Peirce: osjećanje, htijenje, mišljenje kao prvost, drugost, trećost? (ulomak iz Nathan Houser, Peirce’s General Taxonomy of Consciousness)

Svi drevni i mnogi od skolastičara držali su da je čovjek složaj nekoliko duša; uobičajeno je njihov broj tri.

Prema Peirceu općenito se Kanta smatralo odgovornim za trostruku podjelu uma na sposobnosti osjećanja, htijenja i znanja. Ali Kant je, uz manje mada važne izmjene, tu razdiobu preuzeo od Tetensa, leibnitzovskog pisca koji je taj nauk razvio iz spisa retoričara 16. stoljeća. Ti su retoričari, kaže Peirce, „u nesavršenom obliku“ pronašli tu razdiobu kod Platona „gdje se pojavljuje pod pjesničkom odjećom…“ Smatrao je da ta Platonova razdioba … teško da može biti izvorna, što je podupirao izvješćem Diogena Laertija da je potekla iz pitagorejske škole. Postojala je čak i naznaka, mislio je Peirce, da je u pitagorejskom nauku ta trodijelna razdioba uma povezana s idejama brojeva jedan, dva i tri. …

Charles Sanders Peirce (1839.-1914.)

Tetens je koristio pojam „osjećati“ (gefühl) u smislu

što god je izravno i neposredno u svijesti, bilo kada, baš tako kako jest, bez obzira na to što znači, koji su mu dijelovi, uzroci ili bez obzira na bilo koje od njegovih odnosa s bilo čim drugim.

Peirce … koristio „osjećanje“ u smislu za kojega je tvrdio da ga je koristio Tetens. … Također je predložio da se osjete [sensations] uključi u drugi odjeljak sa voljom, a da treći bude rezerviran isključivo za posredovano znanje, svijest posredovanja. … 

Svi Peirceovi spisi o svijesti, bilo s gledišta fenomenologije, psihologije, biologije, semiotike, ili kojega god, počivaju na toj osnovi Peirceovog nauka o kategorijama koji sva poimanja dijeli u tri velika razreda. … Peirce je svoje kategorije [naposljetku] nazvao „prvost“, „drugost“ i „trećost“, uvodeći „nove riječi bez ikakvih pogrešnih sveza“. Peirce je tvrdio da se ta klasifikacija nameće čak i najotpornijem istraživaču, te da bi bilo mudro „baciti preko palube“ svaku metafiziku koja je odbacuje.

Prvi veliki odjeljak Peirceove razdiobe svijesti je osjećajna kvaliteta, pojava prvosti. Taj se odjeljak često naprosto naziva „osjećanje“. Moramo držati na umu Peirceovo upozorenje da su sve tri kategorije prisutne u svakom iskustvu

čista zamisao bilo koje od njih kao apsolutno odijeljene od ostalih je nemoguća; zapravo bilo što nalik zadovoljavajuće jasnom razlučivanju među njima jest rad dugotrajne i djelatne meditacije. …

[P]rvost se otkriva tek logičko-fenomenološkom analizom, i ne može se pojmiti kao razlučena. Ona je to logički postulirano „čisto osjećanje“ koje obuhvaća prvi nesvodivi odjeljak svijesti. Peirce je tom odjeljku dao razna imena, što uključuje „osjećaj-u-sebi“, „kakvoće osjećanja“, „neposredna svijest“ i „kakvoća neposredne svijesti“.  … Naglasio je poteškoću definiranja ovoga elementa svijesti; naprosto nema mnogo toga što se o tome može reći a da se ne upetljaju drugi odjeljci svijesti.

