Fichte: stvaralačka imaginacija (uobrazilja)? (ulomak iz Laure Cahen-Maurel, Novalis’s Magical Idealism)

Analizirat ću poimanje stvaralačke imaginacije [uobrazilje] koja se nalazi u Fichteovom glavnom objavljenom tekstu: Grundlage der gesammten Wissenschaftslehre (1794/95) [Osnova cjelokupnog nauka o znanosti]. … Mada je Fichteov Grundlage s pravom poznat kao krajnje spekulativan, strog i logičan tekst, ipak sadrži nacrt jedne doista plodne filosofske teorije o imaginaciji, koju su skloni zanemariti čak i stručnjaci. U tome je tekstu raspršen niz određenih opisa moći imaginacije koji, kad se saberu zajedno. pružaju jednu važnu osnovu njegovog transcendentalnog objašnjenja filosofije. …

Prva značajka imaginacije u Fichteovom Grundlage jest da je ona stvaralačka. Kao kod Kanta, Fichteovo je filosofsko žarište na imaginaciji kao jednoj produktivnoj ili stvaralačkoj moći ljudskog uma (die produktive ili schaffende Einbildungskraft). Ipak, imaginacija se očituje u nekoliko vidova ili pojava, a ne samo u stvaralačkom produktivnom smislu, i te druge vidove valja jasno razlučiti. Višoj stvaralačkoj imaginaciji Fichte suprotstavlja niži, na iskustvu zasnovan vid imaginacije. Ovo drugo je puko podražavanje zarobljeno u onome danome, ovisno o vanjskom opažanju i pamćenju. Taj se neizvorni i nestvaralački vid imaginacije stoga naziva reproduktivnom imaginacijom – budući da u biti reproducira ono što već postoji. Nasuprot njoj Fichte uzdiže produktivni i stvaralački vid imaginacije do ranga jedne filosofske moći ili sposobnosti (Vermögen) transcendentalnoga subjekta. Fichte nju razumije ne samo kao neku apsolutno izvornu moć sopstva ili Ja, nego i kao jednu sposobnost uma koja je apsolutno slobodna, samodjelatna i neovisna. Stoga su oni filosofi koji ispravno koriste svoju stvaralačku imaginaciju mislioci koji slobodno filosofiraju, s izvornošću i duhom:

To je sada posao stvaralačke uobrazilje [imaginacije], a ova je posve sigurno pala u dio svim ljudima, jer bez nje ne bi imali ni jedne jedine predodžbe. Međutim, nju ni izdaleka nemaju svi ljudi u svojoj slobodnoj moći da pomoću nje svrsishodno stvaraju, ili da bi se tražena slika, makar u sretnom času, kao bljesak munje, postavila pred njihovu dušu, čvrsto uhvatila, istražila i za svaku proizvoljnu upotrebu neizbrisivo urezala. Od te moći zavisi da li se filozofira s duhom ili bez njega. (J. G. Fichte, Osnova cjelokupne nauke o znanosti, str. 215., preveo: V. Sonnenfeld)

Produktivna imaginacija je produktivna i stvaralačka utoliko što proizvodi voljne vidove mogućih intuicija: „predočbi“ ili novih slika (Bilder) – što mogu biti umjetničke kao i filosofske slike. Te nove predočbe ili Bilder proizvedene imaginacijom potpadaju u područje djelatne volje, za razliku od osjetilnih dojmova koji se tek pasivno primaju. Tako su istinski umjetnički stvaratelji ili filosofi oni koji imaju tu višu funkciju imaginacije „slobodno u svojoj moći“. … – Svoju izvornost zahvaljuju upravo toj posebnoj sposobnosti uma; nadišli su razinu imitacije svojstvenu pukoj reproduktivnoj imaginaciji. …

