Adonisove lijehe? (uz D. Graeber, D. Wengrow, The Dawn of Everything)

S užitkom sam čitao sjajnu novu knjigu antropologa Davida Graebera i arheologa Davida Wengrowa The Dawn of Everything: A New History of Humanity, objavljenu prije par tjedana (i već dostupnu na Library Genesis zahvaljujući dobrim ljudima koji ne poštuju autorska prava <3). U njoj se na nizu zanimljivih primjera dokazuje teza da ustrojstva ljudskih zajednica nisu determinirana okolinom (npr. razvojem sredstava za proizvodnju, kako sam učio na satovima marksizma) nego da te zajednice na svakom stupnju tehnološkog razvoja mogu slobodno i svjesno birati između različitih mogućih načina života i političkog organiziranja. I dok ta slobodarska teza svakako ima moje simpatije, kad autori nisu odoljeli usput se očešati o Platona, i to o jedno mjesto iz mog omiljenog (i prvog kojega sam čitao) dijaloga Fedar, nisam ni ja odolio prekinuti čitanje i napisati im što ih ide. 🙂

Radi se o poznatome mjestu (ovdje u prijevodu Franje Petračića iz 1894.), gdje Sokrat pita svog sugovornika:

Nego reci mi ovo: bi li razuman težak ono sjemenje za koje bi mario i htio da ponese roda ljeti u adonisove vrtiće sijao i veselio se gledajuć gdje je za osam dana postalo liepo ili bi to radio za igru i svetkovanje, ako bi to uzradio; ali do kojeg mu je za zbilja stalo ono bi po težačkoj umjeći posijao onamo kud ga ide i bio zadovoljan da osmog mjeseca dozori ono što je posijao. (Platon, Fedar 276b, 1997. (reprint) str. 63.)

Uz „adonisove vrtiće“ (ili „Adonisove lijehe“) Petračić nudi i „bilježku“:

Zovu se tako po Adonisu, liepu mladiću, kojeg je zamilovala Aphrodita, pa ga dala Persephoni (ženi podzemnog boga Plutona) da ga čuva, ali i ova ga zavoljela i ne htjela dati. Tada odsudi Zeus da trećinu godine ostane u Hadu kod Persephone, trećinu kod Aphrodite, a trećinu kod koga ga volja. Adonis odabere Aphroditu. Kad je postao mladićem, na lovu ga ubije vepar, a Aphrodita se za njim rastuži. U spomen su uredjena Adonia, gdje su ženske tugovale za Adonisom; a tom zgodom su se u lonce ili košare pune zemlje sijale trave i žita, što no brzo rastu na umjetnoj toplini i brzo dozrijevaju, ali i brzo ginu. Tako je rieč Adonisovi vrtići postala oznakom svega što je krasno, ali brzo gine. (str. 88.)

To „svetkovno ubrzano sađenje koje uopće nije proizvodilo hranu“ bilo je „otvoreno ženama iz svih klasa atenskog društva, uključujući prostitutke“ i „izvan javnog pogleda muškaraca i gradskih vlasti“ uključivalo je „pijančevanje, ali bez sumnje i druge vidove ekstatičnog ponašanja“ [svi navodi za koje nije drugačije navedeno su iz knjige Graebera i Wengrowa]. Cijelu stvar se može sagledati i kao „buntovnu subverziju patrijarhalnih vrijednosti: antitezu svetkovini grčke božice plodnosti Demetre, potpomognutoj od države, koja je bila posvećena ozbiljnom poljodjelstvu o kojemu je ovisio život grada“.

Zašto se suvremeni antropolozi nastojeći za jednom revizijom cijele pred-historije čovječanstva bave tim lokalnim atenskim običajem? Jedna od ključnih teza koju žele dovesti u pitanje je pripovijest o „agrikulturnoj revoluciji“.

Nekoć davno, kaže ta priča, bili smo lovci i skupljači, živjeli smo u trajnom stanju dječje nevinosti, u malim skupinama. Te su skupine bile egalitarne, i to baš iz razloga da su bile tako malene. Tek nakon „argikulturne revolucije“, a još više nakon razvoja gradova, to je sretno stanje okončano u korist „civilizacije“ i „države“ – što je također značilo pojavu pisane literature, znanosti i filosofije, ali istodobno i svega lošeg u ljudskom životu: patrijarhata, vojski, masovnih istrebljenja i napornih birokrata koji zahtijevaju da veći dio života provedemo ispunjavajući obrasce.

