duh ’89.?

Pedesetogodišnji G. W. F. Hegel – već tada notorni „filosofski diktator nad Njemačkom“ koji je navodno filosofiju učinio „znanstvenim prebivalištem pruske restauracije“ a „političkom konzervativizmu, kvijetizmu i optimizmu“ dao „apsolutnu formulu“ čime se stavio u službu „znanstveno formuliranog opravdavanja policijskog sistema i demagoškog proganjanja“ – srpnja 1820. u nekom je društvancu kolega i studenata umjesto uobičajenog lokalnog vina koje je preporučio konobar u restoranu za sve naručio najskuplji šampanjac:

Poslavši skupe boce Silleryja oko stola, pozvao je svoje drugove da isprazne čaše u spomen datumu na koji piju. Svi su veselo nagnuli Sillery, ali kad je postalo jasno da nitko za stolom ne zna točno zašto bi trebali piti baš toga dana Hegel je, začuđen, podigao glas i objavio: „Ova je čaša za 14. srpnja 1789. – osvajanje Bastille.“ Nepotrebno je reći da su svi oko njega ostali zapanjeni; ne samo da im je stari kupio najfiniji dostupni šampanjac, nego je pio za revoluciju na vrhuncu doba reakcije i u vrijeme kad bi zbog toga i sam mogao dospjeti u opasnost. (Ali možda to i nije bilo tako čudno; 1826. Hegel je, opet u društvu mladića, nazdravio osvajanju Bastille, rekavši … da zapravo svakog 14. srpnja nazdravlja osvajanju Bastille.) (Terry Packard, Hegel: A Biography, 2000., str. 451.)

Susret s revolucijom i oduševljenje za nju … stoje na početku Hegelova duhovnog puta. Sve je pošlo od tog oduševljenja; ono utemeljuje prijateljstvo s Hölderlinom i sa Schellingom. … Kao „znak doba“ ona treba postati „dokazom“ da „nestaje nimbus oko poglavica tlačitelja i bogova zemlje“. Filozofija sada treba da pokaže narodima njihovo „dostojanstvo“, kako oni „svoja u prah ponižena prava ne bi tražili nego ih sami ponovno uzeli – sebi prisvojili“ (pismo Schellingu iz 1795.).

Ta strast neposrednog sudjelovanja i napredovanja počinje splašnjavati negdje od 1795. Iskustva terora od sada spadaju u sliku revolucije. Već je Fenomenologija (1807.) obrađuje pod naslovom Apsolutna sloboda i užas. Ona je „furija iščezavanja“, njoj pripadaju „najplića smrt“, „koja nema unutrašnjeg bogatstva i smisla,… bez više značenja nego presijecanje glavice kelja ili gutljaj vode“, „njezina zbiljnost koja samu sebe razara“, „čisti užas negativnoga“. …

Međutim ni iskustvo terora niti kritički uvid u nesposobnost revolucije da dođe do pozitivnih i stabilnih političkih rješenja nisu mogli učiniti Hegela njezinim protivnikom. … Hegel je svagda potvrđivao francusku revoluciju. … Još su u Povijesti filozofije (predavanoj … posljednji put 1829./30.) razlozi koji su doveli do revolucije opisani sa strašću pristajanja koja ni u čemu ne zaostaje za buntom mladenačkog doba. Njezina nužnost je proturječnost razvijenog osjećaja slobode prema vladajućim „starim institucijama“. … Time se revolucija i filozofija, koja nju priprema, doduše, odnose „razarajući“, ali što one uništavaju već je u sebi bilo razoreno, … bespravnost individuuma u pogledu pravnoga i političkoga života, savjesti i mišljenja. Protiv toga izbila je oluja nužno i s pravom uma, tako da Hegel ljude koji su nju pripremili „svojim velikim genijem, toplinom, vatrenošću, duhom, hrabrošću“ i raspalili je, naziva junačkim. Predgovor Enciklopediji upućuje na „mladenačko veselje nove epohe koja se pojavila u carstvu znanosti i u političkom carstvu“; ona je sa „zanosom pozdravljena“ kao „jutarnja rumen“. U istom emfatičnom tonu Filozofija povijesti naziva revoluciju „divnim izlaskom sunca“: „Sva misaona bića slavila su tu epohu. Neko uzvišeno ganuće vladalo je u onom dobu, entuzijazam duha prošao je svijetom“. Tako se od mladosti do u posljednje godine života jednoznačno ponavljaju iskazi nepokolebljiva čvrsta držanja i potvrđivanja. (J. Ritter, Metafizika i politika, str. 187.-189.)

