sve ono što nije napisano? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

(petnaesti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

Jednom sam u predgovor htio staviti rečenicu koju Vam sada pišem jer će Vam možda biti ključ: htio sam naime napisati da se moje djelo sastoji od dvaju dijelova: od onog koji je ovdje pred nama, i od svega onog što nisam napisao. I upravo taj drugi dio je važan. (Ludwig Wittgenstein, ovdje)

Pitanje je: gdje je ta druga polovica? … Tu je onaj prisutni filosofski dio koji se sastoji od njegovih filosofskih djela. U tome prisutnom dijelu nalazimo stalnu borbu oko prikladnog, jasnog i elegantnog kazivanja onoga što treba biti rečeno. Ali to se često pokazalo teškim zadatkom. Taj se dio sastoji od aluzija na onaj drugi, naime odsutni dio, kao na sljedećem mjestu: „Ovdje sam sklon boriti se protiv vjetrenjača, budući da još ne mogu reći ono što stvarno hoću reći.“ Dva su različita filosofska razloga zašto je taj odsutni dio zapravo „odsutan“; prvi od njih je predstavljen u razdoblju Tractatusa, a drugi u Filosofskim istraživanjima i uopće kasnijem razdoblju. Naime, u [ranijem] razdoblju Tractatusa to je predstavljeno u zamisli da se neke stvari ne mogu izreći, da ih se može samo pokazati. … Kasniji razlog, naime u Istraživanjima i kasnijem razdoblju, predstavljen je u zamisli uporabe, činova, djelovanje, tehnika, institucija, oblika života, itd. … [T]aj daleko važniji odsutni dio … je više nešto poput „duha cjeline“. (Kristijan Krkač, A Custodian of Grammar, 2012., str. xxiii, preveo: ja)

Dok mladi Wittgenstein smatra da je taj drugi, neizgovoreni dio “ono mistično” koje se može pokazati ali o čemu “treba šutjeti”, kasnije je, izgleda, sklon smatrati da se taj drugi dio neizbježno sam pokazuje na jedan implicitan način, kao kontekst svega onoga što jest izrecivo i izrečeno. Njegovo ime za taj implicitni kontekst je oblik života (Lebensform).

„Nema neke jedne rečenice koja bi mogla sabrati Wittgensteinovu kasnu filosofiju. Ali aforizam riječi imaju značenje samo unutar struje života izražava jednu sveprožimajuću temu.“ … [K]asnom su Wittgensteinu … oblici života presudni za većinu njegovih pojašnjenja i objašnjenja, i mogu se ovako sabrati: činiti kako ljudi čine, koristiti stvari, djelovati, živjeti ljudski život, bez obzira u kojem vidu (svakodnevno djelovanje, jezik, znanje, svjesnost, tehnologija, povijest, umjetnost i religija) znači imati neki kontekst i interpretativnu pozadinu, biti dijelom i su-stvarateljem i su-izumiteljem nekog određenog oblika života. (Krkač, isto, str. xxv.)

Naravno, za jedan tako sveobuhvatan pojam postoji mnoštvo interpretacija, ali za moju svrhu čitanja Ciprinih MM važno je da taj izraz „oblici života“

… nije [Wittgensteinov] novitet jer se čini sasvim jasnim da je taj izraz pokupio od Spenglera. Njegovu je knjigu čitao 1930-ih, a tih godina se jezgra toga izraza po prvi put pojavljuje u njegovim djelima. (Krkač, isto, str. 127.)

A dotična se Spenglerova knjiga bavi različitim razdobljima povijesti, pokušavajući svako od njih izraziti iz određene jezgre koja je odredbena za sve što je relevantno u tom dobu:

a ti oblici su: narodi, jezici i epohe, bitke i ideje, države i bogovi, umetnosti i njena dela, nauke, prava, privredni oblici i gledišta na svet, veliki ljudi i veliki događaji. (Oswald Spengler, Propast Zapada)

Dakle, svako bi povijesno doba, uz ono što nam je od njega ostalo kao eksplicitni tekst, implicitno ukazivalo i na svoj neizrečeni oblik života kao kontekst bez kojega je onaj tekst nerazumljiv. Sam taj kontekst ne bi bio svodiv na bilo što drugo nego bi bio svojevrsna sudbina određenoga doba.

