Arvo Pärt: zvučne ikone? (uz R. Sholl, Arvo Pärt and Spirituality)

Arvo Pärt već je godinama najizvođeniji živi skladatelj klasične muzike (uz skladatelja filmske muzike Johna Williamsa), a i moj omiljeni skladatelj (nakon J. S. Bacha). Kako je u „pustari moderne muzike“ on uspio postati tako relevantan? Lako je meni, kad nemam pojma o muzici, nuditi hipoteze: ako su izvori muzike isti kao izvori duhovnosti, onda nije čudno da je europski moderni prekid sa vlastitom duhovnom tradicijom doveo do već cijelog stoljeća uglavnom irelevantne glazbe. Utoliko Pärt možda pokazuje da nije stvar u tome da bi tradicionalni izvori presušili, nego da mi više nismo ugođeni na pravu frekvenciju.

Želi li me netko razumjeti, mora slušati moju muziku; želi li netko znati moju “filosofiju”, može čitati bilo kojeg crkvenog oca; želi li netko znati o mom privatnom životu, ima stvari koje želim sačuvati zatvorenima.

Rođen 1935. u Estoniji, Pärt je najprije skladao u modernističkim serijalnim i aleatoričkim tehnikama; njegovo (i dalje modernističko, i unatoč naslovu ne-liturgijsko) djelo Credo iz 1968. započinjalo je iskazom vjere („Credo in Jesum Christum“) što je izazvalo zabranu prodaje toga djela u Sovjetskom savezu. U sedamdesetima se Pärt sve više okretao duhovnosti (pristupio je Ruskoj pravoslavnoj crkvi) i proučavanju pred-barokne muzike.

Jednom sam u Sovjetskom savezu razgovarao sa svećenikom i pitao ga kako mogu poboljšati sebe kao skladatelja. Odgovorio mi je da ne zna nikakvo rješenje. Rekoh mu da pišem također i molitve, i da uglazbljujem molitve i psalme, i da mi to možda može biti od pomoći kao skladatelju. Na to je rekao: “Ne, u krivu si. Sve su molitve već napisane. Ne trebaš ih više pisati. Sve je pripravno. Sad trebaš sebe pripraviti.” Vjerujem da tu ima istine.

Godine 1976. objavio je prvo djelo u svom novom stilu nazvanom „tintinabulacija“ – tu riječ je, izgleda, izmislio E. A. Poe, a označava dugotrajni zvuk koji se čuje nakon što zazvoni zvono. Pärtova djela u tom novom stilu izazivaju priličnu pozornost na Zapadu. Početkom osamdesetih sovjetske vlasti predlažu Pärtu odlazak, koristeći činjenicu da mu je supruga židovskog porijekla (što im je, prema nekom sporazumu, omogućavalo prelazak na Zapad). Odlazi živjeti u Berlin, nakon čega je u potpunosti zabranjen u SSSR. Vraća se u Estoniju 1992.

S obzirom na moje uvjerenje o presudnosti duhovnosti za muziku općenito, a osobito za njegovu, u ovome zapisu donosim svoj prijevod ulomka iz članka Arvo Pärt and spirituality Roberta Sholla, objavljenog u zborniku Cambridge Companion to Arvo Pärt, 2012. Budući da je omiljeni Pärtov glazbeni postupak kontrapunkt dvaju “glasova” (vidi dolje), onda se i ovaj zapis igra dvoglasja pa sam unutar toga ulomka dodao poneki iskaz samoga Pärta, iz istoga zbornika.

***

Pärtova muzika se shvaća kao duhovna od početka tehnike tintinabulacije u njegovom kratkom klavirskom komadu Für Alina (1976.). U najjednostavnijem vidu tintinabulacija je kontrapunkt između dviju linija: donjeg M- ili melodijskog glasa (često modalnog), koji je tonički, i gornjeg tintinabuličkog [zvonolikog] T-glasa koji arpeđira kroz tonički trozvuk suprotstavljajući se liniji donjeg, temeljnog glasa. Pärt razumije te glasove, koji uzrokuju suptilan i kaleidoskopski prijelaz između konsonance i disonance, kao neki idealistički dijalog između melodije (ili M-glasa) kao subjektivnog „egoističkog života grijeha i patnje“ i tintinabulacije (T-glasa) kao „objektivne oblasti oprosta“. … 

Tintinabulacija predstavlja i nastavljanje i preobrazbu tradicionalnih ideala stvaranja osjećaja muzičke naracije i strukture. U tome idealu (primjenjivom primjerice za simfonije Beethovena, Brahmsa i Brucknera) neka formativna muzička ideja ili motiv prolazi postupne (ili organske) transformacije, pojavljujući se kroz stavak ili djelo u ponekad radikalno drugačijim ali prepoznatljivim vidovima. … U toj zamisli muzičkoga razvoja glavni motiv djela … se preobražava kroz vrijeme i kroz predstavljanje u različitim tonalitetima koji su povezani s tonikom. To stvara jednu razvojnu muzičku naraciju koja ovisi o načinu kako se konsonanca i disonanca koriste da bi stvorili kratkotrajni (lokalizirani) i dugotrajni (strukturalni) osjećaj napetosti i razrješenja. To se ponekad razumije kao „organski“ muzički razvoj koji omogućuje strukturu koja raste (poput stabla) iz korijena (gdje se motiv razumije kao muzičko sjeme) prema dugoročnim ciljevima razrješenja. …

