(četrnaesti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike)
Cjelina istinitih sudova čini cjelinu znanosti – episteme. Ispunjavajući i na neki način dovršavajući tradiciju može Hegel ustvrditi:
„Istinski oblik u kome istina egzistira može biti samo njen znanstveni sistem. Raditi na tome da se filozofija približi formi znanosti – cilju da može odložiti svoje ime ljubavi prema znanju i biti zbiljsko znanje – to je ono što sam ja sebi preduzeo.
Ono istinito jest ono cijelo – Das Wahre ist das Ganze (Phan. d. G. Vorrede)“ (MM, 17.)
Hegel nije neki filosof. On nije nikakav ljubitelj istine ili tragatelj za istinom – on vjeruje da je istinu pronašao. [Dok] u Predgovoru Fenomenologiji duha piše [gore navedeno] … do kraja Fenomenologije tvrdi da je dospio do Apsolutnog znanja, kojega poistovjećuje s mudrošću.
Hegelova tvrdnja da je postigao mudrost posve je suprotna izvornom grčkom poimanju filosofije kao ljubavi za mudrošću, odnosno trajnom nastojanju a ne konačnom posjedovanju mudrosti. (Glenn Alexander Magee, Hegel and the Hermetic Tradition, str. 1.)
Čak i da je Hegel doista dovršio „sistem“ cjeline istinitih iskaza, bi li time bila dovršena filosofija? Je li ono istinito koje jest ono cijelo dovršeno u istinitim iskazima? Ili su istiniti iskazi jedna vrsta putokaza ka cjelovitosti, a ozbiljenje ovisi i o drugim čovjekovim moćima, pored mišljenja?
Cipra je svakako smatrao mišljenje važnim vidom filosofiranja, budući da daje formu znanja, ali ne i cjelinom samom.
Ali cjelina znanstvenog sistema sama po sebi još ne znači da je njome ujedno i sav sadržaj filozofije – bivstvena cjelina sama – na zadovoljavajući način postignuta. … Određenje istine kao istine suda i shodno tome cjeline istine kao apriorne i formalne sheme znanstvenog sistema samo je jedno od mogućih, konačnih samoodređenja istine koja je bivstvena cjelina sama. … Istina u vidu cjeline znanstvenih sudova imade doduše formu za kojom teži filozofija, ali imade li time ujedno i sav filozofijski sadržaj? … Dapače forma je ta u vidu »apsolutne znanosti« sadržaj bivstvene cjeline posvema izgubila iz vida i svoju odvojenu shemu ispunjava zato još samo enciklopedijskim prikupljanjem bića koja se pojavljuju u transcendentalno-transcendentno omogućenom obzoru čovjekova svijeta, a da u izvorište tog obzora nikako ne dopire niti ga naslućujući uopće otkriva. »Apsolutna znanost« time ne samo što ne dopire do istine bivstvene cjeline, već tu istinu svojom apsolutnom formom, koja tako postaje apsolutističkom, do najveće mjere potiskuje sakrivajući je te tako Aristotelovo određenje bivstva kao odgovora na pitanje o »što« bića u formi logičkog suda sljedstveno vodi do potpunog sakrivanja samog tog bivstva kao bivstvene cjeline i do najdublje upitnosti fllozofije na njenom putu, upitnosti i samoupitnosti kakva se ona i mogla pojaviti tek nakon sustajanja »apsolutne znanosti« i njenih apsolutnih pretenzija. (MM, 17.-18.)
