što je to eter? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

(dvadesetdrugi zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

aither, ‘eter’, imenica uz glagol aitho, ‘buktati, gorjeti (osobito za oganj), svijetliti se’, srodna je sa aithrie, ‘nebeska vedrina, vedro vrijeme, vedro nebo’ …: eter je najviši i predio neba odnosno svijeta u cjelini, u razlici prema aer, ‘uzduh’, koji još pripada zemlji i gušći je…, on je čist i ispunjen svjetlom, kako mu i samo ime kazuje, daje nebu da bude jasno i sjajno, ali se ne smije izjednačiti s ognjem i svjetlom kao počelima svijeta, u Homera boravište bogova (Igor Mikecin, Parmenid, str. 212.)

Grcima je, dakle, eter bila riječ za najveću sjajnost neba, koja je na neki način boravište bogova. Valja ga razlikovati od „četiriju elemenata“.

Aristotel … fiksira eter kao peti element (quinta essentia) od kojeg je sazdana sfera nebeskog svoda i koje je, budući da nema suprotnog elementa, neprolazan i savršen u svom trajnom kružnom gibanju. (MM, 45.)

Tu riječ koristi i Parmenid. Podsjetimo, Cipra interpretira Parmenidov prijelaz iz jednosti u mnoštvo tako da se u prvom koraku samoustegnućem bivstvene cjeline („Sfaire“) otvara praznina prostora u njenoj unutarnjosti.

Praznina prostora u nutarnjosti Sfaire jest bezdana mrkla noć – nyx afantos. Za razliku od bezdanog mraka, Sfaira je u sebi i po sebi kao samoogledanje bitka vječno i neuništivo, sebi samome stalno isto svjetlo – to faos. Zato Parmenid u potrazi za istinom mora napustiti dom Noći i u pratnji Sunčevih kćeri kretati prema Svjetlu. Između Noći i Dana, između tame prostorne praznine i sferičkog Svjetla koje tu tamu okružuje, nalaze se vrata – pylai – s nadvratnikom i pragom, kroz koja se unilazi iz mraka neznanja u svjetlost istinskog znanja. Kakva su ova vrata? Ona su – autai aitheriai – sama eterička. Ona su i sama eterička, jer je eter aither – ona supstancija od koje je sazdana sfera svjetlosti, eter je prava supstancija bivstvene cjeline. Svjetlosna Sfaira eterička je, istota znanja i bitka bivstvuje u sferi etera, ona je taj eter sam. Na drugom mjestu nazvat će Paramenid eter: aither xynos – svemu zajednički eter, čime eter dobiva isti atribut kao i bitak sam (xynon de moi estin, fr. 3). Eteričnost je prema tome još jedna karakteristika bivstvene cjeline i providnost eterske supstancije u potpunom je skladu sa samooglednom naravi, bitka kao sveproviđajućeg znanja. …

Priroda kao zrcalna slika Sfaire sazdana je u svojoj osnovi također od etera, samo od onog njegovog dijela koji se iz Sfaire razlio i raširio po praznini prostora unutar Sfaire. Ovaj eter zajednička je supstancija – xynos aither – i istine Sfaire i privida prirode.Eter je supstrat prirode i, zahvaljujući prisutnosti etera u praznini prostora, Sfaira se u tom prostoru može u eteru ogledati i time proizvoditi svoju sliku – privid prirode.  (MM 41., 45.)

Vidjeli smo da formulacija „priroda kao slika“ danas obično podrazumijeva neki matematički red iza vidljivog prirodnog svijeta, što je u biti nastavak drevne pitagorejske misaone tradicije. Pojam etera, također u smislu reda, ali ne apstraktnog, matematičkog, nego živog i djelotvornog, igrao je važnu ulogu u jednoj drugoj, pitagorejcima bliskoj, drevnoj grčkoj ezoteričkoj školi, naime kod orfika.

Eter je, kako to svjedoči niz fragmenata u kojima se spominje, najvažniji element orfičke teologije. On je medij koji tek omogućuje manifestiranje jednog u mnoštvo i ujedno je bićevna supstancija od koje je sve proizvedeno. … Da bi pak do bivanja i do mnoštva bivstvujućih bića moglo doći, potrebno je pored jednog imati još i drugi princip – za orfike su to bezdani Kaos i Eter – eter kao princip mjere, Kaos kao načelo bezmjerja. (MM, 194.)  

