čemu povijest filosofije? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

(šesnaesti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

Moj omiljeni fizičar David Bohm, osim fizikom i onim što je nazivao „mišljenjem cjeline“ (odnosno metafizikom, mada on to nije tako htio nazvati), cijeloga života se bavio i dijalogom. To je naposljetku poprimilo jednu specifičnu praksu nazvanu Bohmian dialogue, gdje bi se dvadesetak ili više ljudi jednom tjedno susretalo s namjerom da sudjeluju u dijalogu. O čemu? Osnovna zamisao je da će neovisno o početnoj temi, u slobodnom razgovoru (koji uključuje dovoljno velik broj ljudi da onemogući uobičajenu automatsku prilagodbu sugovorniku), vrlo brzo na vidjelo isplivati implicitna pred-uvjerenja na kojima počivaju naše eksplicitne misli. Raskrivanje tih preduvjerenja prava je tema takvog dijaloga.

U dijalogu će ljudi koji dolaze iz različitih backgrounda obično imati različita temeljna preduvjerenja i mnijenja. … Mada to možda ne razumiju, imaju stanovito nastojanje braniti svoja preduvjerenja i mnijenja pred dokazima da su u krivu, ili jednostavno protiv nekoga s drugačijim mnijenjem. … A često ih branimo nesvjesno. … Tek osjećamo da je nešto tako istinito da ne možemo izbjeći pokušati uvjeriti tu glupu osobu koliko je u krivu kad se ne slaže s nama. To se čini najprirodnijom stvari na svijetu – čini se neizbježno. … [N]aime ta su preduvjerenja ili mnijenja poput računalnih programa u ljudskim umovima. Ti programi prevladaju protiv naših najboljih namjera – proizvedu svoje vlastite namjere. … Tako cijela [dijaloška] grupa sad postaje zrcalo za svaku osobu. … Jednostavno vidite što preduvjerenja i reakcije znače – ne samo vaše, nego i drugih ljudi. … Možda niste ni znali da imate preduvjerenje. Našli ste da ga imate samo zato što je on izložio suprotno. (David Bohm, ovdje)

Ipak, budući da su svi sudionici ujedno i suvremenici, vjerojatno je da barem neke predrasude vlastitoga doba neće izaći na vidjelo jednostavno zato što su svima zajedničke i samorazumljive. Da bismo sagledali implicitni duh vlastitog vremena potrebni su nam sugovornici iz nekog drugog doba.

Ako je nešto poput „duha vremena“ neizrečeni apriori svake kulturne djelatnosti, i ako u filosofiju bitno spada nastojati rasvijetliti uvjete mogućnosti ljudskog djelovanja, onda je jedan odgovor na naslovno pitanje ovaj: studiranjem nekog mislioca koji je živio u drugačijem dobu od našega možemo iskusiti da su pred-rasude njegovog doba različite od naših vlastitih i tako osvijestiti te inače nesvjesne obrasce koji boje sve što eksplicitno mislimo. Pritom valja ozbiljno uzeti u obzir ono što kaže Heidegger, da su ti implicitni „sudovi običnog razuma“ (Kant) uvelike emocionalni, što unaprijed diskvalificira kratke kurseve filosofijske historije s njihovim mnogobrojnim „-izmima“. Dok misao može brzo preskakati sa srednjovjekovnog nominalizma na realizam, sa romantizma na dijalektički materijalizam ili sa logičkog pozitivizma na pragmatizam, bez stvarnog uživljavanja u doba i ljude koji su porodili takve misaone forme taj će nam emocionalni apriori ostati nedostupan.

Time što tumač svoju vlastitu životnost tako reći iskušavajući premešta u jedan istorijski milje, on je polazeći odavde u stanju da … u sebi dovede do reprodukcije stranog života. (V. Diltaj, Zasnivanje duhovnih nauka, Beograd 1980., str. 108.)