[Sljedeća] ključna značajka fichteovske teorije stvaralačke ili produktivne imaginacije jest da je ona neprekidno u pokretu. Ali to kretanje valja razumjeti u jednom vrlo određenom smislu. Prema Fichteu, kretanje imaginacije jest titranje ili lebdenje (Schweben). To neobično titrajuće kretanje upisano je u samo djelovanje imaginacije – njeno je ustrojstvo unutarnje dinamično, produktivno i procesualno:

Uobrazilja je moć koja titra/lebdi [schwebt] u sredini između određivanja i ne-određivanja, između konačnoga i beskonačnoga. … Upravo to lebdenje [Schweben] označava kroz svoj produkt uobrazilju; ona ga proizvodi, takoreći, za vrijeme svog titranja/lebdenja i pomoću svog titranja/lebdenja. (isto, str. 155.)

Stvaralačka imaginacija lebdi između suprotnih smjerova i naposljetku ostaje u međuprostoru gdje je sve još uvijek neodređeno, pa ipak još pokušava naći sintezu između njih. … U toj zamisli lebdenja Fichte još jednom proširuje nešto što je našao kod Kanta – pojam monograma. … Govoreći o „tvorevinama uobrazilje“ Kant piše:

o njima se nitko ne može izjasniti i dati razumljiv pojam; to su u neku ruku monogrami koji su samo pojedinačne crte, ako i ne određene prema nekome pravilu koje bi se dalo navesti. Te crte sačinjavaju neki obris koji, tako reći, više lebdi u središtu različnih iskustava, a ne neku određenu sliku… (Kant, Kritika čistoga uma, str. 265., preveo: V. Sonnenfeld)

Po Kantovoj odredbi, taj imaginativni monogram svodi pod jedinstvo jednog osjetilnog lika – neke „siluete“ (Schattenbild) ili „obrisa“ (Umriß) – jedan skup raspršenih i nesuglasnih crta koje se ne mogu podvrći pravilu bilo kojega pojma. Pojedinačna svojstva monograma su sama određena, ali lik kao cjelina, njegov identitet, ostaje neodređen, lebdeći u sredini. To ga čini nepriopćivim, i nikoja pojedinačna stvar ne odgovara tom liku koji postoji u umu umjetnika, kojega je stvorio u svojoj uobrazilji/imaginaciji kao jednu unutarnju siluetu. U tome pogledu je Fichteovo gledište na proizvode stvorene stvaralačkom imaginacijom prilično u skladu sa Kantovim gledištem iz Kritike čistoga uma. Ipak, Fichteovo se poimanje može razlikovati od Kantovog u barem tri središnja pogleda. 1.) Za Fichtea monogram imaginacije se zapravo može priopćiti, ukoliko se pritom doista izvršava moć vlastite imaginacije. 2.) Njegove pojedinačne crte nisu tek osjetilni ili iskustveni konačni podatci, nego uz to imaju duhovne i beskonačne značajke. 3.) Monogram kao produkt imaginacije lebdi između dvaju suprotstavljenih ekstrema.

Ti se čudnovati lebdeći produkti (stvorenja) produktivne imaginacije također mogu odrediti negativno – fichteovsko povezivanje stvaralačke imaginacije sa lebdenjem doista priziva mnoštvo polemičkih rasprava krajem 18. stoljeća koje su stigmatizirale „neobuzdanu“ imaginaciju koja naizgled sprečava ljude da primjereno misle i djeluju. Fichteovo stvaralačko „lebdenje imaginacije“ može stoga nekoga podsjećati na navodno nestalne putove fantazije (Phantasie) ili čak zanesenjaštva (Schwärmerei). Ali nasuprot tim negativnijim aspektima Fichteova teorija stvaralačke lebdeće imaginacije podcrtava … stalnu promjenu, okretnost i fluidnost dinamičke imaginacije koja aktivno provodi ona povezivanja i sinteze što omogućuju samu djelatnost inteligencije i svjesnosti.

