znanost i magija: tko je raščarao prirodu? (ulomak iz Jason Ā. Josephson-Storm, The Myth of Disenchantment)

Tko je najviše kriv za raščaravanje prirode? Oko toga se pri suvremenoj ponovnoj  procjeni prosvjetiteljstva vodi glavnina rasprave. Kao da bi se mišljenje moglo vratiti na pouzdaniji put ako bismo mogli odrediti onu jednu osobu odgovornu za pogrešno intelektualno skretanje modernosti. Predloženo je više kandidata. Je li to bio Giordano Bruno koji je čovječanstvo izgnao „iz zatvorenog svijeta u beskrajni svemir“? Je li to bio René Descartes, čije je razdvajanje uma i tvari srozalo fizički svijet na puku protežnost (res extensa)? Je li to bio Isaac Newton čija je matematička fizika dala središnji doprinos mehanizaciji slike svijeta? Je li to bio Francis Bacon, čija je konstrukcija znanstvene metode izjednačila znanje s dominacijom nad prirodnim svijetom? Svi su oni, prema nekim tumačenjima, podjednako krivi za detroniziranje čovječanstva iz središta kosmosa, podčinjavanje prirode, razduhovljenje tvari i eliminiranje magije. …  

[S]redišnji problem s tim pripovijestima o modernosti i njenim herojima odnosno žrtvenoj janjadi jest: svi su navedeni raščaratelji sami sebe, barem donekle, vidjeli kao magičare. … Da bih to pokazao proći ću ponovno navedenim popisom. 

Danas posredstvom historičara znanosti znamo da znanost i magija međusobno izmjenjuju krv. Upravo je Giordano Bruno paradigmatski slučaj, koji je toliko uvjerljivo svrstan kao magus da se lako može zaboraviti kako se stoljećima računao za heroja znanosti. S obzirom na popularnost knjige Frances Yates Giordano Bruno i hermetička tradicija (1964.) može biti teško predočiti toga dominikanskog redovnika kao bilo što osim magičara. Ali vrijedi se podsjetiti da je Bruno zauzimao počasno mjesto u mnogim pripovijestima o znanstvenom raščaravanju. Primjerice i Alexandre Koyré u Od zatvorenog svijeta do beskrajnog svemira (1957.) i, u manjoj mjeri, Arthur Lovejoy u Veliki lanac bića (1936.), daju Brunu zasluge za zamisli koje je još starija historiografija protezala na Kopernika – naime za destabiliziranje geocentričkog sustava i protjerivanje čovječanstva u beskrajni svemir. Prije Yates, tijekom više od jednoga stoljeća stručnjaci su smatrali Bruna znanstvenim mučenikom par exellence, a to tumačenje i dalje ustraje u nekim popularnim povijestima znanosti. Danas je dostupno više Brunovih djela, uključujući njegovu De magia (O magiji), pa sad znamo da je bio opčinjen magijom i da njegova nakana nije bila razduhovljenje astronomije, nego razrada jednog beskrajnog i dušom bogatog kosmosa punog duhova i demona. Ukoliko Bruno jest bio mučenik, sad ga je teško vidjeti kao znanstvenog mučenika. Važna je poanta da su skoro svi likovi podjednake važnosti u ranoj povijesti znanosti – od Rogera Bacona do Johannesa Keplera – postupali na više ili manje isti takav način.

Širok raspon čitanja kabalističkih i magijskih tekstova je dobro potvrđen dio biografije Renéa Descartesa – kao i njegov interes za ružokrižarstvo – čemu je posvetio svoje rane spise. U autobiografskom dijelu Rasprave o metodi Method (Discours de la méthode, 1637), Descartes se prisjeća da je kao mladić mislio da je sposoban razlikovati istinsko znanje od onoga magičara i alkemičara, uz jasnu implikaciju da je kao odrastao postao manje sposoban za to razlikovanje. Dok većina stručnjaka Descartesovu opsjednutost magijom smješta u njegovu mladost, svatko tko bez predrasuda pristupi njegovim spisima opazit će važnost okultnih tema – od čarobnih riječi, iluzija, proročkih snova do demona (malin génie). Također poznato da je Descartes vjerovao u proricateljsku moć vizija za predviđanje smrti ili opasnosti. Čak i znakovitije, tvrdio je da je njegov filosofski sustav ukorijenjen u izgubljenoj božanskoj znanosti, koju su drevni otkrili ali je odavno potisnuta. Zapravo je kartezijanska metoda – upravo ona metoda za koju se često smatra da predstavlja rođenje moderne filosofije – trebala biti popularizacija prethodno tajne okultne tradicije. S druge strane se Descartes ipak može sagledati prvenstveno kao zagovornik raščaravanja utoliko što je ponavljano tvrdio da njegova teološka znanost može raskriti mehaničko djelovanje iza čak i najokultnijih pojava.   

