Steinerov pojam intuitivnog mišljenja? (ulomak iz Hal Jon Ginges, The Act of Knowing: Rudolf Steiner and the Neokantian Tradition)

Središnja je tvrdnja kantovskog kritičkog idealizma da je naše znanje ograničeno na pojave, … da je svo naše znanje danoga svijeta posredovano osjetilnim zrenjem prostora i vremena, te da je naš intelekt diskurzivan a ne arhetipski. Uslijed toga ne možemo znati stvari spontano… Mada neposredovano znanje putem intelektualnog zrenja [intellectual intuition] mora biti uračunato kao jedna racionalna mogućnost, to nije sposobnost koju mi posjedujemo. Isto tako, mada neki arhetipski intelekt mora biti jedna racionalna mogućnost, mi nju, prema Kantu, nemamo. …

[Rudolf] Steiner je bio prirodoznanstveno obrazovan, doktorirao je u neokantovskoj filosofiji i nastojao pokazati da imamo neposredovan pristup znanju bivstva. Uvelike pod utjecajem Goethea i Fichtea, pokušao je nadići granice koje je Kant postavio mogućem znanju prihvaćanjem Goetheovog pojma arhetipskih fenomena da bi ustvrdio kako posjedujemo jedan intellectus archetypus, te nastavljanjem na Fichteovu argumentaciju za intelektualno zrenje da bi zastupao ono što on naziva „intuitivnim mišljenjem“. …

Tvrdnjom da mišljenje ima „živu“ kvalitetu Steiner ga uspoređuje s rastom biljke, a u tome pogledu njegova argumentacija proizlazi iz usvajanja Goetheove prirodne znanosti u svoju epistemologiju. … Steiner razrađuje svoj pojam mišljenja u petome poglavlju Filosofije slobode. Započinje [ovom] usporedbom…

… ima nečega što se zapravo spram pukog opažanja odnosi kao iskustvo u budnome stanju spram sanjanja. To nešto je mišljenje.

… te nadalje tvrdi da je mišljenje nepriznati element u svim oblicima reprezentacijske epistemologije. Mišljenje je ono što povezuje opažene pojave s predočbama.

Sasvim svejedno postoji li ili ne opažaj u danome mi obliku prije ili nakon moga predočavanja: ako ću o njemu bilo što reći, to se može dogoditi samo pomoću mišljenja. Kažem li: svijet je moja predočba, tad sam izrekao ishod jednoga misaonog procesa, pa ako moje mišljenje nije primjenjivo na svijet, taj ishod je pogreška. Između opažaja i svake vrste izricanja o njemu umeće se mišljenje.

Mišljenje, dakle, nije tek neki dodatni, daljnji element u procesu spoznaje pored „objektivne“ pojave: ono je nedjeljivo od same pojave. Steiner pokušava svoj pojam mišljenja objasniti integrirajući ga u motrenje žive biljke. Nasuprot stajalištu naivnog realista Steiner pita:

Po kojem pravu proglašavate svijet dovršenim bez mišljenja? Ne proizvodi li svijet istom nužnošću mišljenje u glavama ljudi kao i cvijet na biljci? Posadite sjemenku u tlo. Ona tjera korijen i stabljiku. Razvija listove i cvjetove. Postavite biljku preda se. Ona se u vašoj duši povezuje s jednim određenim pojmom. Zašto taj pojam manje pripada čitavoj biljci nego list i cvijet? Kažete: listovi i cvjetovi su tu bez opažajućeg subjekta; pojam se pojavljuje tek kad se čovjek postavi naspram biljke. Sasvim u redu. Ali i cvjetovi i listovi nastaju na biljci samo ako je tu zemlja u koju se sjemenka može položiti, ako su tu svjetlo i zrak u kojima se listovi i cvjetovi mogu razviti. Isto tako nastaje pojam biljke kad neka misaona svijest pristupi biljci.

Steiner kreće od jedne analogije … kao da ona dokazuje da nužnost spoznajnog angažmana sa svijetom implicira da je pojam biljke dio biljke. Poteškoća s tim je da to uopće nije objašnjenje pomoću diskurzivnog mišljenja koje sačinjava racionalnu argumentaciju. Steinerovo je objašnjenje uvjerljivo samo ako se razumije kao imaginativan i slikovit prikaz odnosa između pojmova i opažaja. U tome svjetlu postaje vidljivo da namjena Steinerovog objašnjenja nije da bude neki diskurzivni racionalni argument, nego je ono i samo jedna vježba angažmana intellectus archetypus-a. Odnosno, Steiner prikazuje prizore preobrazbi u prirodi tako da i čitatelj bude angažiran u mišljenju imaginativno i intuitivno, upravo dok on, Steiner, zagovara mogućnost intuitivnog mišljenja kao jednog spoznajnog procesa.