Radi li se tu kod Hegela tek o vjernosti svome nekadašnjem mladenačkom entuzijazmu? Ne, to je nerazdvojivo sklopljeno s njegovim shvaćanjem povijesti.

Hegel razumije svjetsku povijest kao povijest čiji princip je sloboda i čiji tijek ima za sadržaj njeno odvijanje i razvoj. Tako filozofija treba da se „bavi sjajem ideje koja se zrcali u svjetskoj povijesti … njezin interes je da pozna tijek ideje koja ozbiljuje sebe, i to ideje slobode. … Sama revolucija, time što slobodu čini temeljem svakog postavljanja prava, mora vrijediti pozitivno kao epoha evropske svjetske povijesti i njezine slobode ljudskog bitka. … To ima točan smisao da revolucija, i to u proturječnosti sa svojim emancipativnim samoodređenjem i samoodređenjem koje isključuje vezu s poviješću podrijetla, povijesno mora vrijediti kao događaj kojim se ne samo nastavlja, nego u političkom smislu dovodi do kraja „teški dugi rad“ svjetske povijesti da se svjetsko stanje prožme slobodom ljudskoga bitka. (Ritter, isto, str. 192.-193.)

Hegelovo shvaćanje povijesti kao napredovanja u svijesti o čovjekovoj slobodi ne treba shvatiti kao neki optimizam koji ne mari za činjenice. U jednom pismu tako kaže:

Imam upravo pedeset godina od kojih sam trideset proveo u ovim vječno nemirnim vremenima strahovanja i nadanja te sam se nadao da je jednom svršeno sa strahovanjem i nadanjem. Sada moram primijetiti da to stalno ide dalje, štoviše, pomisli čovjek u tmurnim trenucima, da postaje sve lošije. (isto, str. 187.)

To da u tome razdoblju „postaje sve lošije“ ne znači da je njegova teza o napretku povijesti ka slobodi pogrešna. Naime, on tom tezom naprosto definira što je napredak u povijesti – rast svijesti o slobodi. Ponekad i ponegdje taj napredak primjećuje, ali često i mnogogdje ga nema. Ali tamo gdje ga ima radi se o tome, o rastu svijesti o slobodi čovjeka. Radi se, dakle, o kriteriju što je napredak (točnije Hegel takav napredak naziva naprosto “poviješću” dok su stagnacija i nazadak u svijesti o slobodi “nepovijesni”), a ne o tezi o sveopćem napretku.

Jesam li ja, stigavši i sam do pola stoljeća ovosvjetovnog života, nekad ovdje iskusio takav povijesni napredak? Kao i kod Hegela čini mi se da je on bio najizrazitiji u mojoj ranoj mladosti, i to točno dvjesto godina nakon revolucionarne 1789. Te se godine golemi dio Europe oslobodio lenjinističkih jednopartijskih diktatura, i Hegelov govor o „mladenačkom veselju nove epohe“, o „uzivšenom ganuću“ i osjećaju da je baš tada „entuzijazam duha prošao svijetom“ priziva u sjećanje jesen pada berlinskog zida, a kod nas osobito sljedeće proljeće prvih višestranačkih izbora. Naravno, ne radi se o doslovnom „kraju povijesti“ (niti je to Fukuyama mislio tako kako se obično interpretira bez da ga se čitalo). Kao što se Hegel susreo s jedne strane revolucionarnim terorom a s druge pokušajima restauracije propalog poretka tako smo se i mi zapravo odmah susreli s jedne strane s bezumljem nacionalističkog rata a s druge (srećom više na polju kulture) sa svakakvim nastojanjima za restauracijom tekovina propaloga titoističkog poretka. Ipak, čak ni uspjeh tih tendencija ne opovrgava duh ’89./’90.: tada smo postali slobodni građani s pravom političkog samoorganiziranja. Time je, što se mene tiče, učinjen jedan nesumnjiv povijesni korak naprijed u svijesti o slobodi čovjeka. Svakako bi čovjek mogao poželjeti još mnoge takve, i žaliti što ih nema. A bude li ih valjat će im nazdraviti, kao i onim danima 1990. kad je prvim slobodnim izborima, a potom i novim ustavom, ovdje uspostavljena nova republika.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s