mišljenje, osjećanje, htijenje?

Među sposobnosti ili „moći“ (Vermögen, faculty) ljudske duše (psihe ili uma (mind)) ubrajaju se npr. prosudba, pamćenje, zamjedba, pozornost, itd. U 18. stoljeću jedan autor ih je nabrojao četrdeset i tri[1], a ne čini se da je u međuvremenu psihologija postigla neki konsensus o njihovom broju ili uopće smislenosti pojma „psihičke sposobnosti“. Shvatili ih kao faculties ili nekako drugačije

tijekom dvaju stoljeća [naime u 19. i 20. stoljeću] mnogi su psiholozi uzimali kao nesporno da se proučavanje duše [mind] može podijeliti na tri dijela: kognitivni, afektivni i konativni [cognition, affection, conation].[2]

Iako pojedini autori vjeruju da neku više ili manje sličnu podjelu nalaze već kod pitagorejaca[3], Platona[4], Aristotela[5], Augustina[6], itd., općenito se smatra da je početak baš te trostrukosti negdje u razdoblju između Leibniza i Kanta[7], pri čemu se najčešće kao začetnik navodi Johannes Nikolaus Tetens.

Tako primjerice već 1808. Friedrich August Carus u svojoj Povijesti psihologije[8]:

Tetens prihvaća kao tri osnovne moći: 1) osjećanje [Gefühl] (na prvom mjestu![9]), koje u sebi obuhvaća prijemčivost za utiske objekata i za neposredne učinke duše; 2. razum [Verstand] kao moć predočavanja i mišljenja; 3.) takozvanu moć djelovanja ili htijenje [Willen].

Utjecajnost te misli osigurao je slavni Tetensov čitatelj Immanuel Kant. On je ovako opravdavao potrebu za svojom trećom Kritikom, nakon što se prva bavila razumom a druga htijenjem:

Jer sve se moći duše, ili sposobnosti, mogu slijediti do triju koje se same ne daju dalje svesti na jedan zajednički temelj: moć spoznaje [Erkenntnisvermögen], osjećanje zadovoljstva ili nezadovoljstva i moć žudnje [Begehrungsvermögen].[10]

Dok Kant osjećanje u njegovom temelju svodi na ili zadovoljstvo ili nezadovoljstvo[11], Tetens još dublje bilo kojih dvojstvenih osjećanja koja titraju između dvaju polova, moglo bi se reći između „da“ i „ne“, nalazi jedan postojani osjećaj jedinstva, sopstva (Selbstgefühl).

Tetens razlikuje Selbstgefühl [osjećanje sopstva] od svijesti [consciousness] o vlastitim duševnim stanjima, budući da ono označava neposredno osjećanu prisutnost, u smislu onoga što danas nazivamo model prvog reda [first-order model], prema kojemu je to osjećanje ili svjesnost [awareness] jedna bitna i svojstvena značajka samih duševnih stanja. Nasuprot tome, svijest razumljena tako da se odnosi na naša vlastita duševna stanja jest jedan drugotan čin kojim ta stanja uopće postaju svjesnima. Radi toga Tetens smatra da se svjesnost može odnositi samo na prošla stanja, a ne na neposredno prisutna sadašnja… To što pri tom koristi termin „refleksija“ da bi obrazložio svijest o duševnim stanjima naznačuje da o njoj misli kao o modelu drugog reda [second-order model].[12]

Tetensovo osjećanje sopstva ima istovjetnu funkciju kao Kantovo transcendentalno jedinstvo apercepcije, naime onoga što prati svako moje iskustvo. Ali dok Kant to jedinstvo ostavlja kao sasvim formalni uvjet mogućnosti iskustva, kod Tetensa se radi o jednom neposrednom osjećanju. U tome pogledu ga slijede npr. Schleiermacher za koga to pred-refleksivno osjećanje znači jedno duboko religiozno iskustvo (link) ili Peirce za koga je to osjećanje ono metafizički naprosto prvotno (link).

Ta trostruka podjela nije se zadržala samo na njemačkom govornom području: u 19. stoljeću je „vodeća figura u uspostavi znanstvene metode u psihologiji“ te osnivač časopisa Mind, Alexander Bain ovako dijelio „mental activities“:

1. OSJEĆANJE, što uključuje naše užitke i boli, ali nije time iscrpljeno. Emocije, strasti, afekti, sentimenti – to su nazivi osjećanja.

