dijalektika fizikalizma?

Fizikalizam je, ukratko, teza da je sve fizičko. Dijalektika je, pak, takvo izlaganje u kome pojam koji se istražuje mijenja svoje značenje tijekom izlaganja. Primjerice pojam pravednosti nije isti na početku Platonove Politeje i kasnije u tome dijalogu; isto vrijedi za matematički pojam poliedra u Lakatosevim Dokazima i opovrgavanjima. Valja reći da je u nedijalektičkoj logici takav postupak zapravo logička pogreška homonimije: ako pravednost≠pravednost, poliedar≠poliedar, zar time ne kršimo osnovni logički zakon A=A? Ali upravo je smisao neke dijalektičke rasprave da razvijemo neki pojam, da on postane precizniji i jasniji, pa ako bi on ostao potpuno jednak na kraju kakav je bio na početku radilo bi se o uzaludnom trudu. Utoliko u dijalektičkoj raspravi možemo razlikovati jedan niz A1, A2, … (npr. poliedar1 kako je definiran na početku rasprave, potom poliedar2 kako ga se uslijed problema s prvom definicijom kasnije definira itd.) (vidi ovdje).

Čak i filosofi koje se obično ne smatra dijalektičarima postupaju na taj način. Tako primjerice Quine (barem prema nekim mišljenjima najvažniji analitički filosof 20. stoljeća) u svome članku Whither Physical Object? (doduše objavljenom u zborniku u čast majstora dijalektičara Lakatosa) provodi jedno razmatranje tijekom kojega se više puta mijenja značenje pojma kojim se bavi, naime pojma fizički objekt (vidi ovdje). Ovdje ću i sam pokušati nešto slično oko iste te stvari.

Dakle, početna je odredba fizikalizma: sve je fizičko. Najprije izgleda jasnim na što mislimo: sve što postoji naposljetku se može svesti na fizičke objekte. Kakve su to stvari, fizički objekti? Nešto poput kamenčića, stolova, lego kockica i tome sličnih stvari. Dakle, onih s kojima imamo najčešće iskustva: rukom dohvatljive (pred-ručne, kaže Heidegger), postojanog oblika i volumena, odnosno krute – kako Austin kaže moderate sized specimens of dry goods. Da je takav pojam fizičkog predmeta teško održiv kao ontološki temeljan može se pokazati na razne načine. Jedan od njih je slavni problem Tezejevog broda.

Kada se Tezej vratio iz uspešnog poduhvata na Kritu u kome je ubio Minotaura, čudovište sa telom čoveka i glavom bika, u Atini su ga dočekali kao velikog heroja, a njegov brod je čuvan u luci kao uspomena na herojski poduhvat. Plutarh piše da je upravo Tezejev brod bio povod za interesantan paradoks.

Kako su godine prolazile, a delovi broda starili i habali se, bilo je potrebno zameniti ih novim delovima. Posle niza godina na brodu nije ostao ni jedan originalni deo koji je postojao na brodu sa kojim je Tezej putovao pa je opravdano bilo postaviti pitanje da li je brod koji se čuva uopšte Tezejev brod. Da bi zagonetka identiteta broda bila još interesantnija Tomas Hobs je dopunio ovaj paradoks razmišljajući o njemu u XVI veku. Ukoliko bismo čuvali stare zamenje delove i od njih sklopili još jedan brod da li bi onda i taj brod bio Tezejev? (link)

Slični se problemi mogu postaviti i za sva ona rukom dohvatljiva tijela na koja najprije pomišljamo kad govorimo o fizičkim stvarima. Je li ovaj stol isti ako je izgubio poneki atom ili elektron? Nakon koliko njih to više nije isti stol? Treba nam točnija definicija fizičkog objekta. Za to se najprirodnije obratiti fizici.

[U] krajnjoj instanci, na svijetu postoje samo entiteti fizike. (Neven Sesardić, Fizikalizam)

Dakle, popravljena teza je: sve što jest su fizički objekti, a oni su objekti fizike. Tu nam može poslužiti još jedna slavna slika, tzv. „Eddingtonov stol“. Fizičar Arthur Eddington suprotstavio je ova naša dva dosadašnja pojma fizičkog predmeta, konkretizirajući ih u „dva stola“. Jedan stol je onaj našeg svakodnevnog iskustva: čvrst, obojan, opazivi, rukom dohvatljivi stol; drugoga je nazvao „znanstvenim stolom“: jedan sklop nabijenih čestica koje velikom brzinom zuje naokolo kroz uglavnom prazan prostor. Za njega je zapravo stvaran samo taj drugi:

Ne trebam vam ni reći da me je suvremena fizika svojim istančanim pokusima i neumoljivom logikom uvjerila da je moj drugi, znanstveni stol jedini koji je stvarno tamo – gdje god da to „tamo“ bilo.