Ipak je Ciprina ambicija u dijalogu s poviješću metafizike još daleko veća. On pokušava raskriti takve pred-pomišljaje ne samo jednog ili drugog doba, nego cijeloga povijesnog života metafizike od Parmenida do Heideggera. S obzirom na metodu filosofije Cipra navodi Hegelovu „značajnu misao“:

metoda filozofije nije drugo doli izgradnja cjeline – Bau des Ganzen – postavljena u njenoj čistoj bitnosti (Phan. d. G., Vorrede)

Ali ta izgradnja nije nešto što se može odvijati samo u mišljenju, kao cjelina logičkih sudova, jer će time upravo promašiti onaj pretpomišljaj koji kao implicitni kontekst nesvjesno uvjetuje eksplicitni tekst takve misaone građevine. Naprotiv, potrebno je u onome što se povijesno već očitovalo prepoznati pretpomišljajne osnove na kojima je to očitovano počivalo. Stoga:

[O]va izgradnja ne počinje sa svakim filozofom iznova i ispočetka. Ona imade već proživljenu svoju povijest, i život kojim se ispunjava čežnja istine za njom samom već je prošao kroz nekoliko svojih epoha. Te su epohe razdoblja povijesti filozofije. Metoda filozofije nije neka proizvoljna konstrukcija netom nadošlog filozofa, već je hod same povijesti filozofije. Ono što pak povijest filozofije kao metoda filozofije podrazumijeva nije empirički i prividno slučajni skup filozofijskih mnijenja i nazora prošlosti, već je bivstveni i nužni slijed filozofijskih nacrta kroz epohe – upravo epohalni slijed metafizika. …Utoliko nas ne zanima filozofija kao skup raznorodnih i međusobno protuslovnih mnijenja većeg ili manjeg broja nasumce naišlih filozofa, već kao bivstveno zbivanje same istine na putu ispunjenja njene sebežudnje u naravi ljudskoj. Zato je na mjestu riječ Tomina:

studij filozofije nije u tome da se sazna. što su ljudi mislili, već da se spozna., kako stoji s istinom stvari” (Comm. in Arist. De coelo 1,22).

Jer ako je povijest filozofije sagledana na bivstveni način sama metoda filozofije, onda nam bivstveno praćenje ove metode može – naravno ako stalno imademo na pameti istinu kao svrhu filozofije – biti najbolji i jedini put, da spoznamo što i filozofija odista jest. Metoda filozofijskog samoosvještenja jest dakle sama povijest filozofije, ali ova sagledana pod vidom istine. (MM, 26.)

[S]amoodvajanje i samozacjeljivanje istine bivstvene cjeline Cipra nalazi kako u svakoj pojedinoj filozofiji kao konačnom samoodređenju istine, tako i u povijesti filozofije u cjelini. Gledano povijesnofilozofijski, pojedini likovi filozofije nisu drugo neko posebna konačna određenja istine, uvjetovana bivstvenom istinom kao cjelinom. Pojedini povijesni likovi filozofije su likovi povijesti same. Cijela je filozofija, kaže Cipra, neprekidna metamorfoza jedne te iste bivstvene cjeline. Na osnovi različitih počela koji upravljaju metamorfozama filozofije jedna te ista istina javlja se uvijek u drukčijim oblicima. (Igor Mikecin, u zborniku Vrijeme metamorfoza, 2009., str. 62.)

Svakako je u tom pogledu veliki prethodnik Hegel koji je prvi umijeće dijaloga – dialektike tehne – primijenio i na povijesno zbivanje. Ali za Cipru njegova „apsolutna znanost“ ostaje obvezana logici iskaza:

Aristotelovo određenje bivstva kao odgovora na pitanje o »što« bića u formi logičkog suda sljedstveno vodi do potpunog sakrivanja samog tog bivstva kao bivstvene cjeline i do najdublje upitnosti filozofije na njenom putu, upitnosti i samoupitnosti kakva se ona i mogla pojaviti tek nakon sustajanja »apsolutne znanosti« i njenih apsolutnih pretenzija. Na temelje ove upitnosti od suvremenika najviše je svjetla do sada uspio baciti Heidegger u zamisli povijesti zapadnjačke metafizike kao povijesti nihilizma na osnovu udesnog prigođivanja u povijesti bitka samoga. Tek je ovim Heideggerovim nabačajem postalo unekoliko moguće misliti bivstvenu cjelinu onkraj aristotelovsko-hegelovskog određenja istine kao istine logičkog iskaza i približiti se transcendentalno-transcendentnom iskonu i izvorištu svakog povijesno konačnog određenja istine, a s njime i filozofijske znanosti. (MM, 18)

Heidegger, naime, preuzima Nietzscheovu ocjenu da je cijela povijest zapadne filosofije povijest nihilizma koji započinje platonizmom, odnosno uspostavom istine kao izvan-vremenske. Ali ne preuzima i njegovu skepsu prema mogućnosti ikakve spoznaje istine, nego pokušava misliti istinu kao vremenitu i povijesnu, a onda i sam taj nihilizam ne kao pogrešku ovog ili onog mislioca nego kao povijesni usud određenog doba, koje je započelo s Platonom a nakon više od dva tisućljeća upravo negdje s Nietzscheom došlo do svog kraja.