Mišljenje, tvrdi Steiner, nije slučajan prigodak objektu opažanja, nego je djelatno u istome smislu u kojemu je sam prirodni rast djelatan. Steiner nadalje daje primjer motrenja ružinog pupoljka u susljednim prigodama, te uspoređuje tako proizašli niz predočbi sa preobrazbama samoga ružinog pupoljka:

Dobijem li danas jedan ružin pupoljak, tad je slika koja se nudi mome opažanju tek na početku neka dovršena. Stavim li pupoljak u vodu, i ne odvratim li pogled od tog ružinog pupoljka, sutra ću dobiti jednu sasvim drugačiju sliku moga objekta. Tako vidim da današnje stanje neprekinuto prelazi u sutrašnje kroz neprebrojive međustupnjeve. Ona slika koja mi se nudi u jednom određenom trenutku tek je jedan slučajan isječak tog pojmljenog predmeta u neprekidnom bivanju. … Posve je bespredmetno i na slučajnostima zasnovano ono mnijenje koje za sliku ponuđenu u nekom određenom vremenu objavljuje: to je ta stvar.

Mišljenje, dakle, ima sposobnost da bude „živo“; osim toga je i općevažeće. Pojam kojega ja oblikujem da bih ga povezao s opažajem ili skupom opažaja bit će isti kao tvoj pojam i kao pojam svih drugih mislioca. Vraćajući se na jedan od Kantovih geometrijskih primjera Steiner zaključuje:

Jedan jedinstveni pojam trokuta ne postaje nekim mnoštvom ukoliko ga mnogi misle. Jer mišljenje mnogih i samo je neko jedinstvo.

U mišljenju nam je dan onaj element koji našu posebnu individualnost povezuje s kosmosom u jednu cjelinu.

Iz perspektive mišljenja, tvrdi Steiner, čin spoznaje je posljedica potrebe samoga mišljenja da nas ponovno poveže s univerzumom. Ishod bilo kojega čina spoznaje je, utoliko, također ponovno sjedinjenje opažaja [percept] i pojma [concept]. S kosmološkog gledišta spoznaja je proces koji omogućuje univerzumu da postane cjelina:

Poriv za spoznajom nastaje u nama time da mišljenje u nama zahvaća preko naše zasebičnosti i povezuje se sa općim bitkom svijeta. Bića bez mišljenja nemaju taj poriv. Kad se suoče s drugim stvarima, iz toga im se ne postavljaju nikakva pitanja. Te druge stvari ostaju tim bićima izvanjske. Kod mislećih bića vanjske stvari nalijeću na pojam. On je ono od stvari što ne primamo od izvan nego iznutra. Izjednačenje, sjedinjenje obaju elemenata, unutarnjeg i vanjskog, treba donijeti spoznaja.

Utoliko opažaj nije nešto gotovo, dovršeno, nego jedna strana ukupne zbilje. Druga strana je pojam. Čin spoznaje je sinteza opažaja i pojma. Opažaj i pojam neke stvari tek čine cijelu stvar.

U činu spoznaje, po Steineru, svaki čovjek sudjeluje u stvaranju kosmosa.

U završnome poglavlju Filosofije slobode, naslovljenom Posljednja pitanja: posljedice monizma, Steiner … uobličuje odnos između ontološkog monizma i njegovog oblika metodološkog monizma, koji se ostvaruje angažmanom u onome što Steiner sada naziva „intuitivnim mišljenjem“. … Na tom mjestu Steiner donekle proširuje svoju perspektivu te tvrdi da mišljenje oblikuje vezu između svakog pojedinca i kosmosa. Dok pojedinci mogu živjeti s različitim idejama, sjedinjenje se pojavljuje u svijetu ideja jer:

Svaki čovjek obuhvaća svojim mišljenjem samo jedan dio ukupnog idejnog svijeta, i utoliko se također pojedinci razlikuju po činjeničnom sadržaju svoga mišljenja. Ali ti sadržaji su u jednoj u sebi zaokruženoj cjelini, koja obuhvaća mislene sadržaje svih ljudi. Ono zajedničko prabivstvo koje prožima sve ljude zahvaća tako čovjek svojim mišljenjem. Život ispunjen mislenim sadržajem u zbilji je ujedno život u Bogu. Puko zaključena onostranost, koju nije za doživjeti, počiva na jednom krivom razumijevanju onih koji vjeruju da ovostranost nema osnovu svoga postojanja u sebi. Ne sagledavaju da ono što žele objašnjenjem opažanja nalaze kroz mišljenje.