Jasniji je slučaj Isaaca Newtona. Dugo vremena su stručnjaci znali da je bio opsjednut alkemijom i kamenom filosofa, te da je posvetio velik dio života traganju za skrivenim kodovima u Bibliji. Kao što tvrdi suvremeni historičar Charles Webster:

Osobito je Newton sebe vidio u liku jednog magusa koji povezuje Boga i njegova stvorenja.

Nije teško pronaći dokaze za tu tvrdnju, a u Newtonovim se neobjavljenim spisima može pronaći velika kolekcija magijskih i kabalističkih tekstova, kao i njegovih prijevoda alkemijskih spisa. Već su tijekom njegovog života Leibniz i drugi optužili Newtona da u kartezijanski mehanizam uvozi „okultna svojstva“ te zapravo oživljava prirodu skrivenim silama – poput gravitacije – i tajanstvenim djelovanjem na daljinu. Upadljivo je da se otac moderne fizike čak odvažio na vlastito proročanstvu o kraju svijeta, što je također vidio kao predviđanje koje slijedi iz njegovoga modela svemira. Newtonovska fizika zapravo nije bila ogoljeni mehanizam s kojim ga se obično povezuje, nego jedan dinamički kosmos sklon apokalipsi i raspadanju, koji potrebuje djelatnu intervenciju Boga i anđela [da se ne bi raspao]. Ukratko: teško je zamisliti Newtona kao raščaratelja utoliko što je izričito odbacivao upravo onaj svemir kao satni mehanizam za kojega se često kaže da ga je on otkrio, a u korist jednog duševnog svijeta. Kao što je slavno rekao John Maynard Keynes:

Newton nije bio prvi u svijetu razuma. Bio je zadnji od magičara.

Ali Newton zapravo nije bio zadnji od svoje vrste. …

Jason Ā. Josephson-Storm

Francis Bacon (1561– 1626) se često opisuje kao „otac moderne znanosti“ i pra-predak „prosvjetiteljstva“ te je najčešći optuženik za apologiju ovladavanja prirodom i stoga raščaravanja svijeta. Na prvi pogled te optužbe zacijelo izgledaju uvjerljivo, budući da čak i stručnjaci koji nikad nisu čitali njegova djela povezuju Francisa Bacona s izrekom „znanje je moć“ te izjednačuju njegovu eksperimentalnu metodu s mučenjem prirode. Kao što reče Ernst Cassirer:

Bacon predsjeda kao sudac nad stvarnošću, ispitujući je poput onoga tko islijeđuje optuženog. Nerijetko kaže da se potrebno obratiti nasilju da bi se dobilo traženi odgovor, da prirodu valja ‘staviti na muke’.

U Dijalektici prosvjetiteljstva Horkheimer i Adorno započinju s Baconom kao ključnim likom njihove dijagnoze prosvjetiteljstva i njegovih neuspjeha tvrdnjom da:

Bacon je dobro razumio znanstveni temperament koji će nadoći za njim. ‘Sretan spoj’ ljudskog razuma i naravi stvari kojega je zamislio jest patrijarhalan: um, nadvladavajući praznovjerje, ima vladati nad raščaranom prirodom. Znanje, koje je moć, ne zna za granice, bilo u svome porobljavanju stvorenja, bilo u svome posluhu svjetovnim gospodarima.

Za frankfurtsku školu Francis Bacon oprimjeruje sve što je pogrešno sa znanošću i instrumentalnom racionalnošću. … Dva su utjecajna tumačenja razduhovljenja prirode – William Leiss u Dominaciji prirode (1972.) i Carolyn Merchant u Smrt prirode (1980.) – također optužila Bacona, i ta se optužba nadalje ponavljala poput  jeke.   

