ravnoteža? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

(devetnaesti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

Kako misliti tu Ciprinu istost dvaju momenata, znanja i bitka, ako ona može prijeći u njihovu ne-istost? Kako nešto što je isto (a nešto je isto jedino samom sebi) ima mogućnost postati ne-isto (nekako se u sebi podvojiti)? Jedna Ciprina metafora za tu teško mislivu istost je „ravnoteža“.

Bivstvena cjelina za Parmenida je jedna, nedjeljiva, nepromjenljiva, samoj sebi ista, jedinstvena. Ali ova jednota i jedinstvenost ne znače još apstraktnu istovjetnost, praznu, mrtvu jednoličnost, u kojoj nema ni traga života. Obratno je od toga istina – bivstvena cjelina upravo se održava kao cjelina time što joj svojstvena Pravda neumitnim svojim zakonom drži na okupu sve bivstvene moći u uzajamnoj ravnoteži i ne dozvoljava nijednoj sili ni da se odvoji od zajedništva, niti da u njemu prevlada. Jedino tako moguće je shvatiti kako je ta bivstvena cjelina istost znanja i bitka, istina u istosti svojih odnosnih moći. Čim bi Pravda dopustila da se znanje imalo odvoji od bitka ili nad njim prevlada, ili pak dozvolila da bitak prevlada ili se odvoji od znanja, došlo bi da poremećaja unutar uravnotežene cjeline istine – istina se više ne bi magla naći u istosti znanja i bitka, u istoti, već samo u njihovoj drugotnosti. (MM, 38.)

Ono što se održava u istosti – znanje i bitak – Cipra stoga shvaća prije svega kao dvije bivstvene moći ili kao „odnosne moći bivstva“, koje same po sebi teže razdvajanju i prevladavanju jedne nad drugom. Istost dakle nije izjednačenost, jednakost znanja i bitka, nego istost u razlici, potpuna ravnoteža onog različitog. (Igor Mikecin, zbornik Vrijeme metamorfoza, str. 74.)

Parmenidova Pravda čuva ravnotežu, baš kao što je Dike već u njegovo doba prikazivana s vagom u ruci. Ali ta predočba „ravnoteže“ neodoljivo priziva i ranog Schellinga iz Prikaz mojega sistema filozofije (str. 93.). “Forma bitka apsolutnoga identiteta može se … općenito misliti u slici linije” gdje B predstavlja „realno počelo“ (ili „bitak“ u Ciprinoj terminologiji), a A „idealno počelo“ (odnosno „znanje“).

Tko se imalo sjeća srednjoškolske statike već vizualno može predočiti središnju točku (A=A) kao os oko koje dva „momenta“* na krakovima vuku svaki na svoju stranu i tako se održavaju u ravnoteži. Tu sliku (rani) Schelling opisuje kao „temeljnu formulu” svog „cijelog sistema“ „na kojoj je u svakom smjeru postavljeno isto identično, ali u suprotstavljenim smjerovima s pretežućim A ili B, dok u točku ravnoteže pada A=A samo“.**

Iako su te dvije moći – znanje (odnosno Schellingovo „idealno“) i bitak („realno“) – u ravnoteži, ona nije statična, nije „mrtva“ nego je u nekom kretanju. Takvo kretanje koje se održava u ravnoteži, mada je stalno u iskušenju da iz nje ispadne, možemo sebi predočiti kao neko titranje oko tog položaja ravnoteže (koji je točka „indiferencije” odnosno „istosti znanja i bitka“) pri čemu jedna ili druga strana samo privremeno nadvladava. Tada na onoj gornjoj slici, kao na klackalici, periodično nastaje odmak od početnog položaja i povratak u njega. Odnosno, sa stajališta periferije doista bi postojala faza odmaknutosti od početnog stanja, ali gledano iz samog mirujućeg središta ravnoteže ta bi odmaknutost bila nebitna, ne-bivstvena, budući da za njom već slijedi faza primicanja. Ova bi usporedba možda mogla pomoći razumijevanju toga kako to bivstvena cjelina („središte“) ipak drži pri sebi privid („periferiju“) koji se odvaja od cjeline („udaljava od ravnoteže“).

Ali bivstvena cjelina nije se nastankom privida, koji je od nje razdvojen, od njega odvojila. Bivstvena cjelina uopće se ne odvaja od privida, već privid drži i dalje kod sebe, pri sebi i za sebe, ali naravno ne kao privid, već kao bivstveno biće istine same. Ovo je smisao onog Parmenidova fragmenta, koji je najdublji od sviju, jer dopire u odnos istine i privida najdalje prikazujući načelnu razliku njihova uzajamna odnošenja:

„Gledaj, kako i ono, što je odsutno ta apeonta – iako je odsutno, stalno je duhu prisutno – nooi pareonta. Jer duh neće odrezati biće, da se ne bi držalo bića – ou gar apotmexei to eon tou eontos ehesthai – niti će ga skroz posvuda po svemiru – pantei pantos kata kosmon – raspršiti, niti natrag sakupljati.“ (fr. 2)

Za razliku od privida koji sve rastavlja i sastavlja …bivstvena cjelina ne napušta svijet privida, ne odvaja se od njega… Bivstvena cjelina neće ga niti raspršiti niti opet sakupljati, jer to njoj nije potrebno, budući da ga otpočetka i neprekidno drži i ima pri sebi kao vlastitu prisutnost, bez obzira što to privid ne zna i za sebe je kao iz bivstvene cjeline odsutan. Privid ne zna za istinu, ali istina zna za privid, iako ne kao za privid, nego kao za vlastito biće. (MM, 39.)

