[S]lobodan čovjek ne može djelovati proizvoljno. Ili, preciznije, metafizički govoreći može djelovati proizvoljno ali za Steinera (i zapravo za većinu filosofa) takva djela ne predstavljaju potpuno odvijanje slobode. Uvjet takvoga odvijanja jest da osoba ima sposobnost apstrahirati ili odmaknuti se od danih poriva i bilo kojega pretpostavljenog „prirodnog tijeka“ događaja. Osim toga, za Steinera je od najveće važnosti doći do jasnog razumijevanja motivacija [Beweggründe] svojih djelovanja. Da bi se bilo slobodnim bitno je imati takvo znanje. Ali Steiner također naznačuje da slobodno djelovanje ne podrazumijeva da bi moja djelovanja trebala biti „nemotivirana“, da odbacujem sve vanjske i unutarnje utjecaje; radije mogu pustiti da motivacija djeluje na mene [auf mich wirken lassen] nakon što sam je razumio pa i dalje biti slobodan. Drugim riječima, slobodan čovjek za Steinera ima sposobnost (koju Hegel opisuje kao univerzalnu slobodu onoga Ja) apstrahirati od bilo kojih danih okolnosti. Ta sposobnost je temelj slobode. Spoznaja motivacije vlastitih djelovanja može se vidjeti kao dio izvršenja te sposobnosti budući da ona zahtjeva sagledavanje sebe od izvan i motrenje onoga što se polu-svjesno (ili čak nesvjesno) zbiva unutar sebe.
Proces slobodnog djelovanja, kojega Steiner opisuje u Filosofiji slobode, također uključuje oslobođenje i od danih (nereflektiranih) prirodnih poriva i od zapovijedi uma. Biti slobodnim znači naći ravnotežu između prirodnih poriva i uma:
U čovjekovoj naravi se nalaze dva poriva koji joj, razvijaju li se na jednostran način, priječe idealnu savršenost: osjetilni i umni poriv. Nadvlada li osjetilni poriv tada čovjek podliježe svojim instinktima i strastima. U djela koja su osvjetljena njegovom sviješću miješa se jedna moć koja tu svijest zamračuje. Njegov čin postaje ishod jedne unutarnje nužnosti. Pretegne li umni poriv onda čovjek nastoji potisnuti instinkte i strasti te se predati jednoj apstraktnoj nužnosti koju ne nosi unutarnja toplina. U oba slučaja je čovjek podvrgnut prisili.
Slijeđenje prirodnih poriva rezultira neslobodnim djelovanjem budući da se u tome ne slijedi samoga sebe nego prije ono što pripada prirodnoj vrsti. Slijeđenje dužnosti ili načela koje postavlja um također rezultira neslobodnim djelovanjem ukoliko su ovi prihvaćeni „od izvan“, od autoriteta, dogme ili izvanjskih načela uma. Kad djeluje slobodno čovjek djeluje iz sebe; određuje sebe, kao što Steiner višekratno kaže. Ali što znači „djelovati iz sebe“ ako to nije ni vlastita biologija, niti pravila društva, niti zapovijedi uma? Za Steinera je to blisko povezano sa djelovanjem iz moralne intuicije. Takvi su činovi, da upotrijebimo jedan od Kantovih pojmova, djelovanja praktičnog uma. Kako to Steiner opisuje, u praktičnom umu su poriv i motiv za djelovanje jedno, dok je pri drugim ljudskim djelovanjima poriv dan od izvan a motiv predstavlja konkretan način zadovoljavanja poriva.
Nadalje, sadržaj moralne intuicije je idealne naravi; ne uključuje neku iskustvenu predočbu. … Ipak, kao uvid popraćen unutarnjim (duhovnim) impulsom, on nije djelovanje samo radi dužnosti… Tu se [Steiner] razlikuje od Kanta. S njegovog gledišta poriv i um su ujedinjeni na sljedeći način: postoje više razine ljudskog postojanja u kojima su osjetilnost i inteligibilnost jedno, i moralna je intuicija primjer toga. Tako je u moralnoj intuiciji nadiđena odvojenost vanjskog i unutarnjeg svijeta, pa mada čak i u sasvim maloj mjeri. Kad netko djeluje u skladu s moralnom intuicijom tada niti poriv za djelovanjem niti diktati uma ne dolaze od izvan. Budući da su jedno, intuicija je istodobno i osobna i neosobna. Polazeći od Schillera Steiner ponekad naziva takva moralna djelovanjima igrom (Spiel) – moralno djelovanje postaje igrom kad prirodni porivi postanu vrlinama a vrline jedinim porivima.
