kvantna mehanika i metafizika?

Riječ metafizika različitim ljudima (pa i različitim filosofima) znači razne stvari, ali najčešće značenje i danas i kroz povijest je isto što i ontologija (koja se još tradicionalno naziva metaphysica generalis), dakle znanje o tome što uistinu jest, što zapravo postoji.

Po jednom je gledištu metafizika je nepotrebna jer na pitanje o tome što zapravo postoji odgovaraju prirodne znanosti, a osobito fizika.

Predmet ovoga rada je filozofska teorija po kojoj, u krajnjoj instanci, sa svijetu postoje samo entiteti fizike. Po tom radikalno materijalističkom gledištu biologija i psihologija bi u određenom smislu bile svedene na fiziku, pa je taj pristup redovito povezan s tezom o ujedinjenju znanosti. A kako je fizika baza redukcije ostalih znanosti, ovaj se filozofski pravac naziva i “fizikalizam”. (N. Sesardić, Fizikalizam)

Da fizikalizam nije neki „znanstveni svjetonazor“, a još manje „znanost“ naprosto, nego jedna filosofska teorija među drugima valja za svaki slučaj još jednom naglasiti.

Ali čak i ako je netko fizikalist neće izbjeći metafizičkim pitanjima. Reduciramo li ostale znanosti na fiziku, valja i fiziku reducirati na temeljnu fizikalnu teoriju, a ta je kvantna mehanika. A s kvantnom mehanikom stvari stoje tako da nedavno umrli nobelovac iz fizike S. Weinberg u svom članku The Trouble with Quantum Mechanics iz 2017. s odobravanjem citira nobelovca iz fizike R. Feynmana koji je 1964. rekao:

Mislim da mogu sa sigurnošću reći da nitko ne razumije kvantnu mehaniku.

Tako da bi trijumf fizikalizma bio jedna Pirova pobjeda: sve ćemo reducirati na fiziku, cijelu fiziku na kvantnu mehaniku, ali kvantnu mehaniku niti sto godina od kad je nastala nitko ne razumije (barem tako kažu nobelovci iz fizike koji su se njome bavili cijeli život).

Ali što znači da je „nitko ne razumije“? Zar nije kvantna mehanika jedna od pokusom najpotvrđenijih teorija u znanosti? Jest. Imamo dakle matematičke formule koje dobro predviđaju što će se dogoditi u pokusima. Treba li nam u fizici još nešto osim matematičke teorije i pokusa?

U većini drugih fizikalnih teorija možemo sebi nekako predočiti što se događa, i to možemo nekako opisati, nacrtati, računalno simulirati (na neki vidljiv način) i tome slično. Kod kvantne mehanike to ne baš ne ide, i u tome pogledu „nitko ne razumije“ kvantnu mehaniku, iako imamo matematičku teoriju i pokuse koji se slažu.

Naravno, ipak pokušavamo predočiti i pokušavamo razumjeti. Što radimo kad pokušavamo to razumjeti? Nobelovac iz fizike i jedan od zasnivača kvantne mehanike W. Heisenberg kaže:

[F]izika ne sastoji samo iz eksperimentiranja i mjerenja na jednoj strani i matematičkih formula na drugoj strani, nego … se na šavu (an der Nahtstelle) između toga dvoga moramo baviti pravom filozofijom. … Tamo, služeći se običnim jezikom, moramo pokušati objasniti što se ustvari zbiva pri toj igri između eksperimenta i matematike. (link)

A budući da tu, između matematike i pokusa, na tom „šavu“, „služeći se običnim jezikom“ (dakle, kroz jezik, dialegesthai, pomoću dialektike tehne) zapravo filosofiramo, nije ni čudno da postoji cijelo mnoštvo različitih „interpretacija kvantne mehanike“, kao što i inače biva pri filosofiranju. Wikipedija daje 13 relevantnih interpretacija (a ima ih još podosta). I te se interpretacije upravo bave pitanjem „što zapravo postoji“ u kvantnoj mehanici, odnosno, bave se ontološkim/metafizičkim pitanjima. Evo jedne tablice za ilustraciju nekih od tih interpretacija odnosno spornih pitanja.

https://en.wikipedia.org/wiki/Interp…cs#Comparisons

Shvatimo li svijet fizikalistički (što ne moramo), onda sporna pitanja iz gornje tablice postaju doslovno metafizička/ontološka, jer se ne bave samo “temeljima fizike”, nego “temeljima svega što jest”. Ali ujedno odmah postaje očito da su bliska tradicionalnim metafizičkim pitanjima. Pogledajmo ukratko tih 9 pitanja.