2. HTIJENJE, ili volja, koja obuhvaća cjelinu naših djelovanja, kako njima upravljaju naši osjećaji.

3. MISAO, intelekt, ili spoznaja.

Naši OSJETI … potpadaju dijelom pod osjećanje a dijelom pod misao.[13]

Ostavimo za sad po strani pitanje sudjeluje li u osjetima nekako i htijenje (kako je smatrao npr. Peirce). Iako su u dvadesetom stoljeću postali popularniji pristupi psihologiji kojima su ovakva razmatranja strana, evo jedne ocjene s kraja toga stoljeća:

Ustrajnost prepoznavanja kognitivnog, afektivnog i konativnog kao vodeće klasifikacije psihičkih zbivanja sugerira da bi mogla postojati jedna prirodna upotrebljivost te klasifikacijske sheme.[14]

Čini se da ta ustrajnost traje i danas[15]. Meni je kod te trostrukosti „moći duše“ najzanimljivija jedna, po mom sudu još uvijek nedovoljno proslijeđena, mogućnost da se ta trostrukost poveže s „dimenzijama“ vremena: prošlosti-sadašnjosti-budućnosti. Već je rečeno da Tetens refleksiju (odnosno „mišljenje“) vidi kao nešto što se uvijek odnosi na prošlost. Kako je sa osjećanjem?

Osjećaj se bavi samo sadašnjim stvarima. … Jer što je osjećanje ili čuvstvo? … Najprije je lako primijetiti da niti imamo čuvstvo niti osjećamo išta osim onoga što je sadašnje. Samo trenutne promjene, naša sadašnja stanja, mogu biti objekti osjećaja. Predočbe također imaju za predmet ono prošlo i ono buduće. Sjećanje i pamćenje se odnose na ono prošlo; predviđanja, čeznuća, nastojanja na ono buduće. Ali ono što osjećamo jest sadašnje. … Opažamo naše predodžbe, pa i one odsutnih i prošlih stvari; također ćutimo i ideje, osjećamo ih, katkad nerado njihovu tegobnu prisutnost. Sjećamo se uživanih zadovoljstava i ćutimo tu uspomenu. U oba slučaja nešto osjećamo i nešto opažamo. Ali također u oba slučaja osjećanje ima neki sadašnji objekt. Osjećamo naime sadašnju predodžbu onog prošlog, ali ne i samu prošlu stvar koju se predočuje. Osjećamo kretanje ćudi, u kojem je sadržana predočba onog prošlog, ili kroz koje se ona ponovno budi, ali samo onako kako je ona trenutno opet sadašnja. Sjećamo se prijašnjeg stanja, ali samo sadašnje stanje osjećamo.[16]

Prihvatimo li kao nespornu ocjenu H. Arendt da je htijenje naprosto „naš duševni [mental] organ za budućnost“[17], i uz pretpostavku da je ta trostrukost vremena ontološki nesvodiva, eto nam dubljeg objašnjenja otkud baš trostrukost „moći duše“: mišljenje/refleksija se odnosi na prošlost, htijenje na budućnost, a u sadašnjosti ih objedinjuje osjećanje, na površini titrajući između „zadovoljstva i nezadovoljstva“ kao osnovnog prihvaćanja i odbijanja, a dublje kao sve-objedinjujuće osjećanje sopstva.         


[1] Thomas Reid, wiki

[2] Ernest R. Hilgard, The Trilogy of Mind: Cognition, Affection and Conation (1980)

[3] Charles S. Peirce, link

[4] W. Wundt, Grundriss der Psychologie, Leipzig, 1896

[5] Hilgard, isto

[6] isto

[7] isto, Hilgard navodi Baumgartena i Mendelssohna kao Tetensove prethodnike

[8] str. 672.-673.

[9] R. Thurnher kod Heideggera vidi “svjesno preokretanje metafizičke klasifikacije i poretka” utoliko što Heidegger na prvo mjesto stavlja “zatečenost”, odnosno osjećanje (link). Ali vidimo da je tako zapravo već kod Tetensa, a također i kod npr. Schleiermachera ili Peircea.

[10] Immanuel Kant, Kritik der Urteilskraft, III Von der Kritik der Urteilskraft, als einem Verbindungsmittel der zwei Teile der Philosophie zu einem Ganzen

[11] To bi možda odgovaralo osjećanju simpatije odnosno antipatije kod R. Steinera

[12] Udo Thiel, Kant and Tetens on Unity of the Self, link

[13] Hilgard, isto

[14] isto

[15] Vidi npr.: https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC3620837/

[16] J. N. Tetens, Philosophische Versuche über die menschliche Natur und ihre Entwicklung. Bd. 1. Leipzig 1777., str. 170.-171.

[17] Hannah Arendt, The Life of Mind (Combined 2 Volumes in 1) (Vols 1&2), Mariner Books, New York 1981, vol. 2, str. 13.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s