deva, lav, dijete – Zarathuštra, Buddha, Isus? (uz govor O tri preobrazbe iz F. Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra)

Jedna od najpoznatijih (i ne samo zato što je na početku knjige) usporedbi Nietzscheovog Zaratustre jest ona o tri preobrazbe duha: iz običnog čovjeka u devu, iz deve u lava, iz lava u dijete.

Osnovno je značenje prilično jasno. Deva naznačuje one koje Nietzsche naziva „višim ljudima“, koji na sebe preuzimaju teret prosvjećivanja, ne samo u pogledu cjelokupnog dosadašnjeg znanja nego i najviših moralnih i estetskih postignuća i ciljeva čovječanstva. Deva kazuje „da!“ onome što je najteže. Samim tim se osamljuje od ostalih koji nisu spremni podnijeti tu težinu i „odlazi u pustinju“.

Duh koji je voljan da nosi prima na sebe sve što je najteže; poput deve koja, natovarena, žuri u pustinju, žuri i on u svoju pustinju. Ali u najsamotnijoj pustinji zbiva se druga preobrazba: tu postaje duh lavom, želi da se dograbi slobode i da bude gospodar u svojoj vlastitoj pustinji.

Lav je sljedeći korak – ali valjalo bi ipak napomenuti još jednom, sljedeći korak nakon deve, korak onoga „višega čovjeka“, a ne korak poduzet prije nego se na sebe preuzelo ikakav ozbiljniji teret života. Ukratko: lav nije tek neki pubertetlija. Ipak je po nečemu nalik tome: lav kaže „ne!“. Čemu? Svemu onome što je bilo, cijelom teškom teretu čovječanstva kojega je deva teglila, onim najvišim ljudskim dostignućima i stremljenjima. I to ne zato što bi imao neka bolja i dostojnija dostignuća i stremljenja, nego zato što je i ono najviše među njima nedostatno, „ljudsko, suviše ljudsko“. Sva će ta smrtnička nastojanja vremenom nestati, sve je to naposljetku neko ništa. Lavlje „ne!“ znači kraj svega prošloga, sada i ovdje. Ali ne naprosto i kraj svega: kad sve prošlo okonča, može nastupiti ono novo. Sadašnje utrnuće prošlog jest uvjet mogućnosti budućeg novog. Taj apsolutni novum je treći korak, dijete. 

Zašto mora grabežljivi lav postati još i dijete? Dijete je nevinost i zaborav, stalno otpočinjanje, igra, kotač koji se iz sebe samog okreće, prvi pokret.

Iz ničeanske antikršćanske-nihilističke perspektive moglo bi se reći ovako: deva je Nietzscheu suvremena europska kultura, koja je u kršćanskom moralu, novovjekovnoj znanosti, liberalnoj državi i umjetnosti romantičnog genija dosegla jedan iznimno visok stupanj (dovoljno bi bilo npr. pomisliti na sve ono što je njemačko govorno područje proizvelo u recimo stotinjak Nietzscheu prethodnih godina, mada on ima u vidu puno duže razdoblje europskog razvoja, barem od Platona nadalje). Odbacivanje svega toga ono je što naziva nihilizmom: naposljetku nedostaje odgovor na pitanje „čemu?“ sve to. Svi dosadašnji odgovori na to pitanje pokazali su se iluzornima, i vrijeme je da im se naprosto kaže „ne!“ Ali Nietzscheov nihilizam nije „puki“ (što bi bio „lav“) nego je „stvaralački“: nakon odbacivanja dosadašnjih vrijednost, valja uspostaviti nove – ne zato što bi bile istinitije, ljepše i bolje, jer to su Nietzscheu puke iluzije, nego zato i samo zato što ih stvaralac voli.

Uz tu osnovnu razinu, usporedba je doživjela mnoštvo interpretacija; ipak je, barem koliko mi je poznato, jedan njen aspekt izmakao dosadašnjim komentatorima. Naime izgleda mi da se barem za prva dva od ta tri lika preobrazbi može pretpostaviti da je Nietzsche u vidu imao konkretne povijesne osobe, dapače duhovno-povijesne velikane, utemeljitelje religija. „Deva“ se, ako je ta moja pretpostavka ispravna, odnosi na povijesnog Zarathuštru, a „lav“ na povijesnog Gothamu Buddhu.