Ali, pravo rečeno, te objekte (npr. elektrone) nitko nikad nije vidio. Kako onda znamo da postoje? Zato što se naša mjerenja podudaraju s fizikalnim teorijama u kojima elektroni igraju određenu ulogu. Koja je to uloga? Imaju određenu vrijednost mase, naboja, itd. koje možemo uvrstiti u neke fizikalne formule. Dakle, jamac stvarnosti su formule i izmjerene brojčane vrijednosti. Čak i ako odustanemo od nekih u fizikalnim teorijama pretpostavljenih fizičkih objekata, poput npr. etera ili tamne tvari, i dalje će ostati ispravne formule i izmjerene brojčane vrijednosti (koje onda možemo pripisati nečemu drugome a ne eteru ili tamnoj tvari). Sad smo već otišli daleko od početnog pojma fizičkog objekta – umjesto najsvakodnevnijih predmeta iskustva kao ono zapravo fizički stvarno imamo neke brojčane vrijednosti i neke formule. Fizički svijet postao je apstraktni, matematički svijet. Platon bi bio zadovoljniji od Demokrita. Quine kaže da fizikalizam završava u jednoj „hiper-pitagorejskoj“ ontologiji.

Pa ipak postoji neukidiva razlika čak i između tako pojmljenog svijeta fizičkih objekata i svijeta matematičkih objekata. Jer ovaj drugi je daleko veći: postoji ogroman raspon matematički konsistentnih mogućnosti koje nisu primijenjene u fizici. Zašto baš ova konstanta a ne bilo koji drugi broj, zašto baš ova formula a ne neka druga koja bi bila također matematički ispravno formulirana? Za objašnjenje fizičkog svijeta potrebno nam je još nešto pored matematike.

Naravno, odgovor na gornja pitanja je „empirija“, ono što izmjerimo u pokusima. Ali onda ne možemo izbjeći pitanje o ontološkom statusu mjerenja. Je li npr. ampermetar fizički objekt? Čini se očitim da je ontološki status mjernih instrumenata drugačiji od ostalih fizičkih objekata: oni imaju neku funkciju, oni su pribor, služe za nešto. Tako smo dospjeli u ontološku mnoštvenost: objekti fizike nisi samo ono out there, nego se kao uvjet njihove mogućnosti nameću matematički objekti i mjerni instrumenti.

Ali ni tu nismo na kraju. Naime ne postoji jednoznačna korespondencija između izmjerenih brojčanih vrijednosti u pokusima i naših matematičkih formula. Točnije rečeno: uz zadane izmjerene vrijednosti moguće je razviti više različitih dosljednih objašnjenja.

Jedna od zadivljujućih značajki prirode je ta raznolikost mogućih interpretacijskih shema. … Uvijek sam to nalazio tajanstvenim, i ne razumijem razlog zbog kojega se ispravni zakoni fizike, čini se, mogu izraziti na tako veoma raznovrsne načine. … Pitanje je: koji je pravi način? Da te razne mogućnosti nisu točno ekvivalentne matematički, kad bi za neke od njih slijedile različite posljedice u odnosu za druge, tad bismo samo trebali načiniti pokus da bismo vidjeli kako priroda zapravo to radi. … No u ovome slučaju o kojem govorim teorije jesu točno ekvivalentne. … U svim ćete knjigama pročitati da se ne možemo znanstveno odlučiti za jednu ili drugu. To je istina. Znanstveno su ekvivalentne. Nemoguće je odlučiti, jer nema eksperimentalnog načina da se one razluče ako su posljedice jednake. Ali, … razlikuju se jako na dva načina. Najprije, filosofski vam se sviđaju ili ne sviđaju… Drugo, psihološki su različite jer su potpuno neekvivalentne kad pokušavate pogoditi nove zakone. (Richard Feynman, link)

I tu više ne možemo izbjeći priznanje: objašnjenja prirodnih pojava su naša objašnjenja. Ona uključuju ne samo naša mjerenja i našu matematiku, nego i naše “suviše ljudske” odabire. Pritom to “mi” nije baš svatko – to su oni najracionalniji među nama, kojima je uz matematičku racionalnost (formule) i instrumentalnu racionalnost (mjerenje), potrebna i komunikativna racionalnost. Naime uvjet mogućnosti objekata fizike je i „znanstvena zajednica“ sa svojim metodama, institucijama, časopisima, itd. Uostalom čujemo to stalno u najrazličitijim područjima: mjera svih stvari, onih koje jesu da jesu a onih koje nisu da nisu, jest konsensus znanstvene zajednice i ništa osim toga.

A to nas vodi na područje još i nekakve socijalne ontologije, zacijelo sa vlastitom dijalektikom (što je konsensus, što je znanstvena zajednica, koji su uvjeti njihove mogućnosti). U svakom slučaju čini se da su barem ravnopravno s prirodom i objektivnom stvarnosti u igri i institucije kao „druga priroda“ i „objektivni duh“.