Svakako valja uočiti da su metafora prividnog titranja oko ravnotežnog položaja (periodične izmjene faza udaljavanja i približavanja od početnog stanja) i metafora nekog zbiljskog ispadanja iz ravnoteže („pada“) bitno različite. Prema važnom razlikovanju H. von Balthasara, prva od njih ostaje u onim okvirima koje naziva „putom privida“, gdje je „samo jedinstvo istinski bivstvujuće“. Nevolja s takvim predočbama je ova:

Ono što je osigurano proglašava se onim “stvarnim”, ono što je napušteno i neosigurano “nestvarnim”. Kako god to u teoriji zvučalo lijepo i uzvišeno, u praktičnoj se primjeni pokazuje kao neprozirno i neostvarivo, jer se više ne isplati stalan napor i konačna odgovornost za ono što prolazi. (link)

Metafora „pada“, pak, podrazumijeva da je određeni pra-čin donio neku stvarnu protivnost u cjelinu, da se u povijesti odvija jedna drama u kojoj je uspjeh na putu povratka u jedinstvo neizvjestan. Unatoč govoru o prividu u osnovi je to bio Ciprin stav. Stoga kod Cipre središnje mjesto, za razliku od gornje Schellingove “temeljne formule”, ne zauzima načelo istovjetnosti (A=A) budući da ono vrijedi samo za nužnost (i prošlost), nego je u središtu jedna (uvijek sadašnja) mogućnost da bude A=B kao potpuni (ne samo logički nego i realni) identitet A i B, ali čije je ozbiljenje uvijek neizvjesno budući da stalno oscilira između mogućnosti da prividno prevlada idealni moment A ili realni moment B.

S obzirom na temeljnu slobodu dobra kao i zla, istine kao i neistine, ništa u ovoj povijesti nije unaprijed odlučeno. Svaka eshatologija samo je prividna, samo je »ideologija«; ono što se povijesno odista zbiva jest, naprotiv, eshatogeneza – postupno iznošenje na vidjelo nikome, ni bogu, ni čovjeku, ni onom trećem poznatog ishoda drame božanskog života. Ova božanska drama svijeta, ovaj theatrum mundi divinum ima ipak u čovjeku svog glavnog i nezamjenjivog glumca. (M. Cipra, O genezi čovjekove povijesti)


* U njemačkoj filosofiji barem od Hegela nadalje riječ moment se koristi za jedan svojstveni aspekt neke cjeline koji nije zapravo odvojiv od nje (za razliku od riječi dio koja se koristi za nešto zapravo odvojivo od neke cjeline). Schellingovo “realno” i “idealno” zapravo su neodvojivi aspekti cjeline, dakle “momenti” u tome smislu. Budući da se u statici riječ momentorum koristila još od 16. stoljeća, gornja bi Schellingova slika koja podsjeća na statičke dijagrame (poput ovoga dolje) mogla biti izvor takve kasnije upotrebe u filosofiji; ali nije mi poznato je li to doista tako.

Momenti sile T1 i T2 su u ravnoteži

** Hegelova primjedba uz tu „temeljnu formulu” ranog Schellinga bila je, otprilike, da njena središnja točka ne može biti pravi identitet. Naime, jedino što razlikuje jednu stranu linije od druge je smjer, a taj se smjer može odrediti samo u odnosu na središnju točku (npr. na ovoj slici lijevo ili desno od nje). Ali, ako je središnja točka pravo jedinstvo, a ne puki spoj A i B, onda je taj smjer proizvoljan – moglo bi se isto tako obrnuti sliku. I onda zapravo ne postoji razlika između jedne i druge strane linije, odnosno između pretežno idealnog i pretežno realnog. Potpuna simetrija slike ne omogućuje to razlikovanje – osim ako bi ono već postojalo u središnjoj točki. Samo, u tom slučaju ta točka nije pravo jedinstvo (Einsein) nego puki sklop A i B, ili puka granica između njih. To je doista uvjerljiv prigovor; ipak, čini mi se da ga možemo izbjeći ne shvatimo li liniju prostorno nego tako da ona ima neki vremenski karakter koji joj daje jednu inherentnu usmjerenost (pa bi u nekim sljedećim nastavcima trebalo pokazati da te crte doista naznačuju neke vremenske smjerove (prošlost, budućnost)).

(… nastavit će se …)

Jedna misao o “ravnoteža? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

  1. Po sadržaju bi ovaj zapis (a vjerojatno i sljedeći) trebao biti nakon sedamnaestog zapisa “istina kao istost?” (pa će u nekom pdf-u sa sabranim zapisima uz MM valjda tako i biti). Malo sam bio požurio s onim zapisom “biti na razgranatom putu?”, isprike redovitim čitateljima.

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s