Mudrost nije ništa drugo do znanost o sreći, znanost, naime, koja nas uči kako ćemo postići da budemo sretni.
Blaženstvo je stanje neprestane radosti. Onaj koji je blažen ne osjeća, doduše, svoju radost u svakom času, jer od vremena do vremena njegove misli miruju, a najčešće okreće svoje misli i na prijeko potrebne poslove. No dovoljno je da mu je moguće da osjeća radost kada god mu se prohtije da na nju misli, i da mu u međuvremenu u njegovu radu i njegovu biću iz toga izvire radost.
Radost koja nas obuzima u nekom času ne usrećuje nas ako nije postojanija, pa je naprotiv nesretan onaj koji radi kratkotrajne radosti pada u dugotrajnu žalost.
Radost je zadovoljstvo, tako je naša duša i osjeća. Zadovoljstvo je osjećanje neke savršenosti ili nečeg izvanrednog, bilo to u nama ili u nečemu drugom; jer ugodno je i savršenstvo stvari izvan nas, kao što su razumnost, hrabrost i osobita ljepota nekog drugog čovjeka, pa čak i životinje, štaviše čak i neživa stvora, slike ili umjetničkog djela.
Jer slika takve tuđe savršenosti, kad se ona utisne u nas, čini da se i u nas same nešto usadi i u nama probudi, kao što nema nikakve sumnje da onaj koji se mnogo druži s istaknutim ljudima i bavi vrijednim stvarima i sam od toga postaje vredniji.
I premda nam se ponekad tuđe savršenosti ne sviđaju, kao, na primjer, razumnost i hrabrost nekog neprijatelja, ljepota suparnika ili nečije sjajne vrline, što na nas baca mračnu sjenu ili nas posramljuje, to se ne događa od savršenosti same po sebi, nego od okolnosti kojom nam nastaje neugodnost, te se tako slast od prvog osjeta tuđe savršenosti poništava slast od posljedica gorčine koja prati naše razmišljanje o tome.
Ne vidimo uvijek u čemu je savršenost ugodnih stvari ili kakvoj našoj savršenosti one imaju služiti, ali će to ipak osjetiti naše čuvstvo, premda ne i naš razum. Ponajčešće se govori: ima nešto, i sam ne znam što, što mi se na stvari sviđa, a to zovemo simpatijom, ali oni koji tragaju za uzrokom stvari često pronalaze pravi razlog te shvaćaju da nešto stoji iza toga, nešto što doduše, ne možemo primijetiti, ali što je doista ovdje posrijedi.
Lijep primjer daje nam o tome muzika. U svemu što zvuči ima neko titranje ili neko gibanje tamo-amo, kako se može opaziti na žicama, prema tome, ono što zvuči izvodi nevidljive udarce; ako se sad ti udarci ne zbivaju makar kako, nego po nekom redu, pa se po nekim svojim promjenama i poklapaju, onda su ugodni, kao što i inače opažamo određeno izmjenjivanje dugih i kratkih slogova i poklapanje rima u stihovima koji su, po sebi, kao neka tiha muzika, pa ako su pravilni ugodni su i bez pjevanja. Udaranje u bubanj, takt i kadenca pri plesanju, te i inače slična gibanja po mjeri i pravilu ispunjavaju nas ugodnošću jer se zbivaju po nekom redu, jer svaki red ugađa našem čuvstvu, a ravnomjeran, premda nevidljiv red nalazimo u vibrirajućim udarcima i gibanjima žica, sviralama i zvonovima, ako se izvode s umijećem; čak se to zbiva i sa zrakom koji se tako dovodi u jednakomjerno pomicanje, koje zatim u nama posredstvom sluha izaziva odgovarajući odjek, od čega se pobuđuju naši životni duhovi. Zbog toga je muzika tako prikladna da pokrene naša čuvstva, premda se, općenito, ta glavna svrha nije dovoljno opažala i tražila.
A ne može se sumnjati ni u to da se slast koju nam pružaju naš opip, naš okus i njuh sastoji u nekom, doduše nevidljivom, redu i savršenstvu ili, dapače, u udobnosti što ju je u sve to stavila priroda kako bi nas i životinje obdarila podražajima za ono što nam je inače potrebno, tako da uistinu bude na našu korist kad se služimo ugodnim stvarima, premda, s druge strane, po zloupotrebi i neumjerenosti može često od toga nastati daleko veća šteta.
Savršenstvom nazivam svako uzdizanje bića, jer kao što je bolest nekakvo snižavanje i otpadanje od zdravlja, tako je i savršenstvo nešto što nadilazi zdravlje; sȃmo se pak zdravlje sastoji u tome da je sredstvo i da je ravnoteža pa je zbog toga temelj savršenstvu.
Pa zato, kao što bolest dolazi od narušena djelovanja, kako to primjećuju oni koji su vješti liječničkom umijeću, tako se, naprotiv, savršenstvo sastoji u snazi djelovanja, jer kao što se svo biće sastoji u izvjesnoj snazi, tako je i biće to više i to slobodnije, što je veća njegova snaga.
Nadalje, gdje god je neka snaga, pri tome se – što je ona veća, to više – pokazuje mnogo iz jednoga i u jednome, tako da jedno vlada mnogo čime izvan sebe i u sebi to predočuje. Jedinstvo, pak, u mnoštvu nije drugo doli suglasnost, a kako se nešto bliže podudara s ovim nego s onim, iz toga proistječe red iz kojeg dolazi sva ljepota, a ljepota budi ljubav. Po tome vidimo kako su blaženstvo, zadovoljstvo, ljubav, savršenstvo, bit, snaga, sloboda, suglasnost, red i ljepota povezani jedno s drugim, a pravu sliku o tome ima tek malen broj ljudi.
