kolaps? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

(dvadeseti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

U svjetlu jest apsolutni identitet sam. (Schelling, Prikaz moga sistema filozofije, §93.)

Iako je „filosofija prirode“ klasičnog njemačkog idealizma (i Schellingova i Hegelova) uglavnom preostala poput fosilnog spomenika nekog čudnovatog izumrlog organizma iz jednoga prošlog i danas slabo razumljivog vremena, izgleda mi da gornjoj rečenici možemo naći smisao u osloncu na jednu fizikalnu teoriju koja se pojavila sto godina nakon nje. Naime, iz specijalne teorije relativnosti znamo da za vanjskog promatrača nekog sustava koji se giba brzinom sve bližom brzini svjetlosti prostorne dimenzije toga sustava u smjeru gibanja postaju sve kraće dok se vremenski intervali produžuju. Nastavimo li spekulativno u tome smjeru mogli bismo pretpostaviti da je s našeg gledišta u nekom fotonu nemoguće prostorno razlikovanje (jer je prostorna dimenzija pala u točku) kao i vremensko razlikovanje (svaki vremenski interval postaje beskrajno dug).* Takvu „in-diferenciju” onda možda možemo shvatiti kao „apsolutni identitet sam“ i u tome pogledu koristiti metaforu svjetla za taj identitet.

Poput Schellinga i mnogih prije njega, Cipra također koristi metaforu svjetla za ono Jedno, samu istost znanja i bitka kao bivstvenu cjelinu. Pritom se ne radi o jednostavnom rasprostiranju svjetlosti nego o stanovitom „sebeogledanju“.

[I]stina kao istost znanja i bitka, nije i ne može biti, rekli smo već, mrtva, prazna, jednolična, apstraktna istovjetnost jednoga, jer u tom slučaju ona ne bi bila sve punoća – pan empleon – ne samo bitka nego i znanja. Znanje, bilo koje, ne može postojati nikako, ukoliko samo jedno u njegovoj prostoj jednostavnosti bivstvuje. Ono jedno samo sebe ne može znati – jedno samo za sebe nije punoća znanja nego prosta jednostavnost neznanja. Da bi ipak jedno bilo punoća znanja i bitka, da bi jedno moglo samo sebe znati, nužno je potrebno da ono sebe na neki način ogleda i tek tako može, tim samoogledanjem, do sebeznanja. Jedno može znati, može biti sebeznanje jedino ukoliko može samo sebe u svojoj jednoti ogledati. (MM, 40.)

U Ciprinoj interpretaciji, Parmenidova riječ za bivstvenu cjelinu istine kao samoogledajuću istost bivstvenih moći znanja i bitka jest Sfaira.

Sfaira ne samo da imade znanje, nego, štoviše, ona jest samo to znanje u sferičkoj istosti znanja i bitka. Ako Sfaira jest znanje, onda ona već nužno samu sebe na neki način ogledava, onda je ona oduvijek već i nužno samoogledajuća i samoogledana. Kako pak to polučuje? Upravo time što je sfaira – kugla – te tako imade periferiju i središte. Na taj način sva se periferija sfere ogledava u njenom središtu, a središte opet po svoj periferiji sfere. Sfaira je u samoj sebi istost znanja i bitka, ukoliko se njeno sveukupno biće trajno i nepromjenljivo ogleda u vlastitoj periferiji i u vlastitom središtu. Samoogledanje bića sfere jest njegovo sebeznanje i istost njegova bitka s njegovim znanjem. Ovo ogledanje nije ogledanje u nekom ili nečem drugom, već zahvaljujući naravi sfere ogledanje u istome – to je samoogledanje Sfaire u njoj samoj. Bitak je isto što i znanje u vlastitom samoogledanju, koje je samoogledanje savršena punoća sfere – bivstvena cjelina istine same. (MM, 40.)

U svim su vremenima mislioci koristili njima suvremene metafore iz pojedinih znanosti ili tehničkih naprava da bi nekako predočili nepredočivosti poput cjeline svega. Svemir kao mehanički sat iz newtonovskog doba, ili u naše doba svemir kao računalna simulacija, ili um kao računalo, ili evolucija kao tržišno nadmetanje, itd. – primjera je mnoštvo. Sve njih treba uzeti cum grano salis, naime upravo kao metafore a ne kao neko doslovno objašnjenje. Kvantna mehanika je za takvu metaforiku istodobno i osobito podatna i osobito sumnjiv posao (pa susrećemo bizarna prodavanja metaforičke magle poput „kvantnog iscjeljivanja“, „kvantne prehrane“, „kvantnog tarota“, „kvantnog življenja“, itd.) To je zato što su mikroskopski predmeti kojima se kvantna mehanika (prvenstveno) bavi sami teško ili nikako predočivi na dosljedan način, pa je njihovo korištenje za pojašnjenje drugih teško zamislivih stvari zapravo objašnjavanje nejasnog nejasnim, neko slikanje sivom bojom na sivoj podlozi (Grau in Grau, Hegel). Unatoč tome, uz svu svijest o tim problemima, ipak ću se odvažiti na jednu imaginaciju (u najboljem slučaju „stvaralačku“, a vjerojatnije ipak tek „puku“), za koju nipošto nije kriv Cipra, a kojom sebi (pa onda možda i nekom čitatelju) nastojim pomoći u misaonoj nevolji predočavanja toga da istost (koja nije jednakost dviju stvari nego istost jednog te istog) može zapasti u ne-istost.