Svaki čin razumijevanja, dakle, pretpostavlja neki krajnji referentni okvir ili horizont s obzirom na koji razumijemo što god da razumijemo. … Heidegger vjeruje da naprosto nije moguće držati se spram bića bez da ih shvaćamo kao smislena. To znači: uvijek moramo pretpostaviti neki prethodni referentni okvir kako bismo razumjeli što su bića, i nikad se ne možemo držati spram njih izvan smislenosti koja im je dodijeljena tim referentnim okvirom. … Kako onda dolazi do takvih pretpostavki? Skoro da bismo mogli reći – a Heidegger to i kaže – da su takve pozadinske pretpostavke emocionalne naravi. Pojavljuju se prije bilo kakvog stvarnog prorađivanja pojmovnih sustava i sustava smislenosti. (Richard Sembera, ovdje)

Prije svega valja naglasiti da se to odnosi, kako kaže Spengler, i na znanost. Budući da živimo u doba kad na pitanje je li nešto stvarno odgovaramo ovisno o tome je li to mjerljivo u laboratoriju, skloni smo pretpostaviti da se duh vremena mijenja za naše kulturne tvorevine ali ne i za atome, neurone, planete, DNA, prirodne zakone i tome slično. Međutim, prema ovoj zamisli, i znanstvene su teorije plod svoga razdoblja, odnosno, mogu u budućnosti postati (ako ne neistinite a ono barem) toliko irelevantne koliko je za nas današnje npr. Keplerova astrologija ili Newtonovo tumačenje biblijske knjige Otkrivenja. U tom se smislu često smatra da je upravo Heidegger radikalno proslijedio sve posljedice takvog gledišta, te da se u svome kasnom mišljenju priklonio shvaćanju

povijesti koja se odvija u slobodnim, bitno neproračunljivim izbijanjima jednokratnih, svaki put jedinstvenih epohalnih razdoblja, [pa se tako] ustvari oprostio ne samo od metafizike nego i uopće od svakog racionalnog mišljenja, takvog koje postupa logički i dade se argumentativno proslijediti. (Damir Barbarić, Drugi početak, str. 9.)

Kako god stajalo sa mogućnošću promišljanja takvih epoha, taj bi povijesni kontekst, dakle, bio svojevrsni uvjet mogućnosti svega što ljudi kao kultivirana bića u nekome dobu čine – ono „transcendentalno“ tada ne bi, kao kod Kanta, bila transcendentalna logika nego nešto poput duhovne/kulturne povijesti.

Cipra taj neizrečeni povijesni transcendentalni uvjet nekog filosofiranja naziva „pretpomišljaj istine“:   

Budući da svaki filozof filozofirajući stoji već u nekom, iako ne i u eksplicitno izraženom, određenom odnosu spram bivstvene cjeline koja je istina sama, to svaki od njih u svojim pretpostavkama već pomišlja određeni odnos filozofije i istine, ali ovaj pomišljaj nije izričita tema njegova filozofiranja. Ovaj pretpomišljaj istine omogućava svakom filozofu njegovo filozofiranje, ali on sam ostaje prikriven otkrivajući se u razradi filozofijskog nacrta. Pretpomišljeni odnos određenog filozofa i istine, kao izvorište i porijeklo njegova filozofiranja za to filozofiranje samo najčešće je skriven. Iskon filozofiranja prikriva se u samom činu filozofije i na taj način sam taj čin omogućuje. Kad bi ovaj iskon, pretpomišljaj istine, bio otkriven dotičnom filozofiranju, on za njega ne bi bio više omogućujući iskon. Bio bi tada naprotiv unesen u sam filozofijski čin i time postao dio njegova promišljanja umjesto da ostane uvijek već prethodeća cjelina istine same.

Ovaj unutarnji odnos istine i filozofijskog čina – koji odnos uvijek već prethodi i pravi je a priori svakom istinskom filozofiranju – zbog njegove iskonske prikrivenosti teško je razotkriti. A ipak sve je stalo do toga, ukoliko filozofija hoće – u interesu istine same – razumjeti samu sebe, da se ovaj prikriveni, teško uhvatljivi, misaonom činu uvijek izmičući, jer misaoni čin tek omogućujući, odnos rasvijetli. (MM, 25.)