Ako sad duša u samoj sebi osjeća velik sklad, red, slobodu, snagu ili savršenstvo, pa prema tome osjeća odatle zadovoljstvo, znači da je sve to uzrok njezine radosti, kao što se može zaključiti iz svega što je gore rečeno.
Takva je radost postojana i ne može varati niti može prouzročiti neku buduću žalost, ako proizlazi iz spoznaje i ako je obasjana svjetlošću, iz čega pak u volji nastaje sklonost prema dobru, a dobro je vrlina.
Ako su pak zadovoljstvo i radost takve prirode da doduše zadovoljavaju osjetila, ali ne i razum, onda mogu isto tako lako, više unesrećiti nego ispuniti blaženstvom, kao što i neko slasno jelo može biti nezdravo.
Zbog toga se i s osjetilnim uživanjem mora postupati po pravilima uma, kao što se uzima jelo, lijek ili neka okrepa. Ali zadovoljstvo, kako to, prema razumu, osjeća i sama duša, takva je sadašnja radost, da ostaje u nama kad se u budućnosti suočimo s događajima.
Iz toga pak slijedi da pravoj sreći i pravom blaženstvu ništa toliko ne služi koliko prosvijećenost razuma i vježbanje volje da se uvijek djeluje u skladu s razumom, te da se takva prosvijećenost ima osobito tražiti u spoznavanju onih stvari koje naš razum mogu voditi uvijek dalje do nekog višeg svjetla, pa iz toga nastaje neprekidno napredovanje u mudrosti I vrlini, iz čega nužno proizlazi i veće savršenstvo i radost, dakle od toga u duši ostaje korist i nakon ovoga života…
… Takva radost, kakvu čovjek može u svako doba sam sebi pribaviti ako je takve dobre ćudi, sastoji se u osjećanju nekog čovjekova zadovoljstva u sebi samom u snazi svoga čuvstva, ako u sebi osjeća jaku sklonost i pripravnost za dobro i istinu, pogotovu posredstvom temeljite obaviještenosti što nam je pruža prosvijećeni razum, po kojem saznajemo za glavni izvor, za tok i konačnu svrhu svih stvari, za nevjerojatnu savršenost najviše prirode koja u sebi sve obuhvaća, pa se pri tome uzdižemo iznad neznalica, baš kao da bismo sa zvijezda mogli gledati na zemaljske stvari pod našim nogama. Pogotovu ako nas to, na kraju, može poučiti da imamo razloga da se i te kako radujemo svemu što se već zbilo i što će se još zbiti, ali da ipak u isti mah nastojimo od svega što nastaje koliko god je moguće upravimo u smjeru onog najboljega. To je, naime, jedan od vječnih zakona prirode da ćemo uživati u savršenosti stvari i u zadovoljstvu koje iz toga proizlazi, a sve prema mjeri naše spoznaje, valjane sklonosti i doprinosu na koji se sami odlučimo.
Ako bi, dakle, neka odlična osoba to postigla, to jest da usred svega obilja i časti ipak još nalazi veliko zadovoljstvo u djelatnostima svoga razuma i svoje vrline, takvu osobu ja držim dvostruko odličnom. Držim je takvom jer je ona što se nje same tiče, zadovoljna i istinski radosna, a s obzirom na druge, jer je sasvim izvjesno da takva osoba može i da će, zbog svoje moći i ugleda, mnogima drugima dati svjetla i podijeliti njima svoje vrline, pa takvo sudjelovanje drugih i na same te osobe odrazuje svoje zrake, te one tako, imajući pred očima zajedničku svrhu, pomažu drugima u istraživanju istine, u spoznavanju prirode, umnožavanju ljudskih moći i unapređivanju općeg dobra, a ujedno šire i novo svjetlo.
Veliko blaženstvo odličnih i još k tome prosvijećenih osoba ogleda se u tome, što one po tom blaženstvu mogu toliko toga učiniti, kao da bi imale tisuću ruku i tisuću života i kao da bi mogle poživjeti tisuću puta duže nego što uistinu žive. Jer mi svoj život možemo utoliko cijeniti kao pravi život, ukoliko, dok živimo, činimo dobra. Onaj koji u kratko vrijeme čini mnogo dobra jednak je onome koji bi živio tisuću puta više; a to se događa onima kojima uspije da uz njih djeluje tisuću i mnogo tisuća ruku drugih ljudi; tako se u malo godina može stvoriti više dobra, a na njihovu slavu i za njihovo zadovoljstvo, više — kažem — nego bi to inače bilo moguće u više stotina godina.
Ljepota je prirode tako velika, a promatranje njeno toliko je slatko, pa i svjetlost i dobri poticaji koji iz toga proistječu od tolike su sjajne koristi već u ovom životu, da onaj koji je sve to okusio slabo cijeni sve druge naslade. Ako još tome dodamo da duša ne propada, štaviše, da svako savršenstvo mora njoj davati postojanost i uroditi plodom, onda tek pravo vidimo kako istinsko blaženstvo, niklo iz mudrosti i vrline, sve preplavljuje i neizmjerno se diže iznad svega, makar kakve mi o tome imali predodžbe.
Gottfried Wilhelm Leibniz, O mudrosti, u Izabrani filozofski spisi, Naprijed, Zagreb 1980., preveo Milivoj Mezulić, str. 279. i d., izvornik: Gottfried Wilhelm Leibniz, Von der Gluckseligkeit (oko 1690.)
nagovor na filosofiju 