istina kao istost? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

(sedamnaesti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

Prvi od šest Ciprinih “dijaloga” s grčkim misliocima u Metamorfozama metafizike jest onaj s Parmenidom, naslovljen (samo u prvom izdanju MM) “Bitak i privid”.

Parmenidova filozofija je prema Cipri sam početak povijesti filozofije. To znači da je istina kao istina cjeline bivstva po prvi put došla do riječi upravo s Parmenidom. No, još važnije od toga jest da u Parmenida još ne dolazi do odvajanja istine od sebe same, te da je u Parmenida istina kao iskon još iskonski, dakle u svom prvobitnom vidu prisutna u znanju. Ujedno time u Parmenidovoj filozofiji još nije došlo ni do odvajanja filozofije od istine kao istine cjeline bivstva. Cipra već u Uvodu Metamorfoza metafizike, dakle prije posebnoga poglavlja koje je Parmenidu posvećeno u sklopu dijaloga s grčkim filozofima, izlaže Parmenidovu filozofiju kao takvu iskonsku filozofiju, a polazeći od Parmenida uspostavlja i osnovne pojmove vlastita filozofiranja. Iz toga se također dade nazreti da Parmenidova filozofija kao prvi povijesni lik filozofije ima posebno mjesto u samoj povijesti filozofije, a samim time i za ispunjenje zadaće filozofije pred kojom Cipra vidi sebe postavljenog. (Igor Mikecin, Ciprina interpretacija Parmenida, u zborniku Vrijeme metamorfoza, str. 64.)

Presudnu ulogu pritom ima ovaj Parmenidov fragment:

Ono je prvobitno ono isto znanja i bitka – to gar auto noein estin te kai einai. Istina je prvobitno istota to auto – od znati i od biti. (MM, 19.)

Is-kon koji ujedno ima biti i kon-ac velike (pri)povijesti metafizike, sadržan je u tome fragmentu. Upravo tu je tražena „bivstvena cjelina“:

Bivstvo je zapravo istota Parmenidova bitka (einai) i znanja (noein), i ta istota je onda ona istina koja ostaje samom Parmenidu skriveni iskon njegove vlastite filozofije. … [Ta] bivstvena istina prethodi kako bitku tako i znanju, ali ne na taj način da im je nadređeno kao nešto posve dugo od njih. Bivstvo je bitak u istoti sa znanjem, u razlici spram bitka koji je razdvojen od znanja. (Mikecin, isto, str. 65., 66.)

Nije dakle u toj Parmenidovoj rečenici odlučujuće samo što znači „biti“ (einai) a što „znati“ ili „umjeti“ ili „misliti“ ili “duhovno uviđati” (noein) nego prije svega: što je to „isto“ (to auto). 

Heidegger uočava središnje značenje onoga – to auto u Parmenidovu izrijeku. Ali to auto za Heideggera ostaje zagonetnim [„bleibt dunkel“, „ostaje tamno“, kao jedna „Rätselwort“, „zagonetna riječ“, ali „daje mig“]… Zagonetnost ovoga (to) auto – »isto«, »samo« – možda  kod Heideggera imade porijeklo u grčkom, odnosno njemačkom jeziku iz kojih Heidegger ustrajno misli. Između (to) auto – »isto«, »samo« – i he aletheia – »istina«, odnosno kao a-letheia – »neskrivenost«, nema neposredno uočive veze. Niti u njemačkom između »die Wahrheit« – istina – i »das Selbe« – isto – ne vidi se srodnosti. U našem jeziku, međutim, evidentna je neposredna blizina »istoga« i »istine«. (MM, 19).

I ne samo to: osim što je u našem jeziku „istina“ etimološki srodna s „istost“, također ima isti korijen, naglašava Cipra, i s riječima „jesam“ i „prisnost“. Pritom:

Ova istost i prisnost istine nije ni u kom slučaju istovjetna sa shvaćanjem istine kao »adekvacije«. Adaequatio rei et intellectus [„poklapanje stvari i intelekta“] dolazi od »aequus« – »jednak«, »ravan« – i terminološki je jasno razlikovana od istog – ipse i samog – solus, kao što je i pojam jednakog filozofijski mišljen bitno različit od pojma istog. (MM, 20.)

Valja za svaki slučaj obrazložiti tu bitnu različitost jednakosti od istosti:

„Jednakost“ označava odgovaranje između više različitih predmeta, osoba, zbivanja ili okolnosti koji imaju iste kvalitete u barem jednom pogledu, ali ne u svim pogledima, tj. s obzirom na jedno određeno svojstvo, s razlikama u ostalim svojstvima. „Jednakost“ se stoga mora razlikovati od „istosti“, koja se odnosi na jedan te isti objekt koji odgovara samome sebi u svim svojim svojstvima. (SEP)  

Ukratko, nešto je isto samo sebi, a s drugima može biti jednako u nekim pogledima.