Za mene je to poput udisanja i izdisanja. Što dijete čini kad se igra samo sa sobom? Pjeva. Zašto pjeva? Pa, sretno je zbog nečeg lijepog, nadahnuto je nečim. To je nešto sasvim zdravo, sasvim prirodno. Za odrasle je to stanje značajno složenije jer se taj sklad razbio, izgubljen je. Ali mogu li bez skladanja, postojati ja, moja duša i moj duh? Muzika je već moj jezik. Moja muzika može biti moja unutarnja tajna, čak i moja (vjero)ispovijest. Ali što je moja ispovijest? Ne ispovijedam se u koncertnoj dvorani, pred publikom. Ona je usmjerena ka višim instancijama. Nužnost skladanja ima mnogo slojeva. Oni su poput mostova postavljenih jedan na drugome. I nikad ne znaš preko kojega upravo prelaziš. Neki su opasni, pa padneš. Za mene najvažnije: da u nekoliko tisuća riječi ne mogu reći ono što mogu u nekoliko nota.

Mada se Pärtova muzika ne razvija korištenjem takvih tradicionalnih metoda, ona nalazi načine – obično gomilanjem materijala (primjerice dodavanjem i oduzimanjem glasova), i korištenjem napetosti i razrješenja svojstvenih metodi tintinabulacije – da stvori svoje vlastite koherentne oblike muzičke arhitekture. Njegova se muzika ponekad naziva minimalističkom zato što ponavlja materijal, ali takvo tumačenje toga pojma zavodi u pogrešnom smjeru: postupci Pärtove muzike imaju malo toga zajedničkoga na tehničkoj razini, a još manje na estetskom polju, s onim tipom energičnih i pulsirajućih ritmičkih ponavljanja kakve nalazimo u muzici američkih minimalističkih kompozitora Stevea Reicha i Philipa Glassa koja je … „neodvojiva od živopisnih repetitivnih ekscesa post-industrijskog, masovnomedijskog potrošačkog društva“. Pärtova muzika može koristiti ponavljanja, ali svakako nije minimalistička u tome smislu. …

Izaziva me samo iskustvo nečega nepoznatog, nečega novog i meni smislenog. Čini mi se, ipak, da se to nepoznato područje brže doseže redukcijom nego rastom složenosti. Redukcija svakako ne znači pojednostavljenje, ali ona jest način – barem u idealnom slučaju – najsnažnijeg usredotočenja na bit stvari. U procesu skladanja uvijek moram najprije naći tu jezgru iz koje ostatak dijela nadalje izniče. Sve ovisi o tome koju jezgru, ili koji dio jezgre, odaberem (ili uspijem odabrati u pojedinom trenutku), i o dubini posljedica [te odluke].

Budući da Pärt koristi minimalnu količinu materijala to znači da mora slijediti tanku crtu između ponavljanja i monotonije. Zapravo, zato što se osjećaj promjene unutar toga materijala često postiže vrlo istančano, moguće je čuti razvoj materijala u vremenu, te vidove očekivanja i ispunjenja (ako već ne dugotrajne napetosti i razrješenja) koji su analogni gore opisanim uobičajenim postupcima. Ključno je, ipak, da je minimiziran stupanj u kojem se nove događaje doživljava kao nove. … Ponekad je [njegova muzika] identificirana kao „statička“ umjetnost, u suprotnosti s „dinamičkim“ uobičajenim gore opisanim modelom. U tome smislu, statičnost je muzička i ideološka konstrukcija koja uobličuje smisao muzike kao panaceje osjećaju dinamičnosti, drame i napretka povezanom s modernošću. …

Koji je smisao kreativnosti? Postoje milijuni skladatelja koji su tako kreativni da se čovjek prepadne od toga. Možeš se utopiti u kanalizaciji kreativnosti našega doba. Sposobnost odabira je važna… Svođenje na minimum, mogućnost kraćenja razlomaka – to je bila snaga svih velikih kompozitora.

Statičnost te muzike dovela je do njenog opisa kao „zvučne ikone“. Ta muzika je tako nerazlučivo povezana s devocijskom umjetnošću koja se veže sa skladateljevom ruskom pravoslavnom vjerom. … 

Skladba dolazi kao jedinstvena gesta koja je već, u biti, muzika. Put do toga je težak; spuštate se u najnižu duhovnu ravan, na dno svijeta, ne znajući što će biti nađeno. Jedina stvar koju znate je da ne znate ništa. Ako se ta gesta primi, poput sjemenke, u korijen, valja je obrađivati s krajnjom pažnjom tako da može rasti; u međuvremenu titrate između neba i zemlje. Zadaća skladanja je naći prikladan sustav za gestu.

Zatvorim oči, činim geste. Ja ne znam jesu li one katoličke ili pravoslavne. Ako su te geste prave, to je sve.