Kažem li da je to ono što je prisutno/sadašnje [present], pitat će me se što mislim pod tim, i onda moram priznati da ne mislim na ništa drugo nego opet na osjećanje. …

Bez obzira na tu teškoću, Peirce je dao nekoliko prilično jasnih opisa…

Ovdje smo u ovoj ugodnoj sobi, sjedimo pred vatrom, slušamo moje čitanje… Tu je prije svega neka opća svijest života, potom skup malih osjeta odjeće na vašoj koži. Nadalje, tu je osjećaj veselosti u sobi. Potom, tu je društvena svijest, ili osjećanje simpatije prema drugima. Potom, tu je svjetlo. Pa toplina vatre. Nadalje zvuk moga glasa… Osim toga, tu je stotinu stvari u pozadini svijesti.

Mada ovaj opis može točno predstaviti jednu reflektiranu analizu trenutka svijesti, ne može, kao što je Peirce istaknuo, opisati sam trenutak svijesti kakav je u umu već zbog činjenice da takav opis (ili bilo koji opis) traje i rastavlja trenutak na dijelove.

U samom tom trenutku svi su ti elementi osjećanja zajedno i jesu jedan nepodijeljeni osjećaj bez dijelova.

To je važno u Peirceovom objašnjenju, budući da često opisuje osjećanje bez da se pritom referira na neku pojedinačnu kvalitetu poput boje ili zvuka zvižduka. Ali ovdje vidimo da se prvost u svijesti može pri refleksiji pokazati kao vrlo složena. 

Osjećanje se, stoga, obično opisuje kao neraščlanjeno (mada ne neraščlanjivo) trenutno pojavljivanje kvalitete. Ali nije nužno da osjećaj bude trenutan; on može trajati neko vrijeme, mada, da bi izdržao u svojoj prvosti, mora ostati potpuno neraščlanjen i sam. … Osjećanje, kao Peirceov prvi odjeljak svijesti, jest

prisutni/sadašnji sadržaj svijesti u njegovoj netaknutoj jednostavnosti, neovisno o bilo čemu drugom. To je svijest u svom prvom stanju…

Pod osjećanjem podrazumijevam slučaj one vrste svijesti koja ne uključuje nikakvu misao, analizu, usporedbu niti bilo kakav proces, niti se u cijelosti ili djelomično sastoji od bilo kojeg čina kojim se jedan doseg svijesti razlikuje od drugoga, koji ima svoju vlastitu pozitivnu kvalitetu koja se ne sastoji ni iz čega drugoga, i koja je po sebi sve što jest, kako god se mogla pojaviti; pa ako je to osjećanje prisutno tijekom nekog protoka vremena, ono je potpuno i jednako prisutno u svakom trenutku toga vremena. Da svedem ovaj opis na jednostavnu definiciju, reći ću da pod osjećanjem mislim na slučaj one vrste elementa svijesti koji je sve što jest pozitivno, u sebi, bez obzira na bilo što drugo.

Peirce nadalje poriče da je osjećanje neki događaj, nego tvrdi da je osjećanje „neko stanje, koje je u potpunosti u svakome trenutku vremena sve dok traje“. U sebi, osjećanje nije svijest, ono je „puka mogućnost“. Ta točka postaje jasna kad se podsjetimo da je svijest uvijek složaj svih triju kategorija. Pa ipak, što god da je u umu, bilo koje stanje svijesti, ima prvost, i stoga ima osjećajnu kvalitetu. Sva svijest se može gledati kao beskonačnost trenutnih, ili bezdimenzionalnih presjeka svijesti, tako da je „čitava svijest u bilo kojem trenutku ništa do neko osjećanje“. …