Kamo pokazuje navedena etimološka srodnost „istosti“ i „prisnosti“? Mada je kod Cipre to ostalo neizrečeno, u Mikecinovoj interpretaciji samorazumljivo uz „prisnost“ u zagradama stoji philia:

Pritom se ta prisnost (philia) bitno razlikuje od jednakosti… (Mikecin, isto, str. 61.)

Da bismo razumjeli što je philia, evo jednog Heideggerovog naputka:

To da se … oba izvorno prilagođuju jedno drugome, budući da su upućena jedno na drugo, ta harmonia je ono čime se odlikuje philein, voljenje… (link)

U tom smislu je philein „izvorni sklad“.  I zato što govori iz te prisnosti (philia), tog izvornog sklada, Parmenid je (kao i Heraklit) „veći mislioc“ od kasnijih filosofa (Sokrata, Platona, Aristotela).

‘Veći’ ovdje nema u vidu iskazivanje nekog rezultata, nego upućuje na jednu drugu dimenziju mišljenja. (Heidegger, isto)

Naime, drugu dimenziju od kasnijih mislioca koji ne govore iz prisnosti (philia) koja je sklad (harmonia) nego ih vodi eros, žudnja za istinom, težnja za povratkom u taj sklad. Kako nam to shvaćanje „prisnosti“ kao „sklada“ pomaže? U psihologiji je poznata pojava „kognitivne disonance“, spoznajnog nesuglasja kao nelagode izazvane time da se neke stvari ili zamisli međusobno ne slažu. Ta pojava je upadljiva, izaziva poriv za usklađivanjem. Ali ona implicitno ukazuje i na puno manje upadljivu mogućnost kognitivne konsonance, spoznajnog suglasja, stanja pri kojemu se sve međusobno slaže. Pri takvom stanju su nam sve stvari ili zamisli prisne, ništa ne strši kao strano. Dakle, upadljiva stvarnost disonance ukazuje na neupadljiviju jer posve prisnu mogućnost konsonance, sklada (slično kao što npr. tek vrlo upadljiva činjenica sadašnje bolesti ukazuje na neupadljiviju činjenicu ranijeg zdravlja). Osnovna disonanca jest ona između stvari uopće i naših zamisli uopće, odnosno još općenitije ne-istost onoga što jest i znanja o tome. A ta početna disonanca kao uvjet vlastite mogućnosti podrazumijeva jednu još izvorniju mogućnost konsonance, jedne istosti i prisnosti bitka i znanja, bez koje niti ne bismo mogli iskusiti disonantnost kao nelagodu.

Ukoliko istost bitka i znanja nije drugo nego istina, time se pretpostavlja i mogućnost neistosti ili razdvojenosti bitka i znanja, što je neistina ili privid. (Mikecin, isto, str. 67.)

Iznad Parmenidove nužnosti bitka stoji jedna iskonska mogućnost, bivstvo istine kao istosti bitka i znanja. Tako nam Aristototelova

negacija prvobitnog, izvornog Parmenidovog učenja … [sa] glavnim prigovorom da Parmenid upotrebljava pojam bića jednoznačno – monahos – dok se biće uistinu, po Aristotelu, izriče višeznačno – pollahos (MM, 27.)

naposljetku omogućuje

misliti dalje i dublje od Parmenida kako bismo u interesu (njegove vlastite) istine zaokružili cjelinu (njegovog) učenja. (MM, 40.)

Naime, ta se aristotelovska višeznačnost onoga “biti” prije svega odnosi na razlikovanje nečega kao mogućnosti i nečega kao ozbiljenosti. U tome da i mogućnost nekako jest, da iznad “jest” (bitka, einai) kao nužnosti stoji jedna iskonska mogućnost istine kao istosti znanja i bitka Cipra vidi onaj pretpomišljaj koji je ostao skriven samome Parmenidu. I ta istina koja nije samo istost, nego i prisnost, philia (tu sam naznaku ukratko pokušao proslijediti), a ujedno i „jesam“ (što za sad ostaje jedan neproslijeđeni Ciprin mig), upravo zato što je mogućnost a ne nužnost, podrazumijeva i ono obratno od sebe, neistinu ili privid i razdvojenost i otuđenost.

(… nastavit će se …)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s