Deterministic? – to pitanje u QM je analogno tradicionalnom metafizičkom pitanju o tome jesu li zbivanja u svijetu u osnovi determinirana ili u osnovi svijeta postoji i neka slučajnost ili sloboda odluke. U našoj tablici imamo 4 odgovora “da”, 7 odgovora “ne” i 2 odgovora “ne znamo”. Kolektivno bi se, dakle, moglo pomirljivo reći „ne znamo“, a ja pojedinačno slobodno odlučujem vjerovati da u samim temeljima svijeta ima slobode odluke. 🙂

Ontic wave-function? (u ranijoj verziji ove tablice to pitanje je glasilo Wavefunction real?) – to je pitanje analogno tradicionalnom pitanju o tome jesu li naši teorijski pojmovi, u ovom slučaju “valna funkcija” kao ključna fizikalna veličina u kvantnoj mehanici, nešto stvarno ili su tek “korisne fikcije”. U osnovi je to bilo ključno ontološko pitanje u Srednjem vijeku, poznato kao spor između realizma i nominalizma.

Unique history? – analogno ontološkom pitanju o tome postoji li prošlost (ili zapravo postoji samo sadašnjost), i ako postoji u kojem smislu postoji.

Hidden variables? – analogno ontološkom pitanju o tome da li kontingentnosti našeg svijeta počivaju na dubljem, nama skrivenom ne-kontingentnom temelju ili su neizbježan dio svijeta.

Collapsing wavefunctions? – analogno ontološkom pitanju o kontinuitetu ili diskontinuitetu u prirodi, možda recimo ovako: je li trenutak tek jedna točka na vremenskom pravcu ili je trenutak sada bitno različit od točaka koje mu prethode?

Observer role? – je li svijet moguće opisati tako da se iz opisa isključi subjekt koji promatra/radi pokuse? 8 interpretacija kaže da je moguće, 5 da nije.

Local dynamics? – opet kontinuitet vs. diskontinuitet u prirodi, ali sad s obzirom na prostor a ne vrijeme. Postoji li “magično” trenutno uzročno djelovanje na daljinu, ili je za bilo koju uzročnost potrebno kontinuirano kretanje od jedne točke do druge?

Counterfactual definite? – ima li smisla govoriti o nekoj vrsti realnosti u onome što se nije dogodilo, u smislu “što bi bilo kad bi bilo?” (tako da kažemo “da se dogodilo X onda bi se dogodio i Y”, i da to ima neku istinosnu vrijednost iako se nije dogodio ni X ni Y), ili valja govoriti samo o zbiljskim događanjima.

Universal wave-function? – postoji li neko jedinstvo svijeta, ili je svijet naprosto hrpa pojedinačnosti.

U svakom slučaju, potiskivanje metafizike, navodno u korist science, ne znači da su ta pitanja doista postala suvišnima, nego ih tek odguruje drugdje, ovaj put u „temelje“ kvantne mehanike.

4 misli o “kvantna mehanika i metafizika?

  1. *Riječ metafizika različitim ljudima (pa i različitim filosofima) znači razne stvari, ali najčešće značenje i danas i kroz povijest je isto što i ontologija (koja se još tradicionalno naziva metaphysica generalis), dakle znanje o tome što uistinu jest, što zapravo postoji.*

    Danas imamo veliku kontaminaciju tog termina, još samo čekam da se i vampirizam podvede pod “metafiziku”, lol. Stoga valja reći da kad bi se Aristotel sad ustao i kad bismo mu spomenuli tu riječ vjerovatno bi nas smrknuto pogledao i pitao “a što vam je zapravo to?”. Pa bismo mu morali objasniti kako je jedan od voditelja njegove peripatetičke škole skovao “ta meta ta fisika” prilikom klasifikacije njegovih spisa.

    Ako pak pogledamo što nam sam Aristotel kaže, vidjet ćemo da određuje metafiziku kao: 1. pitanje o tome što je biće, 2. pitanje o prvim uzrocima i principima bića, 3. pitanje o prvom uzroku, bogu, 4. pitanje o supstanciji (ousia).