Po toj pripovijesti koju pripovijeda većina povjesničara toga razdoblja, a koja je paralelna slavnoj Rousseauovoj o izvoru nejednakosti, dotična je „revolucija“ dovela do promjene načina života od lovačkog i skupljačkog, često nomadskog, do sjedilačkog te posljedično do pojava privatnog vlasništva a zatim i država te uopće civilizacije. Međutim, autori postavljaju pitanje:

Je li poljodjelstvo od samog početka bilo ozbiljan posao proizvodnje više hrane za opskrbu rastućeg stanovništva? … Ali možda je poljodjelstvo započelo kao više zaigrano ili čak subverzivno događanje… Koja od ovih dviju zamisli stvarno utjelovljuje duh prvih agrikulturalista: je li to državnički i pragmatički Demetrin blagdan, ili su to zaigrane i same sebi svrhom Adonisove lijehe?

Očito je da autori pritom Platona vide na strani državništva i pragmatične „muževne“, a zapravo birokratske ozbiljnosti (platoničke forme kao birokratski formulari!), dok su oni pak na strani zaigrane anarhične i na kratkotrajnu ljepotu usmjerene, naposljetku „ženske“ igre. A to onda uklapaju u svoju glavnu tezu: s jedne strane su oni teoretičari koji povijest vide u osnovi jednoznačno (čak bi se moglo reći „platonički“) determiniranu idealnim uzročnim zakonitostima (npr. razvoj sredstava za proizvodnju -> politička organizacija), a s druge su oni koji je vide kao raznoliko mnoštvo šarenih mogućnosti, među kojima, što je najvažnije, možemo slobodno i svjesno birati.

Mnogi su se već nasukali očekujući od Platona jednoznačnost. Prije nego obrazložim kako to vrijedi i za Greabera i Wengrowa valja navesti koji su uopće argumenti za to da umjesto agrikulturne revolucije uvjetovane manjkovima hrane uzmemo u obzir mogućnost da je poljodjelstvo započelo kao usputni ritual.

Najprije, nema smisla govoriti o revoluciji kad se radi o zbivanju koje je trajalo tri tisuće godina. Ali eksperimenti pokazuju da se taj proces razvoja žitarica mogao, koliko se tiče biologije, odviti u rasponu od dvadesetak do maksimalno dvjestotinjak godina. Autori obrazlažu:

Nama, s našim platoničkim predrasudama, sve to izgleda poput vrlo dugog i nepotrebnog odlaganja, iako to ljudi u neolitsko doba očito nisu tako iskusili. To razdoblje od 3000 godina trebamo razumjeti kao fazu ljudskog razvoja važnu samu po sebi. Tu je fazu obilježavao prijelaz sakupljača na uzgoj i odustajanje od njega – i nema ničega neobičnog u tom okušavanju i ispipavanju mogućnosti poljodjelstva, upravo na način koji bi Platon prezreo – ali bez da su se imalo ropski podvrgli potrebama svojih poljoprivrednih kultura ili stoke. Sve dok ne bi postao suviše tegoban, uzgoj je bio jedan od mnogih načina na koje su rane sjedilačke zajednice upravljale svojim okolišem. … A to, razmislimo li, ima savršenog smisla. … Ozbiljno poljodjelstvo znači ozbiljno održavanje tla i plijevljenje biljaka, vršidbu i prosijavanje nakon žetve. Sve te djelatnosti bi ometale lov, skupljanje divlje hrane, zanatsku proizvodnju, brakove i brojne druge stvari, da ne spominjemo pripovijedanje, kockanje, putovanja i organiziranje maškara.

