Schleiermacher: osjećanje između mišljenja i htijenja? (ulomak iz Louis Roy, Consciousness According to Schleiermacher)

U svojim glavnim spisima Schleiermacher dosljedno koristi riječ Gefühl, „osjećanje“, da bi označio pred-refleksivnu svijest. Za njega Gefühl ima različito značenje od običnih osjećaja poput osjeta, čuvstava, sentimenata ili nesvjesnih stanja, koja su često subjektivistička. Ono je neko Zustand, „stanje uma“, koje se sastoji u „sebe-svijesti“. Schleiermacher kaže … da bi koristio riječ Gesinnung, „stav“ [ili „raspoloženje“, dispositon], … kad ona u suvremenoj upotrebi već ne bi imala jednu pretežno praktičnu konotaciju. Zato ga radije naziva Stimmung, jedan trajni „ugođaj“.

U unutarnjem životu ljudskog sopstva to postojano osjećanje uopće nije puko subjektivno, budući da tu imamo posla s nečim tako općim (allgemeine) kao što je pojedinačna sebe-svijest. Pod „općim“ Schleiermacher ovdje misli da se iskustvo (Erfahrung) „očekuje od svakoga“. … [O]sjećanje je „neposredna prisutnost cijele, nepodijeljene osobne egzistencije“. Ovaj smisao osobne egzistencije je daleko od toga da bi bio subjektivistički, on je uvijek blisko povezan sa svjesnošću o svijetu i svjesnošću o Bogu. … On pod „osjećanjem“ nije mislio na emocionalnu kakvoću. Imati to osjećanje nije u istoj klasi s imanjem osjećaja užitka ili ljutnje. To je prije jedan način sebe-svijesti. Ali Gefühl je morao biti pogrešno shvaćen od nemarnijeg čitatelja koji bi čuo njegov uobičajeni psihološki prizvuk… Ono što se pritom ne primjećuje jest da imati emocije ili osjećaje (uobičajeno u množini: Erregungen, Gefühle) pripada u oblast antiteze (Schleiermacher daje primjere: užitak/bol, objektivno/unutarnje), dok se osjećanje (jednina: Gefühl) nalazi u oblasti gdje nema antiteze između subjekta i njegovih objekata. …

Svatko tko je upućen u svojstvene hermeneutičke probleme koje je stvorio Schleiermacherov rječnik ne može nego suosjećati s prosudbom Paula Tillicha da je „Schleiermacher načinio veliku pogrešku“ kad je termin Gefühl koristio tako da se odnosi na duboko religijsko iskustvo koje leži iza oblasti ljudskih emocija. Ali zašto je onda Schleiermacher ustrajao u korištenju te dvojbene riječi? Najbolji odgovor na to pitanje je sljedeći: „Rekavši da je to jedno osjećanje Schleiermacher ga je mislio razlučiti od znanja kao i od djelovanja.“ Da bi izrazio to važno razlikovanje, autor Kršćanske vjere pribjegao je jednom izrazu koji eksplicira ono što bi „osjećanje“ trebalo prenijeti: „neposredna sebe-svijest“. … 

U prvom izdanju Der christliche Glaube osjećanje je određeno kao ono što dopušta sopstvu da ide natrag i naprijed iz oblasti znanja u oblast htijenja. Ono je sagledano kao posrednik, jedno „središte“ (Mittelpunkt), … „hvatište“ (Angelpunkt) između znanja i htijenja. Usporedio bih znanje i htijenje sa sastavnicama prednjeg plana sopstva, koje svoje jedinstvo nalaze u pozadini, naime [osjećanju] pobožnosti. …

Transcendentni temelj izmiče djelovanju mišljenja i htijenja, ali se može dohvatiti u sabiranju tih djelovanja.

Antiteza tih djelovanja poništava se u točki istovjetnosti koju Schleiermacher naziva „osjećanje, koje postoji u titranju [Wechsel]“ između tih djelovanja, „kao svrha mišljenja i početak htijenja“. … Zglob između mišljenja i htijenja je, prema Schleiermacheru, mjesto „indiferencije“ (Indifferenz) na kojem su napuštene sve suprotnosti. … Ali ta se Nullpunkt nikad ne dostiže izravno, neovisno o mišljenju i htijenju. Svaka od tih dviju djelatnosti na sebi svojstven način vodi središtu i istječe iz njega. Schleiermacher govori o ein Obergang, prijelazu, prolazu naprijed i natrag između mišljenja i htijenja. Naziva ga „neposredna sebe-svijest“ ili „osjećanje“. …