Zamislimo svjetlost, npr. jedan foton unutar neke prozirne sfere praznog prostora. Kod kvantnih „čestica-valova“ vrijedi da im je položaj prije čina mjerenja neodređen – tako se npr. elektron u bilo kojem trenutku prije čina mjerenja na jedan ne baš jasan način (naime, ima više interpretacija toga problema) nalazi svugdje u atomu (što predočavamo „elektronskim oblakom“ koji nije oblak elektrona nego „oblak vjerojatnosti”), dok mu tek čin mjerenja lokalizira položaj. Pa tako i taj naš jedan jedini foton prije čina mjerenja poput nekog oblaka kao stojni val ispunjava istodobno cijelu tu sferu (kolika god bila, pa i ako je veličine cijelog svemira). Dakle, moglo bi se reći da do čina mjerenja taj foton nije “u” nekoj o njemu neovisnoj prostornoj sferi, nego sam jest ta u sebi titrajuća sfera. Cipra uz svoj (ili Parmenidov) pojam Sfaira kaže:

Sfaira je … takva »bivstvena kugla« kojoj je središte posvuda, a periferija nigdje – u smislu drevnog ezoteričkog izrijeka: Deus est Sphaera cuius centrum ubique, circumferentia nusquam. [Bog je sfera kojoj je središte posvuda, a periferija nigdje.] (MM, 40.)

Osim toga taj naš foton, poput slavne Schrödingerove mačke, prije čina mjerenja može biti u stanju superpozicije dvaju mogućih stanja koja su inače međusobno suprotstavljena (istodobno A i ne-A, ali ne kao faktički ozbiljenih nego kao mogućih stanja). Tek jedan čin (naime mjerenje) dovodi do kolapsa iz toga stanja superponiranih mogućnosti. Kao što nakon kolapsa ona mačka više ne može biti u stanju superpozicije mogućnosti živo-neživo, nego postaje određeno živa (A) ili određeno mrtva (ne-A) ali nikako oboje (tertium non datur), tako i onaj jedan foton više ne ispunjava kao stojni val neodređeno cijelu sferu (koja je istodobno i točka i cijeli svemir) nego postaje određen kao čestica, odnosno jedna svijetla točka (A), dok sve što nije ta svijetla točka (ne-A) postaje tamni prazan prostor oko njega.

Praznina [to kenon] prostora u nutarnjosti Sfaire jest bezdana mrkla noć – nyx afantos. (MM, 41.)

Tek tim kolapsom, nakon kojega sustav postaje nama (“smrtnicima”) vidljiv (kao što nam ona mačka postaje vidljiva tek otvaranjem kutije nakon čega prestaje superpozicija A i neA), nastaje razdvojenost svjetla i tame.

Smrtnici su se, naime, složili da ustanove po imenu dva obličja – mortas dyo gnomas onomazein… Prosudili su ih kao suprotnosti – tantia ekrinanto – i njihove znakove postavili – semata ethento – odvojeno jedne od drugih – horis ap’ allelon. Ovdje eteričku vatru plamena, blagu i vrlo laganu, sebi posvuda istovjetnu, ali s drugim neistovjetnu, a ondje, također za sebe, na suprotnoj strani, noć bez svjetla, guste i teške građe. (Parm. fr. 6.) Kad je sve tako nazvano svjetlom i tamom i kad su ti nazivi bili prema njihovim silama nadjenuti ovome i onome, sve je postalo ujedno puno svjetla i tamne noći… (Parm. fr. 9.) (MM, 21.)

Svakako, čak i kad bi ova moja slika inače bila uvjerljiva, jasno je njeno ograničenje u tome da je u kvantnoj mehanici kolaps iz onog superponiranog stanja još neozbiljenih mogućnosti izazvan nečim što je izvan tog kvantnog sustava (npr. činom mjerenja) dok za „pad“ iz Sfaire nije zamisliv neki njoj izvanjski čin/pokretač.

Koliko tu pomaže Ciprin govor o „samoustegnuću“ Sfaire? Ta bi ustegnutost, čini se, bila prijevod Aristotelove riječi steresis, „lišenost“, koja inače ukazuje da je jedna od dviju prividnih suprotnosti manje bivstvena od druge (npr. svjetlo i tama nisu dva simetrična elementa nego je tama lišenost svjetla; isto tako je hladnoća lišenost topline u paru toplo-hladno, itd.). U tome smislu Cipra tumači Parmenida: smrtnici, kad su suprotnosti nazvali svjetlom i tamom, tako da je „to dvoje podjednake snage“, upravo „tu su se prevarili“, jer „jedno od njih nije trebalo označiti – ton mian ou hreon estin“ (MM, 21.), naime ono koje je puka lišenost a ne nešto bivstveno. Bivstvena je samo svjetlost kao „apsolutni identitet“, a suprotnost svjetlost-tama, ili identitet-diferencija, ili istina-privid, jest prividna.


* Vrijedio bi i obrat: iz sustava fotona njegova prostorna dimenzija je beskrajno velika, a vrijeme iščezava. Tu zamisao dugujem Anti Periši pa njemu pripadaju zasluge za ono što je u njoj istinito, dok, podrazumijeva se, ako je nešto pogrešno krivnja je na mojoj olakoj prezentaciji te zamisli.

(… nastavit će se …)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s