Pa ipak sada znamo da je Francis Bacon sam sebe vidio kao jednog alkemičara s proročkim poslanjem obnove izgubljenog Adamovog znanja, da bi pripravio čovječanstvo za neizbježnu apokalipsu. U svojim se spisima Bacon za oblikovanje svoga intelektualnog projekta ponajprije oslanja na okultne tekstove, a razne vidove magije opisane kod deklariranih magičara poput Corneliusa Agrippe uzima kao neupitne, što se može vidjeti u Baconovim opisima simpatija ili korespondencija, važnosti astrologije pa čak i moći uroka, da ne spominjemo njegov pokušaj transmutacije metala. Utoliko je lako uvrstiti Baconov pothvat u neprekinutost ezoterije. … Ključno: Bacon je svoju slavnu eksperimentalnu metodu – za koju neki smatraju da je temelj moderne znanosti – opisao izričito pojmovima magije

Magija nastoji vratiti filosofiju prirode iz raznovrsnih spekulacija ka veličini djela

što je upravo ono što je pokušavao svojim vlastitim projektom. Bacon nadalje definira magiju kao

znanost koja primjenjuje znanje skrivenih formi za proizvođenje divnih djelovanja; te ujedinjenjem (kako oni kažu) aktivnoga i pasivnoga prikazuju divna djela prirode.

Magija je bila pragmatički, ili instrumentalistički vid filosofije prirode upravo one vrste koja je, za Bacona, nedostajala skolastici.

Bacon nije htio tek začarati filosofiju prirode; nakanio je također popraviti magiju. Kao što je obrazlagao u De augmentis:

Moram ovdje ustvrditi da [riječ] magija, koju se dugo upotrebljavalo u lošem smislu, valja obnoviti u svom drevnom i časnom značenju. Jer među Perzijancima magija se uzimala za uzvišenu mudrost i znanje o univerzalnom skladu stvari.

Bacon je smatrao da su ključni problemi s magijom njena tendencija ka tajnovitosti i pretpostavka o hybrisu pojedinačnog genija. Magija nije mogla zapravo napredovati zato što su magičari odbijali suradnju i zamatali svoje uvide u opskuran žargon. U skladu s tim Bacon nije radio na uklanjanju magije nego na njenoj „obnovi“ – na otvaranju magije, ukidanju tajnosti, lažnosti i opskurantstva te podvrgavanju pregledu javnosti. U cjelini, ono što danas nazivamo baconskom znanošću namjeravalo je biti jedna javna anti-ezoterička ili anti-okultna magija. Vidjeti njega kao jasan slučaj raščaratelja je naprosto pogrešno, budući da je Bacon htio da više a ne manje ljudi iskusi magiju. …

[U]natoč činjenici da se nekoć smatralo da je malo koja opreka temeljnija od one između znanosti i magije, historičari znanosti već dugo vremena pružaju dokaze za suprotno, budući da se u jednoj studiji za drugom dramatično iznose alkemijski eksperimenti, magijski interesi, mistične vizije ili grandiozni osjećaj vlastite proročke misije kod pojedinih znanstvenika i filosofa. Ukratko, historičari su pokazali da su za generacije znanstvenika – od Roberta Boylea do Roberta Oppenheimera – znanstveni i magijski svijet bili često isprepleteni. Kao minimum, ne bismo … trebali više biti iznenađeni kad otkrijemo znanstvenike koji su namjeravali proizvesti očaranost i udivljenje.

Ovaj sam popis likova uveo da bih naglasio osnovnu točku: ako su magijske preokupacije izostavljene iz kanona mišljenja Zapada (ili, mogli bismo reći, izvan teksta „modernosti“), to je … zato što su stručnjaci stalno prikrivali taj vid pojedinačnih projekata svojih patrijarha. Biografi su, od liberalnih historičara do postmodernista, često potiskivali te ezoteričke podzemne struje da bi zakopali one stvari koje se nisu uklapale u njihovu pripovijest. To da su heroji „doba razuma“ bili magičari, alkemičari i mistici podjednako je neugodno za zagovornike i za kritičare modernosti.

ulomak iz Jason Ā. Josephson-Storm, The Myth of Disenchantment, 2017., str. 41.-46., preveo: ja

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s