    Pitanje “što je biće” ja ne bi čitao kao pitanje “što postoji”, koje bi bilo ekvivalentno pitanju “čega ima”. To bi već pretpostavljalo da nam je jasno što je to “postojanje” ili ono “biti” (tj. biće). Mislim da s tim pitanjem Aristotel pita pitanje višeg reda i još fundamentalnije, naime što uopće znači “postojati” ili “biti” (tj. biće). Dakle, s pitanjem “što uistinu postoji” mogli bismo dati odgovor tako što ćemo jednostavno uputiti na posljednji i najnoviji priručnik iz kvantne mehanike. No time zasigurno nismo odgovorili na pitanje što to uopće značiti “biti” ili “postojati”, što je uopće “postojanje” (biće) kao takvo. Dakle, pitanje je jednog višeg reda (vidi članak “Existence” na Stanford Encyclopedya of Philosophy), i ono mi se čini prvotnim, a iz njega onda slijedi pitanje kako razdijeliti postojeće i koje vrste bića postoje. S tim da ni to pitanje nije baš tako jasno kako se čini na prvu, jer za to nam treba kriterij ili neko mjerilo na temelju kojeg možemo reći da nešto postoji (kriteriji postojanja) odnosno kriterij raspodjele bića (za Aristotela je to mjerilo je li ono opće ili pojedinačno).

    Temeljno je pak pitanje ontologije u formulaciji Heideggera, koji slijedi Leibniza i Hegela, pitanje “Zašto je radije nešto, a ne ništa?”, a u formulaciji Van Inwagena “Koja je vjerojatnost da nešto postoji?” (Why is there anything at all?). Nije jasno kako odgovoriti na to pitanje, jer logički govoreći pri objašnjenju postojanja nečega pozivamo se na postojanje nečeg drugog, i tako pretpostavljamo ono što želimo argumentirat (logički je moguće deducirati opstojnost nečega jedino pretpostavljajući već opstojnost nečeg drugog). Hegel doduše nije pretpostavio na početku baš ništa, tj. kod njega ta “dedukcija” ide: Ništa – Postajanje – Bitak (jasno, ne misli na “ništa” u doslovnom smislu te riječi), čime je izbjegao problem cirkularnosti.

    Iz prethodno rečenog moglo bi se skicirati metafiziku kroz ova pitanja:

    1. Što to uopće znači “biti” ili “postojati” (biće)?
    2. Što točno postoji, odnosno koje vrste bića postoje? U svezi s tim: koji su kriteriji postojećeg i kriteriji raspodjele bića?
    3. Zašto uopće nešto (biće) postoji, radije nego ništa?

    Netko bi mogao reći da je pitanje svih pitanja koje prethodi svakom od navedenih (ili se to unaprijed pretpostavlja kroz navedena) ono o “apsolutnom početku”, pitanje “kako uopće znamo da išta (biće) postoji”. Dakle, prvo bi išao odgovor na skeptički izazov. Time bi se slijedilo Descartesa (nisu uzalud “METAFIZIČKE meditacije” ilitiga “Meditacije o PRVOJ filozofiji). I to je legitimno 🙂

    Ima još tih pitanja, jer nakon što odgovorimo na sva ova (ukoliko, naravno, odgovor na ono o “apsolutnom početku” nije radikalni skepticizam koji negira opstojnost ičega, bića, i posljedično metafizički nihilizam, vidi “Nothingness” na SEP-u) onda bi slijedilo: u kakvim odnosima/relacijama bića stoje (relacija uzročnosti, emergencije, supervenijencije, emanacije), modalitet bića (kontingentnost, nužnost), itd.

    Razliku između fizike i metafizike možemo ilustrirat na jednostavnom primjeru. Uzmimo običnu olovku. Prirodoslovac će se pitati od kojeg materijala je napravljena, od koje tvari, od čega točno na mikro razini, o el. česticama koje je čine (pa onda o dimenzijama, itd. itd.). Metafizičar će se pitati: je li olovka apstraktna općenitost ili konkretna pojedinačnosti? Je li svežanj svojstava? Je li možda trop? Ima li olovke kao predmeta izvan osjetilnih podataka i mentalnih stanja? Je li to nužni ili kontingentni entitet? Koji je identitet olovke kroz vrijeme?

