transcendentno? trancendentalno? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

(deveti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

Misaono promatranje (theoria) istine dijelom je teško a dijelom lako. Znak je toga što nju nitko dostatno ne postiže, niti je opet u cijelosti promašuje, nego svatko kaže ponešto o naravi, i dok joj svaki pojedini pridaje ili ništa ili malo, iz svega što se prikupi postaje štogod znatno. Te tako, ukoliko je s istinom kao i s onim vratima u poslovici koja nitko ne bi promašio, moralo bi biti lako; ali posjedovati kakvu cjelinu a ne uzmoći doseći ono djelomično, pokazuje njezinu teškoću. Ali možda, budući da je ta teškoća dvovrsna, njezin uzrok nije u samim stvarima, nego u nama: jer kao što se oči šišmiša [nykteris, „svaka noćna letjelica pa možda i sova“] odnose prema svjetlu danjem, tako i um naše duše prema stvarima koje su po naravi najbjelodanije od svih. … Stoga je ispravno nazivati filozofiju znanošću o istini. Jer znanosti misaonog promatranja svrha je istina, dok je činidbi (praktike) svrha djelo. (Aristotel, Metafizika alfa)

Ciprin Uvod u Metamorfoze metafizike u pravome smislu započinje pozivanjem na tih „nekoliko navoda iz Aristotela“ koji nas,

ako ih razumijemo u izlaganju eksplicitnije od samog Aristotela, dovode odmah u osovinu svakog mogućeg filozofiranja: u transcendentalno-transcendentni pojam istine kao cjeline koja je uvjet mogućnosti svakog posebnog konačnog određenja istine unutar konkretnih filozofijsko znanstvenih ili specijalno znanstvenih misaonih sustava. (MM 15.)

Što znači taj Ciprin „transcendentalno-transcendentni pojam istine kao cjeline“?

Pojam transcendentno znači

ono što nadilazi iskustvenu spoznaju, što se nalazi izvan osjetnoga spoznajnog svijeta. U širem smislu, svaki o spoznajnoj svijesti neovisan, samosvojan, zbiljski objekt koji postoji izvan subjekta. (enciklopedija.hr)

Transcendentnost istine kao cjeline odnosi se na predmet theoria-e, na samu stvar:

Istina kao cjelina jest ono najobjavljenije – mi njenu punu svjetlost ne podnosimo i ne razaznajemo predmete kakvi su oni u njihovoj potpunoj istini… Istina kao cjelina … je pojam transcendentan, jer svaka … istina temelji se naposljetku na uvijek već prethodnoj samoj cjelini istine koja sve konačne istine ne samo obuhvaća, već ih kao istina, cijela i po sebi, beskonačno nadmašuje. (MM 15.)

Transcendentnost cjeline istine možemo, poput Nikole Kuzanskog, predočiti kao odnos kruga i pravilnog mnogokuta: što više povećavamo broj stranica u pravilnom mnogokutu sve se više približavamo krugu, ali se tim postupkom ipak samo približavamo i nikad zapravo ne dolazimo do kruga, koji uvijek nadilazi („transcendira“) mnogokut, koliko god stranica imao. Sam pred-met uvijek preostaje pred nama kao pred Tantalom. Stoga možda naposljetku umjesto beznadnog još jednog nedovoljnog posezanja za onim nikad potpuno dohvatljivim više nade pruži jedan korak natrag, Kantov „kopernikanski“ obrat. Umjesto onoga pred nama obrćemo se na ono prije toga, što mu prethodi. Pojam transcendentalno od Kanta nadalje odnosi se na

apriorne uvjete mogućnosti neke spoznaje: to je ono što je prije iskustva te tako uvjetuje, omogućuje svako iskustvo i svaku zbiljsku spoznaju. (enciklopedija.hr)

Transcendentalnost istine kao cjeline odnosi se na prethodne uvjete naše spoznaje. Ukoliko ti uvjeti na neki način pripadaju istini, onda je zapravo ne možemo u potpunosti promašiti jer su uvijek već ugrađeni u svako naše iskustvo:

Istinu pak ne možemo u cjelini promašiti jer svako naše istraživanje uvijek već pretpostavlja jedan ma kako neodređen, nejasan i nerazgovijetan pretpojam o tome, što istina uopće jest. Svako naše istraživanje uvijek i nužno odvija se već u obzoru ovako ili onako shvaćene istine kao cjeline, iz kojeg obzora svako naše pojedinačno mnijenje dobiva uopće svoje mjesto i smisao u mogućoj cjelini filozofijske znanosti. Istina kao cjelina prethodi svakom našem pojedinačnom više iIi manje istinitom mnijenju. … Istina kao cjelina pojam je transcendentalan, jer ne hvata ovu iIi onu pojedinačnu istinu, već prehvaća svaku određenu istinu i ujedno ih sve omogućujući obuhvaća… (MM 14.-15.)

„Nepriviknuti smo na dnevno svjetlo istine“ koja nam utoliko ostaje transcendentna – „ne razaznajemo predmete kakvi su oni u njihovoj potpunoj istini“ – ali imamo „oči sove“ kojima filosofiramo. „Minervina sova uzlijeće tek u sumrak“, reče Hegel, kad danje svjetlo jenjava, kad su se poslovi i brige dana već odigrali; tako se i naše oči uma, kad (svako-)dnevno usmjerenje ka predmetu postane preteško jer se predmet pokazuje nedohvatljivim/trancendentnim, obrću unatrag na ono što prethodi iskustvu, ka uvjetima mogućnosti tih objekata. Ono što je prethodno bio uvjet spoznaje sad postaje izričiti predmet spoznaje. Onaj uvijek već pretpostavljeni predpojam cjeline istine treba prijeći iz „neodređenosti, nejasnosti i nerazgovjetnosti“ onoga što se olako implicitno podrazumijevalo u jasnoću onoga što eksplicitno poimamo. Ti transcendentalni uvjeti nisu, dakle, neke apriorne naočale kroz koje vidimo transcendentnu stvar-po-sebi, nego: uvjeti mogućnosti iskustva jesu stvar-po-sebi.

Istina je transcendentalna jer kao širi horizont obuhvaća i omogućuje svako pojedinačno istraživanje istine i svaku pojedinačnu istinu. Ujedno je transcendentna, jer, obuhvaćajući sve pojedinačne istine, iste i beskonačno nadmašuje. Taj pojam istine implicira da je ona ujedno i uvjet i predmet filozofijskoga motrenja i znanja. (Petar Šegedin, u zborniku Vrijeme metamorfoza, str. 81.)

Istina, dakle, nije npr. samo u mišljenju ili govoru a odvojena od stvari, a niti samo u stvarima a odvojena od mišljenja, nego je upravo istovjetnost onoga što možemo spoznati kao uvjet mogućnosti predmeta i samoga predmeta. Cipra od početka nastoji izbjeći onaj po njemu kobni razdvoj uma i stvari-po-sebi, subjekta i objekta, time da mu istina znači istost obaju tih aspekata. Ali ta je istovjetnost uvijek tek približna pri znanju o bilo kojem predmetu budući da je svaki predmet uvjetovan drugim predmetima. Jedino što nije uvjetovano ničim osim sebe same jest cjelina svega. Ona je, pak, „predmet jedne znanosti – mia episteme – koja je prva filozofijahe prote filosofia – ili kasnije zvana metafizika.“ (MM 17.)

Metafizičke istine prve su, najdublje i najviše istine koje čovjek može posjedovati. Na osnovi ovih prvih metafizičkih istina svaka druga istina dobiva svoje mjesto i ulogu u cjelini mogućeg znanja. U odnosu na ove druge istine metafizička je istina uvijek transcendentalna, jer se um u njoj odnosi uvijek na ono što prehvaća svako posebno i pojedinačno znanje kao njihov najopćenitiji princip, i ona je ujedno njima transcendentna, jer um u njoj nadilazi svako posebno i pojedinačno biće u potrazi za najvišim uzrocima. Koji su to međutim najopćenitiji principi i uzroci, viši od svih onih na koje nailazimo u granicama svakog posebnog znanstvenog istraživanja, kakve su oni vrste, koliki im je broj i u kakvom su uzajamnom odnosu, na to nam pitanje nijedna posebna znanost ne može dati odgovora. Odgovor na to pitanje može nam dati samo prva i najviša znanost, prva filozofija, metafizika… (MM 225.)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s