Jedan primjer moralne intuicije bilo bi takozvano zlatno pravilo „čini drugima kako bi da oni čine tebi“. Takva čista moralna intuicija nema nikakav iskustveni sadržaj; ne kaže tko su ti drugi, gdje su u vremenu i prostoru, kakvog su porijekla, itd., nego se samo pojavljuje u idealnoj, univerzalnoj formi, kao zakon ili norma. Nadalje, za Steinera, najveći dio onoga što je već utjelovljeno u našim normativnim praksama dolazi iz moralnih intuicija: „cjelokupni državni zakoni izviru iz moralnih intuicija slobodnih duhova, kao i svi drugi ćudoredni zakoni“. Može se ipak primijetiti da moralne intuicije same po sebi ne određuju kako bi ih se trebalo primijeniti. Idealna forma u kojoj se pojavljuju ne specificira konkretno kako ih ostvariti. Uslijed toga Steiner uvodi moralnu imaginaciju i moralnu tehniku. Moralna intuicija postaje individualiziranom kroz moralnu imaginaciju; iz intuicije se stvara jedna predodžba, motiv koji može biti ostvaren u iskustvenom svijetu. Moralna tehnika se odnosi na sve potrebno da se motiv stvoren moralnom imaginacijom dovede do ostvarenja; to je oblik praktične mudrosti ili znanja kako djelovati u svijetu da bi se određena predočba dovela do ploda. Neki svemirac koji bi došao posjetiti Zemlju mogao bi sasvim lijepo imati namjere oblikovane moralnom intuicijom i imaginacijom, ali i dalje biti neučinkovit s obzirom na njihovo izvršenje radi nedostatka praktičnog znanja o tome kako, recimo, funkcionira ljudska politika.
Proces etičkog odlučivanja i djelovanja kojega Steiner predstavlja u Filosofiji slobode mogao bi se sabrati u jedan hegelovski okvir. [Teško da bi Steiner imao primjedbi na takav pristup – kao što je sam rekao:
Vjerujem da se ni u čemu ne razlikujem od Hegela, nego da tek izvlačim pojedine konsekvencije iz njegovog učenja. (pismo E. von Hartmannu 1894.)
… Kod Hegela ideja slobode ima tri dijela ili momenta – univerzalni, partikularni i individualni… Hegelovo razlikovanje između partikularnog i individualnog momenta je teško za shvatiti… Može pomoći razumije li se partikularno kao jedna vrsta (onako kako je ruža vrsta cvijeća) dok je individualno nešto jedinstveno (tako da sadrži univerzalnost i partikularnost u sebi a ne da im se suprotstavlja; onako kako ima samo jedna cijela (individualna) stvarnost koja postoji i ostaje ista (univerzalna) kroz različite (partikularne) trenutke u vremenu).]
Čovjek izniče iz jedne univerzalne struje života. Možemo misliti na neku situaciju gdje će čovjek koji postoji u toj struji biti naveden na djelovanje x. Tek kad se automatizam te struje poremeti može započeti slobodan proces. To se zbiva najprije refleksijom o porivima i etičkim pravilima koja su tu uključena, a potom razmatranjem jednog drugog tijeka djelovanja, naime y. To bi bio partikularni moment procesa slobode. Tu bi predočba (namjera) y mogla imati porijeklo u moralnoj intuiciji, ili u nekom drugom prirodnom instinktu ili društvenoj navici. Daljnja refleksija može dovesti do situacije gdje se poriv i motiv ujedinjuju ali ostaju idealni (tj. nisu specificirani kao predočba). Tad bi se ušlo u sferu čiste moralne intuicije. Ulazak u tu sferu je individualni moment tog procesa. [Individualni moment u Hegelovoj ideji slobode jest jedinstvo univerzalnog i partikularnog momenta, i često se karakterizira kao Bei-sich-selbst Sein im Anderen ili biti pri-sebi-samom u drugome. … Tipičan je primjer odnos ljubavi, gdje je odustajanje od vlastite volje radi drugoga način da se ostvari dublja veza između dvoje, veza u kojoj se uopće ne gubi sebe, u kojoj je gubitak sebe zapravo put do pronalaska istinskog sebe.] Subjekt nadilazi iskustvenu stvarnost dok ulazi u normativnost nad njom. Čineći to odustaje od svojih interesa kao specifično, prirodno biće. Ali odustajući na taj način od sebe subjekt također pronalazi jednu istinitiju inačicu sebe koja mu prilazi kao moralna intuicija; moralna intuicija je biti pri-sebi-samom u drugom.
Ali, kako je već naznačeno, sadržaj moralne intuicije je apstraktan ili univerzalan. Tako individualni moment opet postaje univerzalnim. Kako se aktivira moralna imaginacija, univerzalni normativni sadržaj intuicije opet poprima neki partikularni oblik kao jedna specifična predočba, iz koje izniče djelovanje z. Potom, nakon što je predočba ostvarena tj. dovedena u iskustveni svijet pomoću moralne tehnike i iskustvenog djelovanja, susreće se još jedan individualni moment: ono što je etički reflektirajući subjekt našao u sebi sad se nalazi u njegovoj okolini i tako nalazi sebe (moralnu intuiciju učinjenu konkretnom pomoću imaginacije i tehnike) u drugom (iskustvenom svijetu); jedan novi, konkretniji oblik biti pri-sebi-samom u drugom.
Primijetite dakle da postoje tri mogućnosti etičkog djelovanja. Može se doista djelovati u skladu s predodžbom x nakon što ju je proces etičke refleksije „odobrio“. To je također istina i za slučaj y. Ali čisto etičko djelovanje (slučaj z) je ono u kome se porijeklo predočbe nalazi u moralnoj imaginaciji koja započinje samo iz moralne intuicije (tj. kad motiv nije niti prirodno prisutan niti su takvi motivi odbijeni ili stavljeni u zagrade).
ulomak iz članka Terje Sparby, Rudolf Steiner’s Idea of Freedom as Seen in the Panorama of Hegel’s Dialectic, Epoché, Volume 21, Issue 1 (Fall 2016), preveo: ja
nagovor na filosofiju 