    Sviđa mi se

    • Od svega što si napisao meni je najzanimljivije bi li “vampirizam” mogao potpasti pod metafiziku. 😀 Što ćeš, postmoderno doba. 🙂 Naime, budući da je, kao kažeš, porijeklo tog naziva knjižničarsko, znači da su pra-stručnjaci za pitanje “što je metafizika?” upravo knjižničari. A oni, kao što si vjerojatno primijetio, vampirizam stavljaju negdje između Russella i Platona. 😉

      Šalu na stranu, ne kužim baš razliku između mog pitanja “što uistinu postoji?” (uz koje bi uputio zainteresirane na najnoviji udžbenik kvantne mehanike) i “što točno postoji?” (koje svrstavaš u metafiziku).

      Sviđa mi se

      • Aludirao sam na kontaminaciju tog pojma koja je vrišteće upadljiva jer čim se spomene “metafizika” dosta neupućenih ljudi odmah zaključuje “meta znači iza, s onu stranu, ergo, spiritualnost, nadnaravnost”. Duhovi i škripanje vratima 🙂 Upišeš li u google pretraživač taj termin vrlo brzo ti ponudi “transformaciju svijesti”. I onda završiš u par koraka na Davidu Ickeu. Postmodernizam je kamilica za to 🙂 To naprosto nema veze s “philosophiom prima”.

        Potpuno je irelevantno u određenom smislu kako ćeš ti to čisto nominalno nazivati, možeš zvati i trlababalanom, bitan je sadržaj koji je iza toga (pitanje, ciljevi, metoda, itd.). Sigurno nije o škripanju vrata po noći i duhovima (ili NLO-u) 🙂

        “Meta” jednostavno znači veći stupanj apstrakcije i općenitosti. Ne “duhovi i škripanje vrata” ili nekakva opskurna spiritistička onostranost. Danas imamo metametafiziku. Po ovom kontaminiranom i mutavom shvaćanju metafizike ispalo bi da to znači “onostrana onostranost”, što je žešći i vrišteći reductio ad absurdum.

        Jednom sam čitao članak vezan prvotno uz Heideggera u kojem se spominje da Aristotel ističe kako je metafizika “tražena znanost”, i postavlja se pitanje je li Aristotel tu znanost uopće pronašao!?

        *Šalu na stranu, ne kužim baš razliku između mog pitanja “što uistinu postoji?” (uz koje bi uputio zainteresirane na najnoviji udžbenik kvantne mehanike) i “što točno postoji?” (koje svrstavaš u metafiziku).*

        Ne, ne, možda sam formulirao kao “što točno postoji” no time mislim na tvoje pitanje “što uistinu postoji”, dakle nema nikakve razlike.
        Još jednom: napisao si “znanje o tome što uistinu jest, što zapravo postoji”. Odgovaram da Aristotelovsko “što je biće?” meni nije isto što i “što uistinu jest, što postoji” nego pitanje “što je uopće *postojanje” kao takvo” ili “što to znači biti ili postojati”. Ne mislim da pitanje “što uistinu jest” nije metafizičko, samo to da ne bi tako čitao Aristotela. Jer to već pretpostavlja da znamo što je uopće “postojanje” kao takvo, da imamo kriterije postojanja tj. kriterije na temelju kojeg ćemo razdijeliti postojeće, itd.

        Posljednji udžbenik iz kvantne mehanike neće nam odgovoriti na pitanje “što to znači biti ili postojati”. Duga tradicija od Aristotela do Fregea i Russella “postojanje” ne smatra realnim predikatom, nego predikatom drugog reda (pa je u neku ruku iskaz “Stol postoji” bez previše smisla). Stvari nemaju “postojanje”, ono nije još jedno svojstvo pored ostalih, nego se “postojanje” stvarima pririče.

        Zanimljivo je također da u knjizi “Aristotelova Metafizika: zbirka rasprava” (uredili Grgić i Gregorić) u jednom od tekstova vezanih za metafiziku kod Aristotela autor teksta (nisam siguran jel Barnes ili neki drugi ekspert) ističe da ako bi shvatili pitanje što postoji ili čega ima tako da nam Aristotel želi reći da jednostavno nabrojimo sve što na bilo koji način jest, to bi bio pothvat koji vjerojatno ne bi stigli dovršiti do kraja svijeta, stoga se srdačno zahvaljujemo Aristotelu na tomu 🙂

        Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s