što je to nostalgija? (povodom smrti Đ. Balaševića)

Album Panonski mornar bio je valjda prva kaseta koju su moji roditelji kupili, a ja sam kao dječak volio njegove ne samo svojoj dobi primjerene zafrkantske pjesme, nego i one nostalgične.

Par godina kasnije sam Balaševića dvostruko prekrižio: i kao glazbu koju su slušali moji starci i kao režimskog pjevača (čiju smo Računajte na nas svaka dva tjedna na početku nastave slušali sa školskog razglasa kao uvod u neke obavijesti o radu omladinske organizacije). Ipak mi je, kroz ono što sam neizbježno čuo u medijima, ostao simpatičan kao duhovit čovjek i emotivac. Sljedeći njegov album kojega sam u cijelosti poslušao jesu Devedesete, uz još par koncerata, četrdesetak godina kasnije, naime sad nakon što je umro. I doista sam dirnut kad nakon toliko godina opet slušam te pjesme. Nostalgija mi se tako nameće kao dvostruki motiv uz Balaševića – i za mojim vlastitim djetinjstvom u kome je on dijelom bio soundtrack, i kao temeljno raspoloženje njegovih pjesama.

Unaprijed valja otkloniti sumnju da se kod Balaševića ne radi o jednom univerzalnom ugođaju nego o konkretnoj jugo-nostalgiji, žaljenjem za tom nesretno okončalom državom:

„Jugoslavija nije valjala, da je valjala ne bi se onako krvavo raspala. Mene zovu jugonostalgičarem, ali … meni samo nedostaju ta vremena, a ne ta država“, rekao je Balašević, na iznenađenje mnogih. (link)

Teško je razumjeti to „iznenađenje mnogih“ s obzirom da je 1987. objavio Samo da rata ne bude, a 1988. Soliter – s naknadnom je pameću izvjesno da su te dvije pjesme, osobito sagledane u paru, bile politički najrelevantnije pjesme druge polovice osamdesetih na našiliju. I sad bi valjda trebalo žaliti: „eh da je barem opet kao u Jugoslaviji 1987. pa da za par godina bude 130 tisuća mrtvih i 4 milijuna raseljenih“? Ima onaj vic kad čovjek pada sa sedmog kata, pa negdje na trećem optimistično kaže: „za sad je sve u redu“; ali da je netko nakon što se razbije o pod nostalgičan za trenutkom dok je padao pored trećeg kata, toga nema ni u vicu. Ali Balašević nije taj, kod njega se oduvijek radilo o „nedostaju mi ta vremena“, o nečemu univerzalnome, što sam i kao devetogodišnjak mogao razumjeti (npr. u pjesmi Neki novi klinci).

Nostalgija je, naime, žal za prošlim vremenom i žal za domom, i to istodobno. Riječ je skovao neki Švicarac u 17. stoljeću po Homerovim grčkim riječima s početka Odiseje:

Ì mnogē nȁ moru jade [algea] pretrpje ȕ srcu svojem

Za dušu svoju se boreć i povratak [noston] svojih drugóvâ.

Odgovarajuća engleska riječ je homesickness a njemačka Heimweh, čežnja za domom, za zavičajem.

Filosofski relevantna je upravo univerzalnost nostalgije: za čim smo to nostalgični ako već kao klinci možemo razumjeti to raspoloženje? Ponetko će biti sklon odgurati taj traženi predmet nostalgije u one slavne „prve tri godine života“ u kojima se naše navodno prethodno prazno nesvjesno ispuni svim onim što nadalje u sebi nosimo i što uvelike jesmo. Otud bi se moglo razumjeti Kantovo gledište da je jedna od funkcija kritike čistog uma nas čuva (da bude „ein Präservativ“ 🙂 ) od one bolesti uma koja nas povezuje s domom, od Heimweh, odnosno od nostalgije. S obzirom na Kantovo vodeće nastojanje oko „izlaska čovjeka iz samoskrivljene nezrelosti“, čežnja za povratkom u djetinje nedužno i bezbrižno stanje može izgledati jedino kao nevolja. Ali zanimljivo je ono što Kant nadalje piše:

To je jedna čežnja da napustimo svoj krug i povežemo se sa drugim svjetovima.

