priroda kao slika? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

(dvadesetprvi zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

Bog je teza i sinteza istodobno. Priroda je antiteza. … Ona treba biti Bogu potpuno identična, to jest kroz suprotstavljanje. Ona mu mora potpuno odgovarati, samo na obrnuti način.

Ona je slika slikara o samome sebi. (Novalis, Filozofski fragmenti, Zagreb 2007., str. 14.)

Cipra u svojoj interpretaciji Parmenida ono što je iskon i konac, „teza i sinteza istodobno“ naziva Sfairom. U njoj, koja je „skroz naskroz providna“ u svome neprekidnom titrajućem „samoogledanju“, nema mjesta prividu. Tek jednim teško pojmljivim „činom samoustegnuća“ Sfaire nastaje „mjesto“ u njoj gdje se otvara „praznina – to kenon“, odnosno „prostor“ u kojemu se može pojaviti privid (MM. str. 41.). I ovdje se ponavlja ono pitanje iz prošlog nastavka: ako se radi tek o mogućnosti privida, treba li to samoustegnuće shvatiti tek kao jednu fazu u onom titranju mogućnosti (recimo kao neko titranje između punine i praznine), ili govor o „činu“ sugerira da se tu već dogodio jedan ireverzibilni „pad“, „kolaps“ u kojemu je ta mogućnost privida prešla u ozbiljenost, makar neku krajnje manjkavu, ne-bivstvenu?

Kako god bilo s tim, sopstvo (to auto, ono isto) više nije naprosto sve, nego se pojavljuje i praznina kao drugo od sopstva, kao ne-bivstvenost; više nemamo onaj „apsolutni identitet sam“, za koga još i Schelling koristi drevnu metaforu „punine svjetlosti“, nego uz nju i Parmenidovu „bezdanu mrklu noć – nyx afantos“ (MM, 41). Unutar toga odnosa svjetlo-mrak, koji omogućuje vidljivost prirode, ona „identičnost“ znanja i bića više nije bivstvena, supstancijalna, nego postaje slikovna, virtualna, jedna projekcija identiteta/svjetla na tu prazninu. Praznina prima svjetlost koja se u njoj objavljuje kao slika, kao ono što se vidi, kao pri-vid.

Vidljiva priroda – kosmos – rasprostrta u praznini prostora nije prema tome u svojoj biti ništa drugo doli zrcalo bivstvene cjeline Sfaire, koja je to zrcalo [samoustegnućem] proizvela, da bi sebe mogla ogledati ne samo u istoti same sebe … nego i u svojoj drugotnosti – u prividu prirode… (MM, str. 43.)

Tu slikovnost prirode Cipra pokušava prikazati u osloncu na Parmenida i Platona.

Privid je slika eikon. Parmenid također zna nešto o slikovnom karakteru privida, ili, bolje reći, sam grčki jezik čini srodnim privid i sliku, kad Parmenid kaže: »ovaj poredak u njegovoj prividnosti… ton diakosmon eoikota« (fr. 8) – eiko: sličiti — pf. eoika; eikon: slika. Parmenid nije potanje objasnio kako to privid bivstvuje u bitku, Platon je također ostao i suviše neodređen u pogledu ovog odslikavanja bitka ideje u prividnom svijetu geneze, iako je mimesis – oponašanje bitka u prividu – kod Platona ali isto i kod Parmenida, središnja misao i zapravo sve drugo uvjetujući pretpomišljaj njihovih filozofija. Kako bi, dakle, trebalo pomišljati ovo odslikavanje bivstvene cjeline Sfaire i time nastanak privida u njoj? (MM, str. 42.)

Najprije valja uočiti dalekovidnost Platonovog odbijanja da o slici govori kao o nečemu dvodimenzionalnom, plošnom.

Platon … se pribojava, da će ga sofist na tvrdnju, kako on posjeduje umijeće lažnog slikanja, uhvatiti za riječ i govor okrenuti u njegovu suprotnost, pitajući nas, što mi uopće mislimo … pod nekom slikom. I zato treba vidjeti što da se u tom slučaju sofistu odgovori. Sugovornik Teetet bi mu na to odgovorio navodeći slike u vodi i u ogledalima, te one nacrtane i oblikovane, i sve druge koje postoje. Ali Teetet je još mlad i ne zna da bi ga u tom slučaju sofist ismijao, praveći se kao da nikad ništa ni vidio nije, niti išta znade o vodi ili ogledalima, već bi tražio uvijek nova objašnjenja samo riječima – monon ek ton logon. I zato mu treba dati ono zajedničko jedno u svemu ovom mnoštvu, što se nabrojilo kao slike i označiti to jednim imenom – heni onomati »slika«. Ono pak zajedničko svakoj slici kao slici jest da je ona jednom istinitom nalično drugo takvo to pros talethinon afomoiomenon heteron toiouton. Naravno, ovo drugo ne kao istinito nego kao prividno eoikos. (MM, str. 42.)