Drugi odjeljak svijesti, osjet reakcije, ili Alter-sense, jest pojava drugosti. Taj način svijesti je element borbe ili sučeljavanja koji se nalazi u svom iskustvu. Taj vid svijesti … je napor ili izvršenje u našem iskustvu. … Stoga, prema Peirceovom gledištu da je postojanje reakcija, možemo reći da je drugi odjeljak svijesti onaj karakter iskustva pojmljenog kao egzistencija, osjećaj bivanja. Osjeti (sensation) se mogu vidjeti kao prva razina drugosti u živom iskustvu. … [O]sjet je jedna vrsta iskustva gdje je reakcija ili borba razlikovno svojstvo. Druga vrsta takvog iskustva je htijenje (voliton), kao što ćemo vidjeti. Mogli bismo reći da je drugi način svijesti iskustvo dvojnosti [duality]: ono je „dvojstvo“ [“twoness“], Peirceova druga univerzalna kategorija kako se pokazuje u iskustvu. Ipak, bez primjera, bez ulaska u zbiljsko iskustvo i pokazivanja određenih aspekata ne možemo prenijeti neko razumijevanje. Ali sagledati primjere, misliti o zbiljskim iskustvima, to je očito jedan pojmovni zadatak, a poimanja uključuju sva tri načina svijesti. U naravi je prvosti i drugost da stoje u izolaciji od mišljenja, koje je temeljno trećost. Ali prva dva načina svijesti mogu se razmotriti samo kada su uklopljeni u misao. Moramo iskustvo prihvatiti onako kako ga možemo pojmiti, kao spregnutost svih triju načina svijesti, i apstrahirati iz nje jedinstvene vidove, neraščlanjive dijelove. …

[D]rugost … se najpotpunije pojavljuje u šoku reakcije između Ja i ne-Ja. Tu je dvostruka svijest napora i otpora. 

To je nešto što se ne može prikladno pojmiti. Jer poimanje znači poopćenje; a poopćiti znači u potpunosti promašiti sadašnjost i ovdašnjost koje su njegova bit.

Peirce tvrdi da gdje god da je neko iskustvo stvarnog odnosa, tu će se naći neko Ja, opće stanje osjećanja kojemu smo prilagođeni, i ne-Ja, neki osjećaj koji nam se nekako nameće nekom vrstom kontrasta ili djelovanja na izvorno stanje osjećanja. Tu je uvijek neka reakcija na taj novi osjećaj u svijesti, reakcija koja je automatska ili instinktivna. Ta „iracionalna reakcija“ jest ono što Peirce naziva drugost, i to je ono što daje svijesti njenu vitalnost, životnu iskru. … [P]rvost je takva kakva jest bez odnosa spram ičega dok je drugost takva kakva jest u odnosu na nešto drugo. Osjet šoka nužno uključuje neko dvojstvo, polarnost. … [D]rugost je iskustvo napora bez obzira na bilo kakvu svrhu; to je samo iskustvo napora. …

Napor je napor već time da ima otpora; nikakav treći element ne ulazi u to.

To je razlog zašto se napor naziva dvojstvenim elementom iskustva. …

Treći i posljednji veliki razred svijesti je smisao učenja, svjesnost trećosti. To je vid svijesti gdje se spoznaju veze između elemenata iskustva, gdje se nešto vidi tako da predstavlja nešto drugo. Kad je Peirce istražio tradicionalnu trostruku podjelu uma i zaključio da osjet treba povući iz trećeg razreda (znanja ili spoznaje), budući da je to u biti jedna kombinacija prvosti i drugosti, odredio je da je ono što preostaje za taj odjeljak svijesti

ono što nazivamo posredovanim spoznajama, to jest znanjima kroz neku treću ideju ili zbivanje drugačije od samog znanja ili znanog predmeta. … Taj element svijesti … je srednji član, ili zbivanje po kojemu je nešto što nije ono samo postavljeno naspram svijesti.

To je reprezentacijski [predstavljački, predočbeni] element iskustva. Peirce taj treći odjeljak ponekad naziva … zamjedbom da je iskustvo pojmljivo (zakonomjerno). Elementi svijesti u tom odjeljku su shvaćanja da su veze između osjećanja (ostalih elemenata svijesti) upravljane pravilima ili navikama; to su „opći pojmovi“.  

ulomak iz Nathan Houser, Peirce’s General Taxonomy of Consciousness (1983), preveo: ja

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s