Ne samo da su samo mogli odabrati, nego po svemu sudeći rani uzgajači u pravilu i jesu odabirali ne truditi se osobito oko uzgoja biljaka, nego su svoje prehrambene potrebe uglavnom zadovoljavali sakupljanjem divljih plodova. Ipak se uzgoj cijelo to vrijeme odvijao, ali više kao usputna djelatnost, sličnija Adonisovim lijehama nego ozbiljnom poljodjelstvu. Glavni poticaj uzgoju bile su periodične poplave nakon kojih bi tlo postalo toliko plodno da se uzgoj biljaka mogao odvijati bez suviše napornog rada. Ali, nasuprot višestoljetnim predrasudama koje potječu barem od Rousseaua, takvi početci masovnije agrikulture nisu značili i ograđivanje posjeda te početke privatnog vlasništva.

Poljodjelstvo nakon povlačenja poplave nije samo prilično lako nego zahtijeva vrlo malo središnjeg upravljanja. Ključno je da takvi sustavi imaju svojevrsni ugrađeni otpor spram ograđivanja i mjerenja zemljišta. Bilo koja bi parcela jedne godine mogla biti plodna a dogodine ostati poplavljena ili posve suha, tako da su poticaji za dugoročnim vlasništvom ili ograđivanjem bili slabi. … Nijedan oblik ljudske ekologije nije „unutarnje“ egalitaristički, ali ovi rani sustavi uzgoja nisu se dali razviti u privatno vlasništvo, koliko god bi to iznenadilo Rousseaua i njegove epigone.  

Agrikultura, dakle, nije ono što je dovelo do uspostave privatnog vlasništva, gradova, država, patrijarhata, vojski i napornih birokrata. Ona je prije posljedica ritualne igre poput Adonisovih lijeha nego li ekonomski efikasne organizacije usmjerene ka maksimiziranju kalorija u prehrani.

Što je s Platonom? Je li on naprosto na strani ozbiljnog državnog patrijarhalnog poretka kontra subverzivne ženske zaigranosti?

Priču o Adonisovim lijehama u Fedru Platon uvodi kao usporedbu sa pisanom riječi. On sve pisce uspoređuje s onima koji sade u takve besplodne lijehe – budući da pisac nema kontrolu nad tim tko će ga čitati i kako će to što je napisano shvatiti, ne može zapravo proračunati efekte svoga pisanja. Utoliko je pisanje, za Platona, jedna takva igrarija poput sađenja u Adonisove lijehe, a onaj tko bi svoje pisanije shvaćao ozbiljno, posvećujući tome puno pažnje, bio bi nalik nekome tko ozbiljno shvaća sađenje u Adonisove lijehe.

Ali nije li Platon pisao? Nije li bio iznimno pažljiv pri tome, pazeći na svaku riječ (dapače, brojeći svaku riječ)? Nije li njegova kritika pisane riječi i sama napisana kao pisana riječ? Treba li tu kritiku onda shvatiti ozbiljno ili kao jednu ne baš ozbiljnu igru? Je li nam Platon tu ostavio jednu birokratsku jednoznačnost ili zaigranu višeznačnost? Postoji li subverzivniji spisateljski čin od takve subverzije samoga sebe već u trenutku pisanja? Nije li unatoč tome Platonovo pisanje donijelo plodove ne privremeno za „osam dana“ nego li tijekom dva i po tisućljeća (u tolikoj mjeri da antropolozi i arheolozi još i danas osjećaju da se moraju suprotstaviti „našim platoničkim predrasudama“)? Ali zar ta dugoročna djelotvornost Platonove zaigranosti nije nalik upravo izvornom poljodjelstvu kako ga opisuju Graeber i Wengrow, koje je iako bijaše najprije uzgredna igra ipak dugoročno donijelo revolucionarne promjene čovječanstvu?

Zrelost muškarca: to znači ponovo steći ozbiljnost koju je čovek imao kao dete, u igri. … Ne poznajem drugi način opštenja s velikim zadacima sem igre… (Friedrich Nietzsche, link)

A s obzirom krajnje ozbiljnu igru Platonovog pisanja valja zaključiti da su „platoničke predrasude“ koje spominju autori ipak prije njihove predrasude spram Platona. Što potvrđuje njegovu tezu da pisac naposljetku ne može znati tko će i kako shvatiti njegovo pisanje, pa je bolje da ga sam pisac shvati kao igru.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s