Hegel i kršćanski misticizam? (ulomak iz Glenn Alexander Magee, Hegel and the Hermetic Tradition)

Za razumijevanje njegova sustava Hegelova je filosofija religije čak i važnija od njegove filosofije države. To nije tek jedna komponenta cijeloga sustava, nego njegovo duhovno središte gravitacije. (Karl Löwith)

Hegelova teologija je bitno böhmeovska u svome razvojnom poimanju Boga. Logika predstavlja Boga „u sebi“. Bog sebe izražava u oblicima prirode, ali sebi se vraća i postiže samospoznaju jedino kroz Duh, kroz ljudsko znanje. Filosof stoga služi da „ozbilji“ ili „dovrši“ Boga. Budući da se Boga kao Apsolutnu Ideju (Boga u sebi) shvaća kao apstraktnog, kojemu nedostaje ostvarenje u svijetu, slijedi da Božje napredujuće utjelovljenje uključuje jedno napredujuće povećanje „konkretnosti“ i „otjelotvorenosti“. U svojim Predavanjima o filosofiji religije Hegel kaže da

Duh jest u najkonkretnijem smislu. Apsolut ili najviše biće pripada njemu.

Taj vid Hegelove misli je upadljivo nalik Oetingerovoj teoriji o Geistleiblichkeit… U Predavanjima Hegel govori o Bogu kao o „apsolutnoj supstanciji“, ali onda nastavlja, baš kao u Fenomenologiji, poistovjećivanjem supstancije sa subjektom. To znači naprosto da Bog postaje apsolutnom supstancijom kao Duh. Duh je „mistično tijelo“ Božje na Zemlji.

U Filosofiji prava Hegel kaže:

Sadržaj religije je apsolutna istina, pa je posljedično religijski stav najuzvišeniji od svih.

Spekulativna filosofija, ustraje Hegel, nije neprijateljska spram religijskog vjerovanja:

ništa nije dalje od njenih namjera nego srušiti religiju, tj. ustvrditi da sadržaj religije ne može za sebe biti istina.

Drugim riječima religija sama za sebe, bez „pomoći“ filosofije, jest apsolutna istina. Hegel kaže

religija je upravo istiniti sadržaj, ali u vidu predstave, i filosofija nije prva koja nudi bivstvenu istinu. Čovječanstvo nije trebalo čekati filosofiju da bi po prvi put primilo svijest ili spoznaju istine.

Čovječanstvo, dakle, može primiti istinu kroz samu religiju, bez potrebe za filosofijom. „Religija je za svakoga“, tvrdi Hegel, za razliku od filosofije koja je za malobrojne. Filosofija i religija imaju isti sadržaj. Hegel izričito poistovjećuje momente Ideje – bitak, bit, pojam – sa Svetim Trojstvom. Činjenica da se religija izražava kroz vid predstave ne znači da je Hegel nipodaštava ili odbacuje. Pa ipak, Hegel drži da je u filosofiji istina izražena u primjerenijem obliku, u vidu čistog mišljenja.

Hegel je vjerovao da je istina oduvijek bila nesvjesni posjed čovječanstva. Izražavala se u različitim vidovima u različita doba i kroz različite mislioce. Filosof se „sjeća“ te nesvjesne mudrosti i izražava je u potpuno primjerenom obliku. Takvo tumačenje podupiru Hegelove primjedbe u Predavanjima o filosofiji religije. Hegel govori kako religije

sretno pupaju, poput cvjetova i prirodnih stvorova, u slutnjama, slikama, predstavama, bez [našeg] znanja otkud dolaze ili kamo idu.

Hegel kaže:

Religija je čedo božanskog duha, ne ljudski izum nego učinak onoga božanskoga na djelu, božanskog stvaralačkog zbivanja unutar čovječanstva.

Ipak, Hegel ne drži sve religije podjednako primjerenim izrazima vječne istine. Tvrdi da je kršćanstvo „apsolutna religija“. Hegel smatra:

Bog je sebe objavio kroz kršćansku religiju: to će reći, osigurao je čovječanstvu mogućnost prepoznavanja vlastite naravi, tako da on više nije nepronična tajna.

Kršćanstvo je prodrlo u tajnu Boga objavom njegove naravi kao trojstvene. Hegel raspravlja protiv teologa i klerika koji drže da čovječanstvo ne može znati Boga, ili koji smatraju da je pokušaj znanja Boga nedovoljno pobožan, odnosno hybris. Ne samo da Hegel tvrdi da je takvo znanje moguće, nego i da je naša vrhovna dužnost steći ga.

Bog ne želi imati uskogrudnu i praznoglavu djecu.

Za Hegela je znanje Boga naša najviša dužnost zato što Bog potpuno postoji jedino u zajednici vjernika. Hegel drži da

Božji Duh je bitno u svojoj zajednici; Bog jest Duh samo ukoliko je kao Bog u svojoj zajednici.

I:

Pojam Boga je Božja ideja, [naime] da postane i učini sebe objektivnim sebi. To je sadržano u Bogu kao Duhu: Bog je bitno u svojoj zajednici i ima zajednicu; on je objektivan sebi i takav je uistinu samo u samosvijesti [tako da] Božje najvlastitije najviše određenje jest samosvijest.

Prije toga, Bog je „nepotpun“, kaže Hegel. O zajednici vjernika govori kao o cultus.