Ali kako bi to uopće moglo biti moguće? Kako misliti “pred-pomišljaj”, kad je on ono što je “pred-” mišljenjem? Je li važno da su za Heideggera ti predpomišljaji “emocionalne naravi”? Ne bi li to značilo da oni ipak nisu “bitno neproračunljiva izbijanja” nečega “jednokratnog, svaki put jedinstvenog”, nego da je moguće raskriti neke obrasce po kojima se ta povijest odvija, dakle naposljetku neku logiku ili “metafiziku povijesti” (Spengler)? Cipra je svakako to pokušao. Pritom je, kao i rani Heidegger, u središte te metafizike smjestio vrijeme:

Svijet je stalni prijelaz iz sjene u svjetlo i natrag – i taj beskrajni prijelaz naziva se vrijeme. … Prema Heideggeru, … međuigra skrivenog bitka i bilo kojih određenih bića koja izniču … treba postati središnjom temom filosofije. Drugim riječima, filosofiju treba nanovo usredištiti oko pojma vremena. Znamo da Heidegger ne gleda vrijeme kao niz trenutaka „sada“ koje broji sat. Vrijeme se odnosi na tajanstveni način kako sve što se pojavljuje odnosno dolazi u prisutnost zadržava u sjeni bezdanu dubinu skrivenoga – svaki trenutak je događaj, i nikad nije potpuno vidljiv, odrediv ili opisiv. … Heidegger kaže da je vrijeme onaj krajnji skriveni sloj svega. Kako on kaže, vrijeme je prvotni ili transcendentalni horizont ontologije. (Graham Harman, Heidegger Explained, str. 2., 48, preveo: ja)

2 misli o “sve ono što nije napisano? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

  1. Ako bih ikad opet ukoričila neki rukopis, u predgovor bih uvrstila i Wittgensteinovu rečenicu za koju je on naknadno napisao da je htio uvrstiti jednom u svoj, jer je ona jedna velika istina
    I ovaj tekst mi je jako pomogao shvatiti nešto oko čega bih i sama razmišljala, zdvajajući, da li i koliko ima smisla ostaviti iza sebe – objaviti, bilo što od pisane građe kakvom te ona svodi na to napisano, a nedostatno je, ograničavajuće pa bi i ‘reducirati se’ samo na ‘dijelove’ bilo možda nezahvalno prema sebi samome
    Ali obzirom na to, zapazih važnost rečenica što u tekstu slijede, pa sam sklona onome čemu i kasni Wittgenstein, ‘sklon smatrati da se taj drugi (odsutni) dio neizbježno sam pokazuje na jedan implicitan način, kao kontekst svega onoga što jest izrecivo i izrečeno’

    Tako da se svi ti fragmenti (da označim tim imenom ono napisano) i referiraju na cjelinu bez koje ni tih fragmenata ne bi moglo biti.

    Jako mi se sviđa – uza sve ostalo ovdje napisano, ali ovaj dio bih posebno izdvojila – Heideggerova misao
    da je svijet stalni prijelaz iz sjene u svjetlo i natrag
    a taj beskrajni prijelaz ono što nazivamo vrijeme
    te da je vrijeme onaj krajnji skriveni sloj svega, što mene asocira i na zaborav
    (taj skriveni sloj) a on opet na Platona i njegovu misao da je sve naše znanje zapravo prisjećanje
    (ako se dobro sjećam ili interpretiram) odn. da se ‘duša prisjeća’ a što isto shvaćam kao ‘omogućujući iskon’ jer
    da nije zaborava, ne bi se mogli ni prisjećati
    – što je opet srodno i Gadamerovoj misli, kako je sve naše spoznavanje, prepoznavanje

    Ključ koji je ponudio Wittgenstein, a naznačen u odlomku na početku ovog teksta, za mene je tako univerzalni ključ, kojeg sa zahvalnošću za njeg, ostavljam i ovdje

    🙂

    P.S. Izvrsna je i slika u prilog tekstu.

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s