Fichteovi soneti (tri pjesme J. G. Fichtea)

1.

Kad u tebi nijemo je božansko,
I vanjski osjet biva tada blijed,
Okružje tvoje gubi ures, red,
Što pokrećeš, tek je zlo i nisko.

Cvat života bez mirisa osta,
Zaveden si kamo drugi bira;
Jer sa Svime si izvan dodira,
Pa ti nijemim i vanjski glas posta.

Unutra mrtvo naizgled još sja,
Ali te vodi u žal bezmjeran,
Već te grabi val bez sustajanja.-

Stog’ mirno pri sebi ostajem ja
I njegujem dalje dječje smjeran
Zavjet ranijeg sretnog pristajanja.

2.

Što takvu silu dade oku mom,
Da sva kriva srastanja rastoči,
Da vedrim suncem postanu noći,
Redom nered, a raspad životom?

Kroz vrijeme, prostor, kakvo to tkanje
Vazda izvoru vječnome cilja
Lijepog, istine, dobra i milja,
Gdje ništi se moje nastojanje?

Otkad gledah Uraniji oko,
Jasno i plavo, mirno i čedno,
Kako plam svjetla tiho ogleda;

Otad počiva ono duboko,
U mom biću jest – to vječno Jedno,
Mene živi, mojim vidom gleda.

3.

Ništa jest do Bog, a Bog do život;
Znam, u jedinstvu sa mnom znaš i ti,
Al’ zar bi moglo znanja tu biti
Da baš znanje nije Božji život!

„Tako bih se rado tome dao,
Al’ gdje ga naći? Čim u znanje
predmet uđe, prijeđe u sanje.
Izmiješan, u njih se omotao.“

Baš je taj omot, kojim je zastrt,
tvoje Ja; uništivo će umrjet’,
a samo Bog u htijenju živjet’ tvom.

Motri što u htijenju ne dira smrt
Pa ćeš taj omot k’o omot vidjet’,
I život božanski nezastrt snom.

Johann Gottlieb Fichte, Sonette u Sämmtliche Werke, Op. 8., Berlin 1846., preveo: ja