Ali što je ta „eteričnost“, iz naše suvremene perspektive? Ponajprije je eter u svojoj funkciji „supstrata“ svjetlosti dobio ulogu u fizikalnoj teoriji o valnoj naravi svjetlosti, koja je formulirana krajem 17. stoljeća. Svaki je val, naime, rasprostiranje titranja, pa ako je svjetlost val postavlja se pitanje „što tu titra?“ Znamo da se svjetlost rasprostire i kroz prazan prostor, pa što god da titra u svjetlosnom valu mora ispunjavati i vakuum. Fizičari su stoga pretpostavili neki neopipljivi, nevidljivi, prozirni medij koji ispunja cijeli prostor, i čije titranje je svjetlost (onako kako je zvuk, za fiziku, titranje medija, npr. zraka). Eter bi, u svojoj prozirnosti i sveprisutnosti, bio neki bezoblični supstrat u kome se oblikuju valovi svjetlosti. Početkom 20. stoljeća taj se supstrat pokazao kao nepotrebna hipoteza: svjetlost je objašnjena kao elektromagnetski „val“, odnosno kao takva promjena električnih i magnetskih polja čiji je matematički opis analogan matematičkom opisu mehaničkih valova. Tako da u EM valu ništa zapravo ne titra, nego se samo periodično mijenjaju jakosti tih polja. Time je eter u fizici napušten, i preostao je tek kao jedno od onih neugodnih poglavlja povijesti fizike (zajedno s npr. flogistonom ili kalorikom) koja podsjeća da nešto oko čije stvarnosti postoji višedesetljetni, pa i stoljetni, znanstveni konsensus naposljetku može biti odbačeno kao nepotrebna hipoteza.

Drugo značenje se nastavlja na orfičku tradiciju, shvaćajući pojam etera kao ono što daje red i oblik stvarima, odnosno prije forma (ali djelotvorna, ne neka „puka“) nego li supstrat koji prima formu. Budući da je Aristotelov eter kao nebeski „peti element“ imao svojevrsni odraz u živim bićima (pneuma), ta se riječ nastavila pojavljivati u aristotelovskoj biološkoj tradiciji vezano prije svega uz ono što bismo današnjim rječnikom mogli nazvati „formativnim uzrokom“.

Riječ forma je u antičkoj grčkoj filozofiji značila u prvom redu unutarnju oblikovnu djelatnost koja je uzrok rastu stvari te razvoju i razlikovanju njihovih raznih bitnih oblika. Na primjer, u slučaju hrasta, formalni uzrok označava cijelo unutarnje kretanje biljnih sokova, rast stanica, tvorbu grana, lišća, itd., koje je svojstveno toj vrsti drveta i različito od onog što se zbiva s drugim vrstama drveća. Suvremenijim bi jezikom to bilo bolje nazvati formativnim uzrokom da bismo naglasili da nije uključen samo izvanjski nametnut oblik, nego uređeno i strukturirano unutarnje kretanje bitno za ono što stvari jesu. (David Bohm, link)

U tome smislu primjerice heretički biolog Rupert Sheldrake govori o „formativnom uzrokovanju“ kod živih bića pomoću „morfogenetskih polja“ (vidi ovdje). Ta polja forme bi bila uzročna tako da povećavaju vjerojatnost da niz slučajnih događaja poprimi određeni obrazac, na sličan način kako npr. magnetsko polje daje oblik nasumično razbacanim strugotinama željeza.

Eter bi, u tome aristotelovskom značenju, bio svojevrsno opće polje formativne uzročnosti. Svakako, i tako shvaćen eter ostaje proziran, sveprisutan u prostoru, nevidljiv i neopipljiv. Slično je tome i Ciprino shvaćanje etera, koje polazi od one najstarije orfičke tradicije za koju vjeruje da je svoj egzoterični vid dobila već kod Platona, u njegovom nauku o formama/idejama kao (formativnim) uzrocima. 

Eter Cipra razumije iz njegova orfičkoga podrijetla kao ono posredujuće, koje povezujući jedno i kaos pruža mnogoliku mnogostrukost bića kao kozmičku uređenu cjelinu… U [Platonovoj] ideji se ta eteričnost ogleda u tome da je ona kao uzrok sve spoznaje i bića ujedno i od toga trajno odvojena kao ono nad-osjetilno i nad-umsko, a ujedno i u tome svemu prisutna i s njim, kao uzrok, srodna. Tako je osnovna odredba ideje ta da joj pripadaju moć i život, jer, kako Cipra kaže nadovezujući se na poznato mjesto u Sofistu, nije moguće da savršeno živo biće ne bi posjedovalo silu i kretanje. Ideja nije apstraktno odijeljena od zbiljskog i konkretnog, već je dapače »skroz na skroz životvorna i zbiljska«. … Eteričnost ideje treba dakle prepoznati u posredujućem samopovezivanju i samoogledanju, u kojem se ono jednosno, čisto i odijeljeno samo sobom u vlastitoj drugosti ogledajući povezuje u ono živo kao u mnoštvenu cjelotu vlastita srazmjera: »Eter je bivstveno ogledalo nadbivstvenog jednog samog – ili kako ga mi nazvasmo – sopstva samog – u kojem se ogledalu jedno ogleda na najmnogolikije načine.« (Petar Šegedin, u zborniku Vrijeme metamorfoza, str. 102.-103.)

(… nastavit će se …)

Jedna misao o “što je to eter? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

  1. Ćao Davore,

    Evo pošto će se ovaj tekst nastaviti, da i ja tebi pošaljem po nešto od onoga kako Štajner sagledava etersko i eter….a tu sam dodao i tvoj tekst na kraju i podcrtao ono što mislim da je bitno za korisnike MP.

    A ispravio sam u tvom tekstu … Ali što ta „eteričnost“, …u, Ali što je ta „eteričnost“,

    Srdačan pozdrav Djordje Savic

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s