Baš danas, u doba raznih virtualnih realnosti, možemo dobro vidjeti da odslikavanje ne podrazumijeva plošnost – primjerice hologram je neka trodimenzionalna slika. Jedno naivno pitanje ovdje može biti korisno: gdje je ta slika koju inače prikazuje hologram, dok je hologram ne prikazuje? Odgovor je, naravno: implicirana je u obrascu nula i jedinica na nekoj vanjskoj memoriji, ili u obrascima elektromagnetskih valova dok putuju prostorom. Jesu li i ti obrasci na neki način „slike“? Svakako nisu nešto vidljivo, ali su ipak u skladu s Platonovom definicijom slike: ti obrasci nekako jesu nalik onome što se prikazuje tim hologramom. Kad današnjim govorom kažemo da je u njima pohranjena informacija o tome, onda se ta riječ „lik“ iz riječi „nalik“ krije u onome „forma“ iz riječi „informacija“. Informacija pohranjena u nizu nula i jedinica ili u elektromagnetskom valu formira (ob-likuje) hologramski lik (formu) i stoga se može reći da je ta informacija nalik tome liku.

S obzirom na našu temu važno je ovo: hologrami mogu (kao „preslika“) prikazivati ne samo već postojeća trodimenzionalna tjelesna bića, nego i nešto što dotad nije postojalo u trodimenzionalnom svijetu. Tad bi oni obrasci nula i jedinica ili EM valova bili izvornik, a njihova hologramska slika zapravo prvi put da se taj izvorni obrazac, ta informacija, pojavljuje u trodimenzionalnom svijetu. A to je upravo ono kako su Grci shvaćali mimesis – ne prvenstveno kao oponašanje nečega već postojećeg u prirodi, nego kao prikazivanje izvorno ne-slikovnih obrazaca u prostornom svijetu.

[P]itagorejska mimeza jest ideja kosmičkog poretka – kosmos je poredak zvjezdanog neba koje … predstavlja čiste zakone i matematičke razmjere. Zvijezde, ne manje od nebeskih harmonija, jesu postojane i pouzdane u odnosu na prevrtljivost ljudskog življenja. U umjetnosti dakle pronalazi izlaz želja za redom koja je razlikuje od kaosa, u kojem se obično pojavljuju svjetski odnosi. … Slika, kao slikovni prikaz (Bild), ukoliko se ne svodi na to da je neka puka preslika (Abbild), ipak nema samostalnu stvarnost te upućuje na neki original (Urbild). … Način predstavljanja čini jedno s onim predstavljenim. Ta ontološka nerazdvojivost, koja opravdava također svoju sakralnost, počinje već davati račun za ontološki rang slikovnog prikaza, koji je međutim još bjelodaniji u svom osobitom odnosu s originalom. Slikovni prikaz je naime više od puke preslike, jer ”više kazuje” o originalu. Odnos nije više jednosmjeran. Originalu treba slikovni prikaz, koji ga predstavlja, da bi se prikazao. …

„Original postaje izvorna slika (Ur-Bild) jedino preko slikovnog prikaza (Bild), i ono predstavljeno doista postaje nešto što se daje u nekom slikovnom prikazu (bildhaft) jedino uslijed slikovnog prikaza.“ (link)

Slika je prikaz originala, a osobito ako je original vidljiv samo u slici. Hologramska slika je trodimenzionalni prikaz nečega što nam nije izravno vidljivo. Pitagorejci su cijeli kosmos tako doživljavali, kao prostornu pojavu odnosno sliku nečega što samo nije prostorno, naime brojčanih odnosa.

Ovaj kosmos, vidljiva je priroda, zrcalo Sfaire, slika Sfaire… (MM, 44.)

To pitagorejsko gledište je živahno i danas. Neki fizičari se pitaju je li cijeli naš četverodimenzionalni prostornovremenski prirodni svijet neka takva „hologramska“ projekcija. Primjerice David Bohm je smatrao da je naš prirodni svijet projekcija nečega što ima više dimenzija od njega; drugi pak, poput Leonarda Susskinda, da je projekcija nečega dvodimenzionalnog. Bila ta fizičarska hipotetska „Sfaira“ čija je naš opservabilni kosmos projekcija dvodimenzionalna ili mnogodimenzionalna (možda čak i beskonačnomnogodimenzionalna), govor o hologramskom svemiru podrazumijeva jedno ključno svojstvo koje ga razlikuje npr. od fotografija, a koje mu je dalo i ime (holos – cjelina). Naime, svaki dio holograma sadrži informaciju o cjelini, pa ako se uništi jedan njegov dio hologramska slika postaje samo manje jasna, ali i dalje vidimo cijeli predmet kojega prikazuje (što je različito od fotografije, gdje gubitkom jednog dijela filma u potpunosti gubimo informaciju o tome što taj dio prikazuje). Ako je vidljivi svemir hologramska slika, to bi značilo da svaki njegov dio u sebi sadrži informaciju o cjelini svemira, naravno, najčešće vrlo mutnu. Odnosno, svaki „dio“ implicira cjelinu. „Dijelovi“ i nisu zapravo odvojivi od cjeline, pa bi, rječnikom njemačkog idealizma, prije bili „momenti“ cjeline, a ne nešto što bi u načelu moglo postojati neovisno o svemu ostalome.

Pa i ako je nekome stran taj pitagorejski optimizam o načelno potpuno spoznatljivoj matematičko-informacijskoj stvarnosti iza vidljive prirode, a koje suvremena fizika nasljeduje naprosto zbog svoje matematiziranosti, i dalje mu, kao npr. Schopenhaueru, vidljiva priroda može biti slikovni prikaz nečega stvarnijeg “iza” te predstave.

(… nastavit će se …)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s