biti na razgranatom putu? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

(osamnaesti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

Bivstvena cjelina je istina kao mogućnost istosti bića i duha. Ta mogućnost istine onda stoji kao ono vodeće, kao arche filosofiranja. Kad bi filosofija poput sove koja uzlijeće u sumrak nastupala uvijek tek post festum, kad je zbivanje dovršeno, ono što bi ona samo mišljenjem spoznavala bila bi prošlost, a u prošlosti više nema nikakve mogućnosti. Prošlost je nužno takva kakva jest.

[N]e izabire se ništa od onoga što se već dogodilo…; ono što se već dogodilo, ne može da se nije dogodilo; ispravno stoga kaže Agaton: “Jer samo ovo ne može ni bog: učiniti nepostalim ono što je postalo”. (Aristotel, Nikomahova etika VI, 1139b)

Ni sve-mogući Bog ne može promijeniti ono što se već dogodilo, jer u onom prošlom više nema mogućnosti. Ukoliko je ono što mišljenje spoznaje uvijek prošlost, sloboda bi mogla biti jedino spoznata nužnost. Kad sadašnjost ne bi značila neku mogućnost, kad ne bi bilo bitne razlike između sadašnjosti i prošlosti, tad bi i u sadašnjosti a onda i u budućnosti vladala nužnost (determinizam upravo to kaže: sadašnjost je potpuno određena prošlošću). I svakako, koliko u sadašnjosti ima nužnosti, toliko ima prošlosti u sadašnjosti. Ali danas ni fizika više nije deterministička:

[Ž]elimo obratiti pažnju na Heisenbergov izvorni prijedlog da se kvantni entiteti mogu shvatiti kao oblik Aristotelove “potentia” [“možnost”]. Za Heisenberga potentiae [možnosti] nisu samo epistemičke, statističke aproksimacije jedne temeljnije skrivene stvarnosti predodređenih činjenica; potentiae [možnosti] su prije ontološki temeljni sastojci prirode. To su stvari koje

“stoje između ideja događaja i samog događaja, jedna čudna vrsta fizičke stvarnosti točno u sredini između mogućnosti i stvarnosti.”

Drugdje Heisenberg sugerira da se kvantnomehaničke vjerojatnosti smatraju

“novom vrstom ‘objektivne’ fizičke stvarnosti. Ovaj pojam vjerojatnosti usko je povezan s pojmom iz antičke prirodne filosofije, recimo Aristotelove; to je, donekle, preobrazba starog pojma ‘potentia‘ iz kvalitativne u kvantitativnu ideju.” …

Tvrdimo da je prihvaćanje pojma potentia [možnost] u ontologiju plodonosno jer može objasniti inače tajanstvene ne-lokalne pojave kvantne fizike i … druge srodne misterije, bez potrebe za bilo kakvom promjenom same teorije. … Na taj način, određenje  vrijednosti opservable putem kvantnog mjernog događaja podrazumijeva aktualizaciju jednog od mogućih ishoda koji su svojstveni čistom stanju (tj. neko dano čisto stanje utjelovljuje mnoge moguće ishode). To je jedna temeljna značajka kvantne mehanike, da je predmet promatranja uvijek aktualni ishod, a ne superpozicija mogućih ishoda. Dakle, ne može se “izravno promatrati” mogućnost, nego samo zaključiti o njoj iz strukture teorije. (link)

Naravno, iz perspektive trećeg lica ozbiljenje jedne a ne druge mogućnosti ako već nije determinirano onda može biti samo slučajno; ali iz perspektive prvog lica ne mora biti da se to tek slučilo nego može biti i da sam o tome odlučio. (Uostalom, netrivijalni problem stvaranja posve slučajnih vrijednosti (random number generation) ponegdje se rješava ogromnim brojem nepredvidivih slobodnih ljudskih odluka.) Utoliko se za iskustvo mogućnosti valja obratiti perspektivi prvog lica, ali ne čovjeka kao čistog spoznavatelja, nego čovjeka kao djelatnog bića koji se odlučuje za ovaj (a ne onaj drugi, također mogući) čin. Ono vodeće (arche) filosofije, ne odnosi se samo na spoznaju, nego i na čin. Nismo samo motritelji, nego sudionici.  