Dok je Kant takvu čežnju za prekoračenjem granica vidio kao problem kojega valja liječiti kritikom čistog uma, njegov suvremenik i najveći pjesnik među filosofima, Novalis, upravo je u njoj vidio jedan temeljni filosofski ugođaj:

Filosofija je svojstveno nostalgija (Heimweh), jedan poriv da se svugdje bude kod kuće.

Heidegger to mjesto ovako komentira:

Jedna začudna definicija [filosofije], očito romantička. Čežnja za domom – ima li uopće danas još nečega takvog? Zar to nije postala neka nerazumljiva riječ, pa i u svakodnevnom životu? Nije li današnji građanski čovjek i civilizirani majmun odavno odbacio čežnju za domom? I baš čežnja za domom kao određenje filosofije! … Što s tim – filosofija je nostalgija? …

Sam Novalis objašnjava: „jedan poriv da se svugdje bude kod kuće“. Filosofija može biti neki takav poriv jedino ako mi koji filosofiramo nismo svugdje kod kuće. U čemu je nakana toga poriva? Svugdje biti kod kuće – što to znači? Ne tek tu i tamo, također ne samo na svakom mjestu, na svima zajedno istodobno, nego svugdje biti kod kuće znači: svagda i svaki put u biti u cjelini. … Mi jesmo, i dok jesmo uvijek iščekujemo nešto. Uvijek smo pozvani ka nečemu poput cjeline. … Ka tome nas upućuje taj poriv, čežnja za domom, ka bitku u cjelini. Uvijek smo već nekako otišli ka toj cjelini, ili, bolje rečeno, na putu smo k njoj.

Naši će kritički mislioci tu čežnju za cjelovitošću htjeti reducirati na Lacanov „stadij zrcala“, ali mi platoničari se nećemo dati razuvjeriti da to nije tek sjećanje na najranije djetinjstvo, nego još više na doba prije njega. A s obzirom da se radi o bivanju „na putu ka“, nostalgija nije samo okrenuta onom prošlom, nego nosi u sebi i nagoviještanje budućega. Dapače, Novalis prepoznaje ono što su kasnije Nietzsche i Heidegger razradili, da je naš odnos spram prošlosti općenito su-određen našim pogledom ka onom budućem:

Filosofija je iz temelja anti-historijska. Ona kreće od budućega i nužnoga ka zbiljskome, ona je znanost općega smisla divinacije [predskazivanja]. Ona objašnjava prošlost iz budućnosti, dok je u povijesti obrnuto slučaj.

I navodno prošlo zlatno doba i navodno buduća utopija projekcije su onoga poriva ka cjelovitošću kojega doživljavamo kao raspoloženje nostalgije. Ali ako smo Platonove „biljke s korijenjem na nebu“ onda je mjesto za plodove na Zemlji: ne da kritički zabranimo čovjeku prekoračenje umskih granica, niti da puko iščekujemo povratak doma, nego da traženu cjelovitost ozbiljujemo ovdje i sada.

S obzirom na tu univerzalnost nostalgije, na to da je ona u ovome unum versum upravo čežnja za tim unum, ne treba čuditi da je najnostalgičniji pjevač upravo onaj koji nije bio daleko od doma nego je cijeli život proživio u istoj ulici, bio naizgled potpuno ukorijenjen u svome zavičaju. Tu su plodovi, ali korijenje je tamo, na nebeskim njivama.

(Za literaturu vidi ovaj članak kojega sam besramno pokrao.)

2 misli o “što je to nostalgija? (povodom smrti Đ. Balaševića)

  1. Predivan je tekst, Davore, bila sam napisala ‘kilometarski’ komentar i sve izgubila nekim nesmotrenim klikom, kad sam ga htjela i poslati.
    Žao mi je, jako, jer ne mogu opet napisati – ne tako, pa eto, samo da znaš.

    Cjelina je osjećaj da se izgubljeno može vratiti.

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s