Naposljetku, još jedna glavna značajka Fichteove teorije stvaralačke imaginacije jest da ona nije naprosto neka sposobnost koja tek lebdi ili titra između dviju opreka, nego da je ona također sposobnost žive sinteze. Ta se sinteza imaginacije događa u jednom živom i dinamičnom biću koje ju provodi – ljudskom sopstvu ili Ja. Grundlage označava stvaralačku imaginaciju kao onu moć našega Ja koja dopušta spajanje i sintetiziranje dvaju suprotstavljenih elemenata našega znanja i spoznaje. … Primjeri dvaju suprotnih elemenata koje stvaralačka imaginacija može sintetizirati uključuju: Ja i ne-Ja, konačno i beskonačno, idealno i realno, sopstvo i priroda. Imaginacija oblikuje jednu sintezu koja može obuhvatiti dvije antiteze u sebi, te ih i relativizira i čuva tako da ukida njihovu apsolutnost i otkriva element njihove istovjetnosti:

Ta gotovo uvijek neprepoznata moć jest ono što od stalnih opreka povezuje neko jedinstvo, – što nastupa između momenata koji bi se međusobno morali ukinuti, pa na taj način održava oba. … Zadatak je bio da se sjedine opreke, Ja i Ne-ja. Pomoću uobrazilje koja ono protivurječno sjedinjuje mogu se oni potpuno sjediniti. (isto, str. 145., 156.)

Stvaralačka imaginacija je jedina moć sposobna razriješiti ta proturječja, u kojoj se sabiru dvije naizgledne suprotnosti; ali one se prije sudaraju nego li potiskuju, istodobno ograničavajući jedna drugu. Ta sintetička djelatnost imaginacije ima naziv Wechselwirkung, „recipročno djelovanje“. Dok istodobno stvara proturječje i promjenu (Wechsel) između tih dviju suprotnosti, imaginacija je odlučni čimbenik njihovog sjedinjenja i pomirenja. One ostaju razlučene, ali imaginacija naposljetku nadilazi njihovu proturječnost nalazeći konačno neki element u objema koji im je zajednički – tj. sjecište ili točku dodira – na kojoj organski su-stoje ili su istovjetne.

Tako je sam život stvaralačke imaginacije određen odnosom, prijelazom i sintezom dvaju suprotstavljenih smjerova. Ili drugačije rečeno, život stvaralačke imaginacije određen je ogibanjem njenoga djelovanja u dva smjera: od konačnog ka beskonačnom i obratno, od beskonačnog ka konačnom; ili od određenosti ka neodređenosti, od neodređenosti ka određenosti. Lebdenje ili titranje imaginacije nije neki prijelaz između odvojenih i apstraktnih suprotnosti, nego između dvaju smjerova žive i složene cjeline oblikovane samom imaginacijom. Zbivanje lebdenja stvaralačke imaginacije je neprekinuto i nužno nesvršeno: njena moć titranja nikad ne okončava, niti kad je živa sinteza pronađena i kad je postala učvršćena i određena kao pojam pomoću moći uma koju potom drži ili čuva razum.

Saberimo ovu skicu: Fichteova teorija produktivne ili stvaralačke imaginacije u Grundlage imaju sljedeće značajke: 1.) Pomoću ljudske volje, ona stvara nove produkte, slike i predočbe pa je utoliko originalna ili stvaralačka. 2.) Mada se često pogrešno razumije ili je nepoznata mnogim ljudima, to je najdivnija ili najčudnija (wunderbar) sposobnost ljudskoga Ja, koju dijele i umjetnost i filosofija. 3.) Odlikuje se svojim lebdećim ili titrajućim kretanjem, koje oblikuje prijelaz između dvaju suprotstavljenih elemenata ili smjerova, koji nije čisto apstraktan, linearan ili mehanički, nego dinamičan. 4.) Produktivna imaginacija je sposobnost nadilaženja proturječja ukoliko može provesti jednu živu sintezu suprotnosti poput idealnog i realnog, konačnog i beskonačnog.