Prihvativši taj „nabačaj” o vremenitosti istine, za Cipru bivstvena cjelina istine uvijek biva u vremenu, a ne da jest kao vječna:

Bivstvena cjelina istine stoga nije, nego se zbiva, biva i vremeni kao hod povijesti filozofije u epohalnom slijedu metafizika. To, drukčije rečeno, znači … da je povijest filozofije metoda zbivanja bivstvene cjeline… Filozofija je način na koji bivstvena cjelina biva i živi kao svoja vlastita istina, tj. tako da se gotovo hegelovski razvija do svoje pune dostatnosti i savršenstva u mudrosti. Filozofija utoliko nije izvanjska životu i bitku, nego „živo biće s njemu svojstvenim tijelom“, „živo biće u razvitku“, i to takvo živo biće u kojem istinski živi i vremeni živost života u cjelini. Uvid u to da povijest pripada filozofiji kao vrijeme i povijesnost žive istine otvara temeljnu ravan Ciprinih razmatranja. (Petar Šegedin, u zborniku Vrijeme metamorfoza, 2009., str. 85., 89.)

Ali nasuprot Hegelu koji svoje doba i svoju filosofiju vidi kao ozbiljenje te pune mudrosti, Cipra vlastiti povijesni trenutak vidi kao krajnju samoupitnost filosofije nakon njenoga razvoja od Aristotelove „tražene“ do Hegelove „apsolutne“ znanosti. I baš to je osobita prigoda za dijalog.

Dijalog s filozofijskom poviješću u tu svrhu može imati smisla samo onda, ako nam veliki metafizički sustavi prošlosti u tom razgovoru otkriju ne svoju vlastitu neprikosnovenost i sistematsku zaokruženost, svoju nedvojbenost i dogmatsku sigurnost, nego prije svega svoju krhkost i lomnost, svoju neokamenjenost i providnost, svoju dvojbenost, pa čak i zdvojnu skepsu u pogledu vlastite mogućnosti da izađu na čistac s filozofijskim razotkrivanjem tajne istine. Tek ova nesamouvjerenost i iskustvo nemoći učinit će ih transparentnima s obzirom na neosviještenost vlastitih temelja, tek će ih ova kriza samosvijesti moći podsjetiti na faktičko pomanjkanje samoosvještenja u pogledu počela na kojima su sami, naizgled, tako sigurno počivali.

Ovo transpariranje povijesti filozofije i u njoj izvedenih metafizičkih sustava s obzirom na njihov transcendentni temelj – arhe – koji ih transcendentalno uvijek nanovo omogućuje, jest prava svrha dijaloga s misliocima prošlosti. Ne što oni govore ili kako su to mislili, već zašto su oni to ili ono mislili, iz kojeg određenog unutarnjeg odnosa bivstvene cjeline istine i tog mislioca proizlazi ovaj ili onaj njegov sud, to je prvenstveni cilj kome treba težiti ovaj filozofijski dijalog.

Ali takav dijalog u biti se ne razlikuje od bilo kojeg drugog filozofskog dijaloga. Kad Sokrat vodi dijalog sa čovjekom s trga, onda je svrha njegova dijaloga također da dotičnoga učini transparentnim s obzirom na dvojbenost njegovih uvjerenja, da ga time privede jednom dubljem spoznavanju stvari o kojoj je riječ, a time ujedno i dubljoj samospoznaji. U dijaloškoj metamorfozi naš dijalog s misliocima prošlosti nema u biti drugu svrhu – njegov je cilj također da filozofiju kao filozofiju jednim činom samoosvještenja učini transparentnom s obzirom na njene dublje temelje te da je tako privede jednom potpunijem vidu samospoznaje. (MM, 33.-34.)

(… nastavit će se …)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s