Arhe – počelo, što ga filozofija imade sada istražiti, nije dakle više arhe Prirode ili Boga ili spoznaje čovjekove, nego dublje od toga – arhe svakog mogućeg čina filozofije, ukoliko se uvidjelo da se ovaj čin uvijek i nužno zbiva na osnovu unutarnjeg odnosa između istine same i filozofirajućeg čovjeka. … Filozofija … traži prva počela i uzroke samog čina filozofiranja u unutarnjem odnosu bivstvene cjeline istine i filozofirajućeg čovjeka, … koji, shodno naravi odnosa, podjednako pripadaju i bivstvenoj cjelini istine kao i filozofirajućem čovjeku. (MM, 28.)

Filosofiranje nije nešto drugo od istine kao bivstvene cjeline, nego se ta mogućnost istosti „znanja“ i „bitka“ ozbiljuje (i) u filosofiranju.

Filozofija je … samoistraživanje istine koje se zbiva posredstvom ljudske prirode. (MM, 15.)

Pritom je „znanje“ Ciprin prijevod u nevolji grčkog glagola noein, što Mikecin u svome Parmenidu prevodi sa „umjeti“ ili „umiti“, a pripadna imenica je nous (ili u starijem grčkom noos), „um“ ili „duh“.   

Istinski umiti (noein) … za Parmenida je u svojoj biti putovati, biti na putu (neesthai). … neesthai je putujući vratiti se doma iz tuđine.  … Povratak domu (nostos) ujedno je povratak uma (noos) iz svoje ne-istine svojoj istini. … [To je] put iz mnijenja zatočenog u prividu k istinitom umu, koji uzmaže opažati istinu bitja, povratak … iz tame nevida na svjetlo vida. … [Ali na njemu je] i opasnost od bespuća, stranputica i lutanja, neizvjesnost tijeka i ishoda tog puta. (Mikecin, Parmenid, str. 7.-8.)

Put, dakle, nije jednosmjeran, nego razgranat. Mogućnost istosti kao istina u čovjeku se pokazuje kao mogućnost pravog puta povratka domu, ali to istodobno podrazumijeva i mogućnost lutanja na krivom putu, pa i nemogućnost nemogućeg puta.

Na početku povijesti filozofije Parmenid uočava tri moguća puta s obzirom na istinu kao svrhu filozofiranja. Samo jedan od tih puteva po Parmenidovu uvidu vodi do Istine – to je put znanja. Drugi put, onaj koji smatra da biće nije i da je nužno da nebiće jest, potpuna je zabluda – njime se nikamo i nikuda ne stiže – to je put neznanja. Postoji, međutim i treći put, onaj kojim najčešće i idu smrtnici, jer su »dvoglavi, bez rasudbe, neodlučni, tupi, gluhi i slijepi«, to je put na kojem se čini, da su bitak i nebitak isto, a ujedno neisto – put privida doxa – njime se doduše može donekle ići i odista se i ide, ali je to varljiva staza, koja se uvijek nanovo preobrće u svom smjeru – palintropos keleuthos – neprestano nas tako dovodi u bludnju i uistinu nas zavodi od istine umjesto da nas dovede k njoj. Ova tri puta – znanje, neznanje i privid – mogući su dakle odnosi čovjeka spram istine kao bivstvene cjeline. Oni su po Parmenidu uočeni odmah na početku filozofijskog istraživanja i pouzdano su po njemu razlučeni s obzirom na njihovu narav i valjanost. (MM, 22.)

(… nastavit će se …)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s