Kao vizualna metafora ikona je snažan predočbeni način opisa (a i kritike) Pärtove muzike. … Ikone su slike načinjene na pomoć vjerskoj službi. Kroz usredotočenu kontemplaciju takve slike gledatelj biva uvučen u širi smisao razumijevanje sebe i u razumijevanje smisla i značenja kršćanske vjere. Središnji za taj žanr slika je lik Krista. Ne postoji činjenična i općeprihvaćena slika Krista. … Stoga, budući da nitko ne zna kako Krist izgleda, svaki umjetnik mora nanovo stvoriti novi lik, i svaka ikona stoga ostaje nepotpuna. Samosvjesni otpor ikona realizmu … zahtijeva uvijek sljedeću predstavu koja još uvijek ostaje aluzivno nepotpuna.

Ikone su utoliko idealne i idealističke predstave načinjene da bi nadahnule um da imaginira stvarnu prisutnost Krista. Imaginaciji je omogućeno premostiti jaz između predočbe i stvarnosti, stvoriti jednu novu duhovnu stvarnost: osjećaj bivanja s Kristom koji je srodan vjeri. … Zamisao da se ikonom može omogućiti … jedan proces koji bi se mogao nazvati transcendiranjem pruža moćno sredstvo za razumijevanje Pärtove muzike. Transcendiranje se tu može kao putove kojima slušatelj biva ponesen u narav alternativne ili dublje stvarnosti (možda u intuiciju Kristove dobrote, Božje iscjeljujuće stvarnosti ili slave stvaranja) i u dublje razumijevanje sebe unutar tih paradigmi. Utoliko je tu dijalog između vanjskog opažanja i unutarnje budnosti. … Ako se zbog statičnosti Pärtova muzika može razumjeti kao zvučna ikona, … to znači da su oblici i strukture, i jezik koji se koristi da ih opiše, uobličeni u jedan pojam koji dopušta da se Pärtova muzika opaža kao duhovna ili religiozna. Kako se, onda, u Pärtovoj muzici stvara taj osjećaj kontemplacije, uranjanja i moguće transcendencije?

U Fratres se suptilno izmjenjuju tri fraze u sve većem broju četvrtinki po taktu (7-9-11) kroz jednostavnu strofičku formu. Krajnja sporost i nepravilna struktura fraza, odsutnost nepotpunog takta, izazivaju jedan osjećaj bezvremenosti, potpomognut muzičkom naracijom stvorenom kroz prepoznavanje varirajućeg ponavljanja. Taj vid varirajućeg ponavljanja i pojačavanja stvara jednu dubinu u muzici koja bi se mogla usporediti s načinom na koji ikonostas (neprekidni zid s ikonama koji odvaja brod od svetišta u pravoslavnim crkvama) upućuje gledatelja ka svetištu i sakramentima iza sebe. …

Ja nisam nikakav prorok, niti kardinal, niti redovnik. Nisam čak ni vegetarijanac. Ne dajte se zbuniti jeftinim tabloidnim informacijama. Dakako, češće sam u samostanima nego u koncertnim dvoranama – ali s druge strane, nemate pojma koliko često sam u koncertnim dvoranama.

Jedna misao o “Arvo Pärt: zvučne ikone? (uz R. Sholl, Arvo Pärt and Spirituality)

  1. Nadahnjujući tekst što sam ga pročitala s velikim zanimanjem. Posebno je efektna forma njegova dvoglasja, gdje je ono što kazuje sam Pärt, životno na način koji odmah plijeni i jednostavno razumljivo.
    Neke sam dijelove teksta i selektirala, poput
    “„organski“ muzički razvoj koji omogućuje strukturu koja raste (poput stabla) iz korijena (gdje se motiv razumije kao muzičko sjeme) prema dugoročnim ciljevima razrješenja”, i jer me podsjeća na proces samog pisanja, stvaranja novog teksta a osobito mi se sviđa izraz
    “motiv kao muzičko sjeme” (prevodim to odmah, simultano i u drugi narativ, onaj spisateljstva)
    Ili, “u nekoliko tisuća riječi ne mogu reći ono što mogu u nekoliko nota”, što me podsjetilo misli jedne književnice kojom kaže da neka osjećanja može izraziti samo violončelo
    njegov zvuk, melodija
    … pa, “dijalog između vanjskog opažanja i unutarnje budnosti”, tako važno za shvatiti značaj ovoga – u općem smislu; potrebno svakoj umjetnosti
    A i “vid varirajućeg ponavljanja i pojačavanja koji stvara jednu dubinu u muzici”, što mi je opet prizvalo u sjećanje neke religiozne obrede sa takvim efektima
    (djelovanju na nas)
    Tek ću sad uzeti poslušati i muziku iz video priloga, ali Arva uvijek volim poslušati, zapravo… potražim ga, kada trebam svoju emociju stopiti s njegovom muzikom, njoj srodnoj, kada želim unijeti se u njen ‘prostor’, na jedan način, kao u okrilje, ‘samostan’, mjesto gdje mogu prebivati ‘u tišini’ a u muzici. …

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s