo Hegel nego i Quine vidio) holističke posljedice: pojmovi su definirani dijelom svojim odnosima u zaključivanju jedan naspram drugoga… 

U tome značenju riječi „pojmovno“ ne treba biti ničega osobito psihološkog ili subjektivnog u vezi pojmovnog ustrojstva. Jer objektivne činjenicu jesu ustrojene kao zaključci: iz činjenice da je ovaj novčić bakar slijedi da će se otopiti na 1084°C. Ako je Fido pas, onda nije ameba. Takav inferencijalizam u pogledu pojmova podcrtava pojmovni realizam: gledište da je objektivna stvarnost sama pojmovno ustrojena. Pri empirijskom istraživanju ne pokušavamo tek točno utvrditi činjenice, nego istodobno i naći primjerene pojmove, razloge u skladu s kojima nešto zapravo slijedi iz nečega. Kao što je Hegel slavno insistirao, moramo također prihvatiti neku vrstu holizma u pogledu samog objektivnog svijeta. Ali kako razumjeti takvo gledište i takvu stvarnost?

Govor o „idealizmu“ jest govor o poimanju u kakvom je odnosu subjektivno prema objektivnom. Kako ja razumijem Hegela, gledište koje nazivam njegovim „objektivnim idealizmom“ jest gledište da su pojmovi i kategorije koje koristimo da bismo razumjeli objektivni svijet i pojmovi i kategorije koje koristimo da bismo razumjeli govorne prakse pomoću kojih jesmo subjekti međusobno recipročno ovisni. To jest, ne može se shvatiti ili razumjeti objektivne kategorije poput objekta, činjenice i prirodnog zakona osim tako da se također razumije što znači koristiti neki izraz kao pojedinačni termin (to jest kao ono što se namjerava odnositi na neki objekt, ili izdvojiti neki objekt), što znači tvrditi neku rečenicu (to jest namjeravati iskazati neku činjenicu), i što znači obrazlagati kontrafaktički (o tome što mora biti slučaj). Veliko pogrešno razumijevanje idealizma (koje je odgovorno za njegov sadašnji filosofski status kao „ljubavi koja se ne usudi izgovoriti svoje ime“) jest … zamijeniti ovisnost poretka razumijevanja za ovisnost u poretku postojanja. Jer to gledište nema za posljedicu da prije nego je bilo ljudi koji su koristili pojmove nije bilo objekata, činjenica ili zakona… Objektivni idealizam je teza o značenjima. To je jedna vrsta holizma koji povezuje pojmove objektivnih odnosa s pojmovima subjektivnih zbivanja ili praksi – sposobnost da se koriste različite vrste riječi. U tome smislu je semantički pragmatizam kojega predlažem jedna vrsta semantičkog idealizma.

ulomak iz Italo Testa, Hegelian Pragmatism and Social Emancipation: An Interview with Robert Brandom, intervju iz 2003., link, preveo: ja

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s