Ukoliko sistem kao „ukupnost istinitih rečenica“ nije istina sama, ali jest njena forma, tad bi filosofsko obrazovanje zahtijevalo, pored ovladavanja istinitim iskazima, još i razvoj drugih moći, recimo etičkih i estetičkih, pa i da filosof postane „možda čak i vlastitim psihoanalitičarem“. Takvo filosofsko nastojanje ka približavanju iskonu cjelovitosti nećemo naći u postmodernim dekonstrukcijama koje razaraju čak i tu jedino preostalu (doduše mrtvu) formu, nego radije u predmodernim filosofskim školama, koje nisu npr. raniji i nesavršeniji oblici “filozofskih fakulteta” jer nisu bile tek škole mišljenja nego škole življenja:
Kako ja to vidim, osnovna je karakteristika fenomena ‘‘filozofije’‘ u antici bila to što je u to doba filozofom bio prije svega onaj tko je živio na filozofski način. Drugim riječima, filozof je bio netko čijim je životom upravljao njegov ili njezin razum, i tko je prakticirao moralne vrline. … [T]u stvar možemo promatrati kod Ksenofona, gdje Hipija pita Sokrata koja je definicija pravde. Sokrat odgovara: ‘‘Umjesto da o tome pričamo, prikazat ću je kroz svoja djela.’‘ Izvorno je, dakle, filozofija prije svega izbor oblika života koji filozofski diskurs potom opravdava i daje mu teoretske temelje. Filozofski diskurs nije isto što i filozofija: stoici su to eksplicitno ustvrdili, a druge škole implicitno priznale. Istina, nema filozofije bez nekog diskursa, unutrašnjeg ili vanjskog, koji dolazi od strane filozofa. To može uzeti oblik pedagoške aktivnosti koju obavljaju drugi, unutarnje meditacije, ili pak diskurzivna objašnjenja intuitivne kontemplacije. No taj diskurs nije esencijalni dio filozofije, i zadobiva vrijednost samo ako je povezan s filozofskim životom. (Pierre Hadot, ovdje)
Taj “diskurs”, kao ono objavljeno, ono egzoterično takvog filosofiranja, ipak nije nikakav sistem.
Platonova filozofija nije nikakav sistem, niti je to htjela biti, baš kao uostalom ni Aristotelova. To ne znači da njihovo mišljenje nije usmjereno na cjelinu svega što jest i što može biti. No cjelina i sistem nisu isto. Uprošćeno kazano, ideja sistema oslanja se na bezuvjetno prvenstvo načela jedinstva i jednote, dok cjelina dopušta načelno dvojstvo, protivnost, napetost, spor. Ta je razlika nakon Hegela, u povijesno zacijelo nužnom i opravdanom općem oproštaju filozofije od imperativa sistema, počesto bila zaboravljena. Tzv. postmoderna fragmentacija misli, skoro da bi bilo bolje reći fantazije, ili recimo ona često usiljena perspekivistična mnogoaspektnost danas tako privlačnog dekonstruktivizma, neki su od ne osobito impozantnih krajnjih ishoda toga gotovo kobnog previda. Moglo bi se reći da je filozofija nužno, to znači po samoj svojoj naravi, mišljenje cjeline, pri čemu je “sveobuhvatni sistem” samo jedan, i to vjerojatno ne najprimjereniji i najviši način shvaćanja i tumačenja cjelovitosti te cjeline. (Damir Barbarić ovdje)
Kako onda misliti tu cjelinu, ako ona nije nužni ishod misaonog izvođenja, nego nekako dopušta dvojstvo ali ipak ostaje jedno? Je li taj zahtjev, da nešto što je 1 može ujedno biti i 2, kršenje elementarne suvislosti? Pa ipak, svi smo iskusili moć koja nešto što može biti 2, gdje svako pojedino može biti samo za sebe, ipak spaja u 1. Doduše, ne u neko nužno jedinstvo, ali svakako u neko moguće. Ljubav i nije ništa drugo nego ta moć: da ono što bi moglo biti svako za sebe ipak biva zajedno, ne zato što je nužno da bude zajedno, nego zato što tako voli biti. Cjelovitost nije sistem, nego takvo slobodno ljubavno sjedinjavanje. Nije spoznata nužnost ali jest voljena mogućnost. Mogućnost stoji iznad nužnosti. Zato je sistem tek kostur forme kao prošla nužnost preostala od onoga organski nastaloga, kojega naknadno kljucka sova uzletjela u sumrak kad je sve već bilo gotovo, dok je cjelovitost ono živo samo. Zato nije sudbina filosofije da „napusti svoje ime ljubavi prema znanju“ i postane “kao »apsolutna znanost« možda skroz odvojena (absoluta – odriješena) od bivstva”, nego da iz ljubavnog sjedinjavanja rađa uvijek nanovo ono živo, koje je novo a ipak slično onome iz čega je poteklo.
nagovor na filosofiju 