U cultusu formalna svijest oslobađa sebe od ostatka svoje svijesti i postaje svijest svoje biti; cultus se sastoji od svijesti da Bog zna sebe u ljudima i ljudi sebe znaju u Bogu.

Hegel govori da cultus uključuje „mistički stav, unio mystica“. U svom rukopisu predavanja opisuje cultus kao „vječni odnos, vječno zbivanje [znanja] u kojemu se subjekt postavlja kao istovjetan svojoj biti“.

Meister Eckhart (1260.-1328.)

Hegelova tvrdnja da je Bog ovisan o cultusu, i njegovo gledište da je jedinstvo Boga i čovjeka u cultusu, izrazito je nalik misticizmu Meistera Eckharta. Zapravo, jedino mjesto gdje Hegel navodi Eckharta je ovo u Predavanjima o filosofiji religije:

Oko kojim Bog vidi mene jest oko kojim ja vidim Njega; moje oko i Njegovo oko su jedno i isto. U pravednosti sam mjeren od Boga i on od mene. Da Bog ne postoji ne bih ni ja; da ja ne postojim ne bi ni On. Ali nema potrebe da se to zna, jer ima stvari koje je lako krivo razumjeti (i koje može dohvatiti samo pojam).

Ovo je zapravo jedna „skrpotina“ od navoda iz nekoliko Eckhartovih predavanja (svakako govor o „pojmu“ izgleda sumnjivo, poput hegelovskog umetanja). U predavanju 12 – za koje se čini da je jedan od tekstova iz kojih je Hegel preuzimao navode – Eckhart kaže

Kad sva stvorenja izgovore Njegovo ime, Bog postaje.

U zimu 1823.-24. Hegel je aktivno raspravljao o Eckhartovim zamislima s [teosofom] Franzom von Baaderom. Sam Baader nam je ostavio zabilješku onoga što je mogla bila prva prigoda da su se susreli:

Često sam bio s Hegelom u Berlinu. Jednom sam mu čitao ulomak iz Meistera Eckharta, koji je za njega [do tad] bio puko ime. Bio je toliko uzbuđen time da mi je već sljedećeg dana pročitao čitavo predavanje o Eckhartu, i na kraju rekao: „Eto tu imamo baš ono što hoćemo [Da haben wir es ja, was wir wollen].”

Naravno, Hegel je 1923.-24. pripremao svoja Predavanja o filosofiji religije, u kojima se pojavljuje to pozivanje na Eckharta. Kao što rekoh, Hegel nudi samo jedan navod Eckharta i samo kratko govori o njemu, tako da se „čitavo predavanje o Eckhartu“ koje spominje Baader vjerojatno odnosi na čitavu Hegelovu raspravu o religiji u kojoj se pojavljuje Eckhartov ulomak, a koje je Baader, izgleda, pogrešno shvatio (što ne iznenađuje) kao predavanje o eckhartovskom misticizmu.

Razmotrite, kao daljnji dokaz „eckhartizma“, sljedeće navode. U Enciklopediji Hegel kaže da

Bog je Bog samo ukoliko zna sebe; ta samospoznaja je, nadalje, samosvijest u čovjeku i čovjekovo znanje Boga, koje postaje čovjekova samospoznaja u Bogu.

Drugdje Hegel napominje:

Ukoliko je pojedini čovjek istodobno primljen u jedinstvo u jedinstvo s božanskom biti, on je predmet kršćanske religije, što je najveći zahtjev koje mu se može postaviti.

Naposljetku, Rosenkranz navodi fragment iz Hegelovog rukopisa (vjerojatno napisanog ne poslije 1804.) u kojemu Hegel kaže da „povijest Boga jest povijest cijelog roda“. Hegelova filosofija religije od početka duguje Eckhartovom misticizmu.

Hegel ipak ne smatra svoja gledišta toliko „mističnima“ ili „spekulativnima“ da bi bila strana običnom vjerniku. Zapravo drži da je njegov način gledanja na Boga i religiju puno bliži stvarnoj religiji nego ono što se u njegovo doba nazivalo „racionalnom teologijom“. Vidjeli smo da Hegel ne vjeruje da je religija ovisna o filosofiji. Piše:

Osobit je zadatak filosofije prenijeti sadržaj koji je u predstavi religije u oblik misli; sam sadržaj ne može biti osebujan.

Filosof najprije susreće sadržaj apsolutne istine u religiji. Doista, Hegel drži da je prije dolaska kršćanstva na scenu bilo nemoguće da filosofija prikaže apsolutnu istinu u potpuno primjerenom ili dovršenom obliku.

Filosof, dakle, ne samo da ovisi o zajednici nego ovisi specifično o religijskoj zajednici. Spekulativna filosofija ne može se vršiti u vakuumu: ona zahtjeva određeni društveni i povijesni kontekst. Hegel je cijeloga svoga života tvrdio da je pobožan luteran. U iskušenju smo uzeti tu tvrdnju kao neiskrenu, kao da heretički filosof pokušava prikriti tragove ne bi li izbjegao sudbinu Fichtea i mnogih drugih. Kad jednom shvatimo da Hegelova filosofija religije izvire iz luteranstva Württemberga koji je bio pod utjecajima Eckharta, Böhmea, Oetingera, tu njegovu tvrdnju možemo vidjeti kao iskrenu. Hegelov soj luteranstva njegovim zemljacima Švabama ne bi bio nimalo neobičan.  

ulomak iz Glenn Alexander Magee, Hegel and the Hermetic Tradition, 2001., 223.-227., preveo: ja

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s