Svijest koju smo ovdje eksplicirali jest pred-refleksivna. Schleiermacher je suprotstavlja refleksivnoj svijesti. Na taj način srećom izbjegava zavodljivu suprotnost između nesvjesnog i svjesnog koju su usvojili mnogi autori. … Schleiermacher ne zapada u tu dihotomiju koja ne ostavlja prostora pred-refleksivnoj svijesti. On izričito potvrđuje da njegova upotreba riječi „osjećanje“ ne uključuje „nesvjesna stanja“. …

[Dok je] jedna vrsta sebe-svijesti … osjećanje, ili neposredna sebe-svijest (unmittelbares Selbstbewusstsein), druga je „ona svijest sebe koja je više nalik nekoj predmetnoj (gegenstandlich) svijesti, budući da je jedna predočba (Vorstellung) sebe, pa utoliko posredovana sebe-razmatranjem.“ … [K]ao neposredna sebe-svijest Gefühl je različit od Ich, od reflektivne samosvijesti, točnije od „reflektirane samosvijesti“ (verschieden von dem reflektieren Selbstbewusstsein). … Schleiermacher radi pomoću dvostruke sheme, naime, suprotnosti između pred-refleksivne („neposredne“) i refleksivne („predmetne“) svijesti. …  [Pritom je] Gefühl … „nešto što prožima i prati sve“. Ono što neposredna sebe-svijest prati jest „moment mišljenja ili htijenja“ (einen Moment des Denkens oder des Wollens). Schleiermacher dodaje da mada to osjećanje često izgleda kao da je na golom minimumu, nikad ne može biti svedeno na nulu. Ono ide skupa sa oba momenta, bez obzira prevladava li mišljenje ili htijenje. …

Schleiermacher ističe da postoje dva vida tog uvijek-prisutnog osjećanja. Piše:

Naša sebe-svijest je uvijek pod utjecajem izvanjskog mnoštva, ali istodobno je također pod utjecajem samog transcendentnog temelja, koji ništi svu mnoštvenost.

Dodaje da „ne možemo odvojiti religijsku stranu osjećanja od one strane koja je okrenuta prema vani.“ … [S] obzirom na znanje opažamo da je „svaki iskaz znanja, neovisno o području ili predmetu, popraćen osjećanjem koje izražava znalčevo pouzdanje o tom određenom stanju stvari … istodobno izražavajući znalčev stav (Neigung) spram određenog predmeta, pa je ovisan o tom stavu.“ Slično osjećanje opaža s obzirom na činjenje, gdje „svako određeno posebno činjenje proizlazi iz nekog osjećanja koje se odnosi posebno na područje toga činjenja, neko osjećanje koje, ako radi neometano, proizvodi čestitost toga činjenja bez da za to zahtijeva pobožnost, kao u osjećanju za vlastitu obitelj, za vlastitu profesiju, patriotizam, pa čak i univerzalnu ljudsku ljubav“.

S druge strane, … s obzirom na znanje, „postoji još i osjećanje uvjerenja koje može popratiti podjednako sve činove znanja, neovisno o njihovom predmetu, budući da ono izražava osobito odnos svake spoznajne sfere spram cjeline i najvišeg jedinstva svog spoznavanja pa se tako odnosi na najviši i najuniverzalniji red i harmoniju; i nitko neće odbiti da to nazove jednim pobožnim osjećanjem.“ Opet, ovaj put spram činjenja, opažamo „jedno osjećanje odnosa njegovog određenog područja spram ukupnosti djelovanja i spram najvišeg jedinstva djelovanja. Ni ovdje nitko neće odbiti prepoznati takvo osjećanje kao pobožno, koje tako izražava odnos osobe kao djelatnika spram onog univerzalnog reda i harmonije.“ Otud zaključuje: „Očito je kako pobožno osjećanje može su-postojati sa znanjem i činjenjem, prateći oboje.“ Ovdje pomaže [uočiti] razliku dviju vrsta osjećanja. Schleiermacher najprije opisuje onu vrstu osjećanja koje je neodvojivo od naših posebnih djelovanja dok smo angažirani u znanju i činjenju. Drugo, opisuje onu vrstu osjećanja – „pobožno osjećanje“ – koje sjedinjuje sfere znanja i djelovanja.

ulomak iz Louis Roy, Consciousness According to Schleiermacher (1997), preveo: ja

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s