Najizrazitiji trag da se u Nietzscheovoj metafori „deve“ krije povijesni Zarathuštra nudi činjenica da je u korijenu njegovog imena indo-iranski naziv za devu (-uštra-). Zarathuštra bijaše legendarni utemeljitelj iranske religije zoroasterizma (Zoroaster je grčka inačica njegovog imena). Nije baš jasno kada je točno živio: procjene idu od 1600 pr. Kr. pa do oko 600 pr. Kr. Postoji čak vjerovanje da se ne radi o jednoj nego o cijelom nizu osoba – tako Hamvas pripovijeda da je „zadnji Zarathuštra“ živio početkom osovinskog razdoblja. Zašto je Nietzsche odabrao upravo njega za glavnog lika svog glavnog djela?

Nietzsche je u povijesnom Zarathuštri vidio svoga glavnog suparnika, onoga koji je (čak prije njegovih uobičajenih sumnjivaca Platona i kršćanstva) uspostavio dobro i zlo kao realnosti.

Nijesu me pitali, trebalo me je pitati što upravo u mojim ustima, u ustima prvog immoraliste znači ime Zarathustra: jer, ono što čini čudovišnu jedinost onog Persijanca u povidi jest upravo suprotak toga. Zarathustra je prvi u borbi Dobrog i Zlog vidio pravi kotač u kretanju stvari, – prevodjenja morala u ono Metafyzičko, kao snaga, uzrok, svrha o sebi, njegovo je djelo. No to bi pitanje u osnovi već bilo odgovor. Zarathustra je stvorio tu najkobniju zabludu, moral: iz čega slijedi da on takodjer mora biti prvi koji ju spoznaje. Ne samo da on tu ima dulje i više iskustva nego ijedan drugi mislilac – ta cijela je povid experimentalno opovrgavanje stava o takozvanom „ćudorednom svjetskom poretku“ -: važnije je to da je Zarathustra istinoljubiviji nego ijedan drugi mislilac. Njegova nauka i samo ona ima istinoljubivost kao najvišu vrlinu – to znači suprotak kukavičluku „idealiste“, koji pred realnošću udara u bijeg. … Sebenadvladavanje morala iz istinoljubivosti, sebenadvladavanje moraliste u svoj suprotak – u mene – to u mojim ustima znači ime Zarathustra. (Friedrich Nietzsche, Ecce homo)

Toga Zarathuštru – ili ako prihvatimo pretpostavku da se radilo o više ljudi, cijeli jedan niz generacija (a s obzirom da je sljedeća figura Buddha možda je opravdano odvažiti se pa reći i cijeli jedan niz inkarnacija) – koji je „stvorio“ realnost dobra i zla, i koji nosi svu težinu uspona po toj ljestvici vrijednosti, u našoj usporedbi predstavlja deva.

Lav svemu tome kaže „ne!“. U više Buddhinih govora spominje se „lavlja rika“.

Kad Buddha ima prigodu govoriti o sebi, odabire predstaviti se kao lav a svoju objavu Dhamme, odvažnu i gromku, kao istinsku lavlju riku u duhovnoj oblasti. (link)

Buddha koristi tu metaforu u situacijama kad su predstavnici drugih duhovnih učenja ušutkani njegovim argumentima. „Lavlja rika“ je doista jedno „ne!“ dotadašnjim najvišim duhovnim postignućima, ali ipak se ne radi o pukom samovoljnom odbijanju, nego o nijekanju koje je najprije došlo na razinu tih najviših duhovnih postignuća i tu ih opovrgnulo (baš poput dvanaestogodišnjega Isusa u jeruzalemskom hramu koji najprije pokazuje potpuno razumijevanje staroga zavjeta, prije nego je objavio novi (Lk 2, 46-47)).

Buddha svjesno okončava niz reinkarnacija, čak i kad taj niz vodi vrhuncu čovječanstva. Ako je to njegovo nijekanje najviših vrijednosti svršetak čovjekove evolucije onda ona završava naprosto utrnućem, u ničemu. Ali Nietzsche ne želi „puki“ nihilizam, nego neki „stvaralački“. Zato „lav još mora postati i dijete“.  

Dijete je „kotač koji sam sebe pokreće“ – u tome sebepokretanju je teško prečuti Platonovu odredbu duše:

A kakva je definicija onoga čemu je ime duša (psyche)? Imamo li kakvu drugu osim one koju smo maločas naveli, naime kretanje koje može samo sebe pokretati? (Platon, Zakoni 896 A)

Dijete koje nastupa nakon lavlje rike nije tek još jedna generacija koja nasljeduje grijehe i vrline predaka, niti tek još jedna inkarnacija opterećena karmom prethodnih života. To je jedna potpuno nova, čista, „nevina“ (takvom je naziva čak i imoralist Nietzsche) duša. A Nietzscheu usuprot, „mi dobri Europljani“ samo ako se pretvaramo možemo pri tome opisu ne pomisliti na onu dušu čije utjelovljenje slavimo svake godine o Božiću.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s