Uz to, ono što Steiner označava kao „iskustvo misaonog motrenja“ je sredstvo pomoću kojeg se poriv za spoznajom može ispuniti:

Monizam odbija kroz apstraktno zaključivanje tragati za krajnjim temeljima izvan svijeta koji predleži na opažanju i mišljenju. Za njega je ono jedinstvo koje raznolikom mnoštvu opažaja donosi doživljeno misaono promatranje ujedno i ono što ljudski poriv za spoznajom želi, i kroz što traži pristup fizičkim i duhovnim područjima svijeta.

Na tome mjestu izgleda kao da je Steinerova perspektiva napustila epistemologiju i premjestila se u metafizička i kosmološka razmatranja.

U Posljednjim pitanjima Steiner pruža neke dodatne formulacije uloge koju mišljenje igra u nadilaženju neprikladnosti ontološkog i metodološkog dualizma. Mada izgleda da je i samo mišljenje dovoljno da pokaže dobrobiti monističkog svjetonazora, potrebno je intuitivno mišljenje da pruži dovoljno obrazloženje spoznaje i bića. Steiner uvodi svoj središnji epistemološki pojam intuitivnog mišljenja tvrdnjom:

Samo kroz doživljaj intuitivnog mišljenja [intuitives Denkerlebnis] može čovjek pronaći svoju u sebi zaključenu ukupnu egzistenciju unutar univerzuma. Mišljenje razara privid opažanja te učlanjuje našu individualnu egzistenciju u život kosmosa. Jedinstvo pojmovnog svijeta, koji sadrži objektivne opažaje, također uključuje sadržaj naše subjektivne osobnosti. Mišljenje nam daje istinski oblik zbilje, kao jedno u sebi zaključeno jedinstvo, dok je mnoštvenost opažaja tek privid uvjetovan našim ustrojstvom.

Izgleda da je to što Steiner ovdje razumije pod intuitivnim mišljenjem neki sklop motrenja i mišljenja. To je već bilo izraženo kao „iskustvo misaonog motrenja“, što podrazumijeva čin sklapanja mišljenja i motrenja kao i svjesnu pozornost na to zbivanje. U sljedećim će se poglavljima kao prvenstveni izvor Steinerovog pojma intuitivnog mišljenja pokazati Goetheovo anchauende Urteilskraft [intuitivno prosuđivanje] i Fichteov prikaz samosvijesti kao „djelatnosti u koju je umetnuto oko“.

Da bi uspostavio intuitivno mišljenje kao svoj središnji epistemološki pojam čini se da Steiner prihvaća pristup koji napušta njegov raniji prikaz motrenja i mišljenja kao dvaju prvenstvenih i odvojenih izvora spoznaje, te na njihovo mjesto postavlja opažanje i intuiciju, budući da u Posljednjim pitanjima kaže:

Naše duhovno ustrojstvo kida zbilju na ova dva faktora. Jedan faktor se pojavljuje opažanju, drugi intuiciji. Tek jedinstvo to dvoje – opažaj koji se zakonomjerno učlanjuje u univerzum – jest puna zbilja.

Potom se vraća na mišljenje i motrenje, ali sada kao na ujedinjeno zbivanje misaonog motrenja [denkende Beobachtung], kao onu sposobnost koja nam omogućuje shvatiti ukupnost onog stvarnog. Naposljetku se samo mišljenje, u vidu motrenja mišljenjem [denkenden beobachten], usvaja kao središnje zbivanje u spoznajnom činu:

… mišljenje nije ni subjektivno ni objektivno, nego jedan princip koji obuhvaća obje strane zbilje. Kad motrimo mišljenjem izvršavamo jedan proces koji i sam pripada nizu zbiljskog događanja. Kroz mišljenje nadilazimo, u samome tome iskustvu, jednostranost golog opažanja.

ulomak iz Hal Jon Ginges, The Act of Knowing: Rudolf Steiner and the Neokantian Tradition, 2012., link, preveo: ja

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s