ulomak iz Laure Cahen-Maurel, Novalis’s Magical Idealism: A Threefold Philosophy of the Imagination, Love and Medicine (2019.), preveo: ja

2 misli o “Fichte: stvaralačka imaginacija (uobrazilja)? (ulomak iz Laure Cahen-Maurel, Novalis’s Magical Idealism)

  1. Predivan tekst, meni novost, svakako
    (Fichteova teorija stvaralačke imaginacije) a zadivljuje me njegova analitičnost, ta sposobnost tako jasnog i preciznog izražavanja onog što “običan smrtnik” samo naslućuje (ne bi znao artikulirati)

    Mene opet odmah vuku asocijacije, pa tako i ovaj put, nalazeći da taj produktivni i stvaralački vid imaginacije koji Fichte uzdiže do ranga jedne filozofske moći ili sposobnosti transcendentalnog subjekta; ta sposobnost uma koja je apsolutno slobodna, samodjelatna i neovisna
    (savršeno se slažem)… odgovara onom što fenomenološki utjelovljuje pjesnička slika

    Pa sam posegnula za knjigom Poetika prostora da se podsjetim, a utoliko bih nešto i dopisala

    “Pjesnička slika u svojoj novosti, svojoj djelotvornosti, sadrži samosvojno biće, samosvojnu dinamiku; ona se uzdiže izravno iz ontologije a u svome odjeku ima zvučnost bića”
    (nisam doslovno citirala)

    Isto, mislim, kao i za pjesnički čin, da se slično može pripisati općenito činu stvaralačke imaginacije; naime
    da on “nema prošlosti ili bar nema bliske prošlosti tijekom koje bi bilo moguće slijediti samu njegovu pripremu i konačnu pojavu”.

    Jer je, kako stoji i u ovom tekstu, “slobodno u svojoj moći”

    Sad, opet asocijativno, vezano uz “život stvaralačke imaginacije određen ogibanjem njenoga djelovanja u dva smjera: od konačnog ka beskonačnom, i obratno” …

    Pukotina

    Strujanje kroza nju, ‘prostor’ između, dvosmjeran

    Pa bih se nadovezala utoliko jednim dijelom iz teksta Badiouov subjekt umjetnosti, uz isprike zbog opširnosti

    “Događaj umjetnosti, pojava je nove forme i on dolazi iz pukotine u strukturnoj formuli onog bitka forme koji se označava kao umjetnost.

    Umjetnost kao događaj – afirmativna pukotina – pukotina između subjektovog dosega u tijelu i transcendentalnog svijeta s one strane tijela, zapravo je u svojoj biti nedovršeni iskorak u formuli svijeta gdje do tada nemoguća forma (neforma) postaje moguća i ostavlja svoj trag u tijelu umjetničkoga djela
    Ta postavka stoga, osigurava vječni bitak umjetnosti kao bitka i njezinu neovisnost.”

    Tako, ako provirimo kroz pukotinu, čitat ćemo… Božanstvenu komediju, Hamleta, Vlati trave,
    Fausta, Fichteove sonete, Devinske elegije
    … itd.

    Ujedno, uz ovaj tekst, sve pohvale i njegovu prevoditelju. : ))

    Liked by 1 person

  2. Meni je zanimljiv tekst bio zbog onog “titranja”… Naime u onom mom članku je “mišljenje” povezano sa prošlim, “htijenje” s budućim, a između “osjećanje” predstavlja jedno titranje između simpatije i antipatije, između da (htijenja) i ne (refleksija kao odbijanje). Zato sam se zakačio za ovo tumačenje koje Fichteovo Schweben prevodi ne samo kao “lebdenje” nego i kao “titranje”. Pa sam ga stavio tu, da ne zaboravim. 🙂

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s